26.4 C
Rijeka

HNL sudac zaradi najmanje u Europi. Kakvu kvalitetu očekujemo?

Suce ne treba amnestirati kada griješe, ako nije u pitanju namjerna nedosljednost. Ali koliku kvalitetu možemo očekivati kada je sudački "posao" u najboljem slučaju plaćen manje nego što zarade igrači druge lige?

Druga polovica tekuće sezone vratila je neuobičajeno puno duhova iz prošlosti. HRT je zimus ostao bez svog kultnog segmenta Oko sokolovo: Mario Strahonja podnio je ostavku dva tjedna nakon uvredljive i prijeteće poruke Torcide, a sudačka analiza je izbačena iz emisije. Iako često nedosljedan u tumačenju pravila i na strani kolega, njegovim odlaskom više ne postoji neovisno ime koje će stati pred javnost i (pokušati) raščistiti situaciju. Smiriti strasti.

Stvara to nove probleme, jer je sudačka komisija spora i netemeljita u svojim analizama, a podliježe istim problemima kao i sam Strahonja. Prije i za vrijeme izvanredne press konferencije održane 28. veljače, javnost je mogla iz prve ruke čuti razinu komunikacije između sudaca, kao i način donošenja odluka. Vrijeme će pokazati hoće li biti ponovnog prebrojavanja ruku, biranja strana u HNS-u, ili će sve ostati na galami. U ovom tekstu nećemo o tome, već o dubljem problemu suđenja.

Netransparentnost, nedosljednost, nekvaliteta

Kontaktni sport podložan je različitim shvaćanjima, ali događaju se dijametralno suprotna tumačenja osnovnih pravila, čak unutar sudačke četvorke dvoboja. Ne postoji medij niti odgovarajući rok da se, u razumnom periodu nakon odigranog kola, izađe u javnost i popišu potencijalno problematične situacije. Ljudski je griješiti: rade to i igrači i treneri, pa zašto postoji očekivanje da sudačka odluka, donesena u djeliću sekunde, uvijek mora biti ispravna? Greške su dio života: na njima treba učiti, ne ih skrivati ili opravdavati.

Mnoge odluke – pa čak i utakmice – ne dobiju svojih petnaest minuta slave. Ne treba posvećivati pažnju svakom zvižduku, ali 90 minuta utakmice ne može se svesti na jednu do dvije bitne situacije. Tko ne odrađuje svoj posao pa se ne spomenu uvjeti za igru, nedosuđeni prekršaji, propušteni kartoni ili nesportska ponašanja? Što sprječava sudačku komisiju da nakon svakog kola u polusatnoj press konferenciji razjasni sumnjive situacije? Tu je i problem razgovora između sudaca, koji nisu dio zapisnika utakmice, čak ni oni nastali uslijed ključnih VAR provjera. Rezultat toga može biti samo nastavak nabadanja po internetskim portalima, podcastima, društvenim mrežama i forumima.

Dodatno je subjektivan pojam sudačkog kriterija kroz godine apostrofiran sivim pojmovima intenziteta i visokih žutih kartona. U praksi to nerijetko znači da će nakon jedne veće greške krenuti kompenzacije, koje unose još veće probleme. Nedosljednost je na domaćim travnjacima prisutna ne između dvije sezone, dva kola ili dva poluvremena već na razini minute!

Najveću težinu u priči nosi sudačka kvaliteta, koja je podložna vanjskim utjecajima: od pritiska igrača do korupcije.

Kroz sve veću uključenost VAR-a i veći broj kvalitetnih kamera, u pravilu bi i kvaliteta trebala rasti. Do određene razine. I pod opasnom pretpostavkom da već nismo dosegli taj maksimum! Djeca u preostalih tridesetak europskih zemalja koje su, za razliku od Hrvatske, imale suce u Ligi prvaka u proteklih pet sezona, ne rađaju se s većim talentom za nogometno suđenje, nego je njihov sudački put smisleniji.

Koliko zarađuju suci?

A kada se napokon probiju do elitnog razreda nogometne piramide, od svog sudačkog posla u najboljim ligama mogu živjeti i bez drugog zanimanja. Primjeri su Lige petice, gdje profesionalni nogometni sudac može zaraditi od 80 tisuća (Italija) do čak 300 tisuća eura godišnje (Španjolska).

Nisu samo najjače države tako izdašne: u Poljskoj i Belgiji, poluprofesionalnim sucima garantirano je 17.500 odnosno 30 tisuća eura godišnje, prije bonusa po utakmici. Slično je u Švicarskoj, gdje godišnje mogu zaraditi od 45 do 70 tisuća eura. U Nizozemskoj, Grčkoj i Portugalu suci su u amaterskom statusu, ali bonusi za suđenje utakmica su izdašni pa zarade variraju od 30 do čak 80 tisuća eura (Nizozemska).

Od najboljih 20 liga Europe (za Srbiju nema podataka), nogometni suci u Hrvatskoj uvjerljivo su najslabije plaćeni za svoj posao! Ukrajinska liga glavnom sucu utakmice najvišeg ranga plaća 700 eura, a troznamenkastu zaradu po kolu imaju još tek Izrael (825 eura), Turska (900 eura) i Poljska (975 eura). Preostalih petnaest liga su na tisuću eura po kolu ili više, a u prosjeku je zarada po utakmici čak 1825 eura! Gotovo četiri puta više nego u HNL-u.

U protekloj sezoni, glavni sudac odradio bi između 10 (Zdenko Lovrić, Fran Jović) i 21 utakmicu godišnje (Dario Bel, Duje Strukan). Bonus je tada bio 450 eura; zarada do 9.000 eura godišnje. Uz to su u nekoliko navrata bili četvrti, VAR ili AVAR sudac gdje su inkasirali od 110 do 270 eura po kolu, ovisno o ulozi.

Ne treba te brojeve uspoređivati s prosječnom plaćom u državi, jer u društvu obrnutih vrijednosti, istoj usporedbi ne podliježu ni nogometaši. Ali nije tajna da se u HNL-u može zaraditi i više od milijun eura godišnje, prije bonusa i sponzorstava!

Glavni HNL sudac dobije 500 eura, a pomoćnici 280 eura po utakmici.

Konkretno, Patrik Kolarić je prošle sezone odradio 19 HNL dvoboja (9.500 eura) i još 14 utakmica drugih natjecanja (Kup, 1. NL, juniori), a mogao je biti i AVAR, VAR ili četvrti sudac u nekolicini preostalih utakmica. Mogao je zaraditi između 10 i 20 tisuća eura godišnje. Fran Jović je uz 10 utakmica HNL-a sudio i u Europi, za što idu posebne premije, pa je i on sezonu vjerojatno završio sa sličnom cifrom.

Ta je plaća u rangu najslabije plaćenog igrača fenjeraša u HNL-u. Usporedno je s igračima druge lige. A pričamo o glavnim sucima, koji odrade petnaestak HNL utakmica godišnje. Njihovi pomoćnici, a posebno niželigaški suci, mogu biti sretni ako godišnje zarade pola od navedenog iznosa.

Što onda očekujemo?

Koliku razinu profesionalizma, interesa i vremena za ulaganje u sebe, napredak kroz učenje i pohađanje seminara, rada na fizičkoj spremi, a posljedično i sudačke kvalitete možemo očekivati? Očito je da svaki sudac u HNL-u mora imati drugi posao koji će mu biti primarni izvor zarade. Odnosno da mu sudačka karijera, koja obično traje između 30. i 40. godine, može biti isključivo za “džeparac” od kojeg neće živjeti nakon prestanka aktivnog suđenja. Pritom je pod konstantnim pritiskom i jedna ga greška suspendira, potencijalno i briše s elitne liste sudaca te baca u nižu ligu. A nakon medijske eksponiranosti, povratka više nema.

Otvaraju se time vrata negativnoj strani nogometa: vezama, podložnosti mitu, ili suđenju u korist najjačeg iz – straha. To nije specifično za HNL: padala su veća imena u većim ligama od naše. Iskoristit ćemo riječi člana naše tribine: u našoj polariziranoj državi nogomet ima prevelik značaj i time je sredstvo kontroliranja mase. Trenutni društveni moment određuje hoće li se podilaziti sjeveru ili jugu. Kako u nogometu, tako i u vani bitnijim, a kod nas manje bitnim slojevima društva: jer više će ljudi izaći na ulicu zbog krađe svog kluba nego državne tvrtke.

Izlaz ili povratak u devedesete?

Kada Rijeka, Dinamo ili Hajduk žele bolji rezultat, moraju ulagati. Dovedeni igrač obično bude bolji od postojećeg, ali u pravilu košta više. Kvalitetu bez ulaganja nije razumno očekivati. Iako je ponekad teško, treba smirene glave razmisliti kako naprijed. Damir Mišković je 2016. predstavio plan prepolovljenih sudačkih listi i profesionalnih sudaca s mjesečnom plaćom od 3.000 eura. Nitko ne zna zašto to nije nikad zaživjelo.

Profesionalni suci možda nisu idealno rješenje: nemaju ih ni znatno uređenije lige od HNL-a, ali su korak naprijed. Viša primanja pružaju uvjete za rast i razvoj koji se ne temelje isključivo na osobnoj ambiciji uspjeha. Veća odgovornost, ali i veći interes da budu temeljiti. Više vremena za stručno usavršavanje, koje danas troše na odrađivanje drugog posla. Najvažnije, smanjio bi se utjecaj moćnika na suce.

Ulaganja u igrače, struku i infrastrukturu moraju biti popraćena ulaganjem u sudačku organizaciju. A onda, možda jednog dana, VAR bude kao na ovom primjeru iz Francuske: transparentan prema igračima, javno dostupan, profesionalan.

Bez pičkaranja, vikanja, okruživanja, pritiska i straha. A s vremenom, kvaliteta posljedično mora rasti – zar je to utopija!? Jedna smjena – svojevoljna ili na galamu – može biti dobrodošla. Ali sustav je krivo postavljen i bez temeljitih promjena, on će se sam kalibrirati. I opet ćemo biti na prvom koraku.

Armadin zabranjen transparent Dinamu vrijedi i ovdje.

Jedna lasta ne čini proljeće. Za čisto suđenje trebat će nam bar stoljeće!

Podijeli tekst na mrežama: