26.4 C
Rijeka

Bilo koji četvrtak

Naslov je posuđen od američke fraze “Any given Sunday”, odnosno izraza kojega je izrekao Bert Bell, davni predsjednik saveza američkog nogometa (NFL), a u istoimenom filmu i Al Pacino. U želji da poruči kako nedjeljom, kada se igra većina utakmica američkog nogometa, bilo koja ekipa može pobijediti, neovisno o protivniku ili domaćinstvu.

Rijeka je upravo odigrala 101. utakmicu pod okriljem UEFA-e, a čak 11. uzastopnu sezonu zna što su to europske natjecateljske utakmice. Trenutno smo 112. klub Europe iako je nedavno top 100 bila stvarnost. Za Rijeku se u UEFA-i zna isključivo po dobrome nogometu i pozitivnoj, atraktivnoj, ne-nasilnoj atmosferi. Utakmice četvrtkom su postale standard. No, nije uvijek bilo tako.

Prolaskom B36, Rijeka bi ove sezone osvojila barem 2.5 boda za koeficijent. Time bi bila u plusu u odnosu na sezonu 2018/19 (Sarpsborg, 3. pretkolo, 2 koeficijent boda). U sezoni 2023/24, klupski bi koeficijent bio biti barem 12, veći od trenutnih 11.5.

Milenijalci, dijelom i Zoomeri (generacije rođene između 1981. i 2000.) nisu baš odrasli s nogometnim četvrtkom kao nečim standardnim, a svakako ne gledajući Rijeku protiv velikih momčadi staroga kontinenta.

Od 1987. i ispadanja protiv belgijskog Standarda u 1. kolu UEFA kupa pa do 2013. i mitskog Stuttgarta, točnije Prestatyn Towna dva pretkola ranije, Rijeka je od današnjeg 101 dvoboja odigrala svega 20. Protiv ukupno deset protivnika, od kojih je najzvučnije ime bila Celta Vigo 2000. godine.

26 godina za: 4 utakmice Intertoto kupa, 2 u neuspješnom pokušaju kvalifikacija za Ligu prvaka 1999. godine, te 12 bolnih šamara u prvim i drugim pretkolima UEFA kupa odnosno Europske lige. Od Gençlerbirliğija, Litexa, Omonije, Renove…

Najdalje se uspjelo doći do 3. pretkola, u samo jednom Euro izlasku, protiv Metalista iz danas razrušenog Harkiva 2009. godine. Utakmice protiv Reala, Juventusa, proljeća u Europi, osvajanja Balkanskih kupova bilo je davno zaboravljeno. Prijelaz je desetljeća, a Rijeka ruje po dnu jedne od najlošijih liga Europe. Novca nema, perspektiva je crnija od Sovjaka, a plavo-bijeli milenijalci očajni: praznog pogleda starca u prepunoj duji.

Prvi četvrtak

Jesen je godine 2013.: Dila je izgorjela pa su UEFA-ine laste odlepršale iz gotovo cijele Hrvatske. Datum je 3. listopada. Po svemu turoban dan. Godišnji su gotovi, blagdani predaleko. Vrijeme se kvari, dani su kraći, viroze duže. Četvrtak je.

Za jednu podskupinu navijača dan ne može biti ljepši. Milenijalac je došao na svoj isprazni, rutinski posao kao i nebrojene dane prije. Ovaj put, osam sati rutine prolazi jako brzo. Stranke su nebitne, šef ne postoji, kolege ne pričaju isti jezik (ako i sami nisu navijači). Rijeka igra prvu jesenjsku utakmicu u Europi, u svome gradu, nakon nekoliko desetljeća.

Doma se ne ide nakon posla. Četvrtak je. Tri sata do utakmice: neće biti problem pronaći parking oko Kantride, a sigurno ne na Zametu – nitko ne piše kazne.

Marenda je odavno prošla, trebat će nešto pojesti, a s društvom i popiti. Vremena je dovoljno, žurbe nema, doma ga nitko ne očekuje. Danas nije potreban. Četvrtak je.

Spuštajući se polako prema Svetištu sve je poznato, ali osjećaj je drugačiji. Veličina utakmice je razumljiva mozgu, ali srcu potpuno nova. Tempo hodanja je neznatno brži, adrenalin radi svoje. I nakon što se 11-12 sati ranije probudio s osjećajem djeteta na Božićno jutro, prvi put će navijačkim bolom očeličeni navijač Rijeke ugledati na centru Kantride svoj poklon. Znao je što će dobiti, ali nije znao kako će reagirati. Sa “busne” pogled mu neće ni jednom odlutati prema Opatiji, lučici, Cresu, Krku nego pasti i zadržati se na centru nogometne katedrale Kvarnera gdje travu prekriva veliki žuti krug. Zastava Europa lige. Osmijeh je najširi, a visokotonski cvilež je na pola sekunde pobjegao iz dubine duše.

Ništa novo…

Europske utakmice četvrtkom su poput državnoga praznika. Skraćuju radni tjedan, ubrzavaju susret s voljenim klubom, daju osjećaj veličine jer vikend je rezerviran za blato, bol, gorčinu, veselje, stres, ludilo poznatoga HNL-a, a veliki četvrtak znači oglede s klubovima za koje je malome milenijalcu nekada bio sinonim Panini, a danas HNK Rijeka. Svaki novi četvrtak ne budi iste osjećaje kao taj davni 2013. i utakmice Rijeke protiv Betisa. Svaki put je bolje!

Kiša u čaši piva

Godina je 2023.: slina curi, miris je dobro poznat, ali za UEFA-inim odojkom se ipak počelo čeznuti. Pravo je vrijeme je za novi četvrtak!

Real Sociedad, Napoli i AZ još su vrlo svježi u sjećanju, ali dovoljno je vremena prošlo da se glad osjeti. B36 bi i u uzvratu morao po svim parametrima – kvaliteta igrača, ozbiljnost stručnog stožera i forma Profesorovih brucoša – biti lagan zalogaj.

U Ligi prvaka tzv. veliki klubovi rijetko kada, ako ikad, dopuste iznenađenja. To natjecanje im je prestiž, generator novca, sponzora i tisuća globalnih navijača koje se prenosi u svakome kutku planeta. Dogodi se čudo, ali s priličnom sigurnošću može se zaključiti da Sheriff narednih 100 godina neće pobijediti Reala u Ligi prvaka ili kako Rubin Kazan neće opet izaći na Camp Nou i pobijediti.

Ali Midtjylland će zato pobijediti Lazio, Ludogorets Romu, Lech Villarreal, a Rijeka Milan, Feyenoord, AZ…

Rijeku četvrtkom nisu pobijedili ni Lyon, niti Celta, niti Sociedad, a niti Sevilla. Lille u četvrtak? Neće. Riječka kiša u čaši piva u studenom iščekujući početni zvižduk i priliku za revanš, možda s PAOK-om? Već smo navikli.

Želimo i možemo, a do tada uživajmo u nadolazeća tri četvrtka.

Podijeli tekst na mrežama: