Ako je dvaput slučajnost, treći put je već očekivano. Četvrti put je pravilo.
Na Farskim otocima u novije vrijeme gosti ne odnose puni plijen bez da se pošteno oznoje. Klaksvik je u regularnom vremenu posljednju europsku domaću utakmicu izgubio 2019. godine (Luzern 0:1); od tada je četiri puta pobijedio i remizirao. HB je pobijedio tri od posljednje četiri, a B36 je (do jučer) u posljednjih sedam domaćih susreta imao tek jedan poraz.
Kako smo i najavili, tehnički, taktički, a posebno fizički, Dukagjini i B36 nisu ista razina europskog nogometa. B36 se pokazao puno inteligentniji i smireniji u izlascima iz svoje polovice, u gradnji napada, a posebno odgovorniji u defenzivi. Ne čudi stoga da je Rijeka jučer sva tri pogotka postigla iz prekida, unatoč nekolicini dobrih prilika iz igre.
Prvi pogodak pao je iz upitnog jedanaesterca, a drugi i treći iz prekida. Sasvim dovoljno za miran uzvrat na Rujevici i detaljne pripreme za Lokomotivu i Lille. Vidjet ćemo hoće li Francuzi ostati bez najboljeg igrača Jonathana Davida, koji bi odlaskom Kanea u Bayern trebao postati prvo ime na popisu Tottenhama. Rijeci bi to značilo jako puno, ali trenutno ne može na to računati već se samo nadati.
Kao što Tottenham ima Kanea, Lillee Davida, i Rijeka ima svog killera. Bijeli su ove godine doveli Niku Jankovića, Marca Pašalića, Tonija Fruka, Franju Ivanovića, a probudio se i Nais Djouahra. Janković je zabio dva Rudešu, po jedan Dukagjiniju i B36, dok je Ivanović zabio hat-trick Dukagjiniju i dva gola Istri 1961. Ipak, Rijekin killer u dosadašnjem dijelu sezone nije među njima.
Bruno Goda nastupio je u pet utakmica; propustio je gostovanje na Poljudu, u kojem je Marijan Čabraja dobio prednost. Na Kosovu je čuvao najboljeg strijelca i najopasnijeg igrača domaćina Zulfijua (4 gola u Europi!) pa nije imao priliku ući u strijelce. Ali to ga nije spriječilo u uzvratnoj utakmici. Kao ni protiv Rudeša. Niti protiv Istre 1961, a ni jučer na Farskim otocima.
Povijesno gledajući, Goda je nakon pet odigranih utakmica tekuće sezone (16 u dresu Rijeke ukupno) ušao u odabrano društvo. Anton Krešić je pod Goranom Tomićem postigao četiri pogotka sezone 2021/22, godinu ranije je isto pošlo za rukom – odnosno glavom – Nini Galoviću koji je utrpao pet. Na petici su još i Andre Mijatović te Ivan Tomečak, dok je Miral Samardžić svojih 11 golova za Rijeku postigao u samo dvije sezone (5+6). U vrhu je i Marko Vešović, nominalno krilni igrač, ali koji je nastupao na bekovskim pozicijama i krpao kada je trebalo i lijevu stranu – u šampionskoj sezoni je postigao 6 golova.
Apsolutni rekorder je Danijel Šarić, koji je u sezoni 1992./93. zabio čak 8 golova iz 31 nastupa. Pričekat ćemo kraj tekuće sezone, ali izgledno je da će Goda iz narednih tridesetak utakmica ugurati još barem jedan ili dva pogotka. Time bi se upisao među rekordere.
Kao ispomoć će imati Marca Pašalića i Tonija Fruka – dvaput mu je asistirao Pašalić, jednom Fruk, a Pašalić je uputio i oštar ubačaj kojeg je vratar Dukagjinija loše ispucao prije Godinog gola.
Zanimljivost je i da od dolaska u Rijeku, od Rijekinih šest poraza, Goda je “sudjelovao” samo u jednom – u Varaždinu.
S njim u sastavu, Rijeka je prošle sezone osvajala čak 2.36 bodova po utakmici – najviše od ostalih standardnih ili rotacijskih igrača. Ove sezone je ista priča, obzirom da je propustio Poljud: Goda, Radeljić i Pašalić jedini su stopostotni.
Goda je joker na kojeg protivnički trener treba potrošiti vrijeme za pripremu. Igrač koji će u svakom sljedećem prekidu dobiti svog čuvara, time ostaviti jednu rupu više oko peterca. Ne pričamo o slučajnim golovima – Goda je postao vrlo realna opasnost i njegove kretnje u kornerima nešto su na što Rijeka može ozbiljno računati.
Bruno Goda za dva tjedna može postati novi Goran Mujanović.
