Vijest o Ivanovićevoj ozlijedi pred početak utakmice neke od nas vratila je u tmurnu 2009., kada je Rijeka pred uzvrat s Differdangeom u Kupu UEFA ostala bez Dominika Mohorovića. On je tada na rehabilitacijskom treningu stao na pčelu i morao pauzirati nekoliko tjedana. Sada, nakon što se nedavno Alenu Grgiću kopačka zabila u petu, Franjo Ivanović preskočio je dvoboj koji ga je trebao lansirati u reprezentaciju zbog – uboda pauka.
Ipak, ova Rijeka nije nedavno izgubila 1:0 u Luksemburgu. Plaće više ne kasne, jesenske kiše nemaju utjecaja na organizaciju treninga i utakmica. Ljetne prinove nisu igrači Pomorca već Juventusa, a na tribinama se više ne pjeva “igrajte pederi” nego “Šampioni!”.
Bivši trener Rijeke je u strahu od poluamatera s Farskih otoka odgodio gostovanje u Turopolju pa je tako utakmica 13. kola bila prvi ovosezonski susret Rijeke i Gorice. Tada je bilo opravdano jer pokazat će se, europske utakmice nisu njegov forte. Bilo je stoga dosta upitnika i nervoze kod navijača, jer Gorica je u proteklih šest ligaških utakmica pobijedila i Dinamo i Hajduk i s četvrtog mjesta podsjetila na staru Goricu s kojom se dugo vremena mučio i Matjaž Kek.
Dobroj formi unatoč, gosti nisu pokazali mnogo. Iako bez Majstorovića i s načetim Prširom koji je ušao tek u drugom poluvremenu, bili su u potpunosti podređeni moćnoj Rijeci koja je na kraju zabila samo jedan (regularan) pogodak, ali je pokazala zavidnu dominaciju na terenu uz vrlo kratki blackout početkom drugog poluvremena i u sudačkoj nadoknadi. Kada se usporedi s ostatkom lige, konkurenti nemaju kvalitetu za dominaciju ni u kraćim fazama utakmice.
Prosjek bodova osvajača prvenstva je 83,5 pa narativi koji se postavljaju o “nikad lošijem prvaku” nikako ne drže vodu.
Navijači Rijeke imaju vrlo snažan PTSP iz prijašnjih sezona pa stalno očekuju što će poći po zlu – kroz prošlost se to događalo češće nego što je trebalo. Ali ne škodi podsjetiti da je upravo šampionska sezona Rijeke bila jedna od anomalija kada su u pitanju potrebni bodovi za naslov. Tadašnjih 88 bodova koje je osvojio prvak bilo bi nedovoljno samo jednom otkako je Lige 10: Dinamo je dvije godine kasnije osvojio rekordna 92 boda. Prvak se postajalo i s manje bodova, a izgledno je da će tako biti ove godine.
S ovom pobjedom, Rijeka je na 26 bodova iz 13 kola, a uz drugu najbolju obranu i napad, ima i epitet momčadi s najboljom gol razlikom. Tih 26 bodova (Sopiću rekordna 2.10 po utakmici!) znači prosjek od 2 boda po kolu, a zadržavanjem istog, Rijeka bi do kraja sezone osvojila 74 boda. Bod više nego prvak Dinamo u sezoni 2017/18…
Reprezentacija u malom
Kraj sezone je daleko, a prvenstvo je maraton. Zato je pozitivno što Rijeka ne igra iznad svojih mogućnosti već vidljivo raste iz kola u kolo. Momčad okupljena pred tri mjeseca, koja je na ljeto promijenila čitav ofenzivni dio (Fruk, Janković, Pjaca, Ivanović) i strpljivo čekala da se doktor Mitrović vrati u formu bez posezanja za vatrogasnim rješenjima, sada s razlogom bere plodove dobrog rada. I pokazuje da i atipični 4-1-4-1 itekako može biti ubojit u pravim uvjetima.
Od sigurnog Nediljka Labrovića, stopera koji je napokon pronašao razinu šampionskog Mitra, najboljeg defenzivnog veznog u ligi Lindona Selahija i ofenzivaca koji kucaju na vrata reprezentacije, Rijeka je popunjena na svim pozicijama. Sustav zatim izbaci pojedinca, a protiv Gorice je to (opet) bio Marco Pašalić. Još jedan u nizu eurogolova – sedmi službeni od dolaska – vratio je Rijeku na čelo tablice.
Mogli su to vodstvo povećati u nekoliko navrata Janković, Fruk i najviše Marko Pjaca, ali vratar gostiju bio je na visokoj razini. Rijeka je u posljednja dva kola zabila samo dva gola, ali je prema svim parametrima u potpunosti zaslužila dvije čiste pobjede uz puno atraktivnije rezultate. Ivan Banić (Gorica) i Lovro Majkić (Istra 1961) imali su ukupno 13 obrana, ne brojeći pritom još 12 udaraca koji su išli van okvira gola.
Svemu dobrom unatoč, konfuzija pred sam kraj nije se smjela dogoditi.
Rijeka ne uči na vlastitim greškama, a neiskustvo protiv Gorice nije relevantno objašnjenje. Upravo su s klupe ulazili mahom prekaljeni internacionalci koji bi trebali usporiti tempo i mirno privesti utakmicu kraju.
Ušla su tri 26-godišnjaka: Jorge Obregon, Emmanuel Banda i Stjepan Radeljić, koji između sebe imaju više od 600 profesionalnih utakmica u nogama i pobjede protiv Cristiana Ronalda, Rubena Diasa i Lucasa Paquete. Prva dvojica su uz Veldina Hodžu uspjela stati na loptu i djelovali su raspoloženo, i činilo se da je minimalna, ali mirna pobjeda udaljena za tek jedno građenje lopte ispred protivničke korner zastavice. Ali Radeljić je u dotad reprezentativnu obranu unio neshvatljivu količinu panike. Uglavnom kroz njegove greške, Rijeka nakon više od devedeset minuta apsolutne dominacije ipak mora biti sretna što je izvukla sva tri boda. Nezaslužena je to mrlja na inače vrhunskoj prezentaciji čitave momčadi.
Statistika je vrlo jasna. Prema modelu očekivanih golova, omjer do 90. minute bio je 1.12xG za Rijeku naspram samo 0.1xG za Goricu! U prijevodu, 1:0 je u tom trenutku bio najrealniji mogući rezultat. I onda se u tri minute radi preokret, jer Gorica konfuzijom u obrani Rijeke stvara tri prilike iz kojih su morali zabiti gol: tragičari su Kapulica (0.35xG) i posebno mladi Ilečić, koji je fulao dva udarca od 0.29xG i 0.59xG.
I jasan znak da svojim ulascima Radeljić radi kontra efekt od planiranog. Sam je u 93. minuti Jadranskog derbija u skoku ostao Ćuić, a Rudeš je glavom nakon udarca iz kuta smanjio na 1:2. Jedino je utakmica u Koprivnici završila bez “mrtvaca” za protivnika u sudačkoj nadoknadi. Primjer je to iz kojeg i Sopić mora pokušati prilagoditi zamjene, jer tri kola zaredom ne mogu biti slučajnost. Nije to isključivo do njega obzirom da se mijenjaju postavke i pozicioniranje dotad nepogrešivog dvojca.
Ipak po običaju pišu se tri boda, a nećemo dopustiti da dvije minute konfuzije dobiju prednost nad preostalih devedeset. Gorica i tri boda su iza nas i nakon 13. kola, Rijeka će tek drugi put u proteklih deset godina s prve pozicije gledati u konkurenciju.
Bilo je efikasnijih generacija, a ne treba bježati od činjenice da je šampionska Rijeka imala gotovo deset bodova više nakon istog broja utakmica. No i sama liga je izjednačenija nego prijašnjih godina: puštamo svakom na procjenu da li je to zbog rasta ili pada kvalitete igre. Nismo više u situaciji jednog protagonista (Rijeka) i jednog antagonista (Dinamo), već je u utrci nekoliko imena.
Ali od svih njih, samo jedan klub nema ni krizu (uskoro bivšeg) stručnog stožera niti sto tisuća tempiranih bombi koje čekaju novu priliku za kopanje grobova na stadionu.
Taj klub igra nogomet za dvije klase bolji od svih drugih prvoligaša.
Rijeka je prva s razlogom.