Damir Mišković, prije par godina, pokušao je objasniti u jednome razgovoru što to nedostaje Osijeku i Hajduku da bi bili Rijeka. Tada je izjavio:
“Rijeka ide dalje svojim putem kao i obično, tiho, ponizno i pobjednički. Napraviti gard pobjednika, pogotovo u Europi, nije lako. To se godinama gradi, ne može biti instant u sezoni-dvije. Mora ti se poklopiti i sreća. Dinamo je to učinio i ranije, a Rijeka je u zadnjih deset godina izgradila taj europski gard i to pokazuje na terenu. Bez puno pompe i samohvale.”
I u pravu je. Rijeka nema medijsku mašineriju koja će iz ničega raditi šampione. Nema lobije, influencere, vojsku navijača po Zagrebu, Istri i pogotovo Slavoniji. Naš put na tribinama, u medijima ili ulici nije vulgaran, agresivan ili podcjenjivački prema protivniku. Nema euforije, nema očaja. Znamo što je bol i nepravda i da nije gotovo dok nije gotovo, a s druge strane, dok ima nade – Krepat ma ne molat!
Takav način razmišljanja koji su nam kroz godine usadili Mišković, Kek i Srećko (između ostalih) nam je donio nestvarne uspjehe, trofeje, naslov prvaka, dvije utakmice Lige prvaka, skupine Europa lige i susrete s najvećim klubovima Europe na legendarnim stadionima.
Takvim putem trebamo i moramo nastaviti, ali u nedjelju je ipak poseban derbi. Da li da se prepustimo sirovoj emociji, euforiji, osvetničkom porivu, stavimo poniznost po strani i dočekamo bivšu Croatiju iz Zagreba – hajdučki!?
Prvak s Jadrana
Većina navijača Rijeke će reći da su im najdraže pobjede protiv Hajduka te ga smatraju glavnim rivalom. To se posebno potenciralo zadnjih 10-15 godina nakon što su se i na jugu fiksirali na Rijeku. Na nebrojeno sportskih načina unutar i izvan travnjaka pokušalo se zaustaviti nezaustavljivo, a to je kontinuirani rast Rijeke pogonjen zdravim okruženjem, modelom upravljanja, rekordnim članstvom (u klubu, ne udruzi), odnosno sinergijom uprave, igrača te odanošću navijača. Zbilja živimo po mantri našega rivala “i kad gube, i kad tuku”. Nema napada na vlastite igrače, suce, nema kopanja grobova na travnjaku, nema uništavanja tuđe imovine…
Ono što bi moglo iznenaditi goste u nedjelju je atmosfera dostojna Jadranskog derbija ili još razina više, velike europske utakmice. Jakirovićevo nestajanje s taktičke pripreme za Lille i potpis za Dinamo, dok je njegova kava u rujevičkoj sali za sastanke još bila topla, dovelo je do nezamislivoga. Mnogi navijači, ako ne uspije Rijeka, radije bi vidjeli Hajduk na vrhu. Nije samo bijeg profesora bez diplome uzrok tome, nego i povratak na površinu svijesti brojnih trauma uzrokovanih nepravdama na štetu Rijeke, a u korist Dinama od 1994. do danas.
Svaka osoba, pa tako i trener je posebna ima svoj karakter koji ga čini jedinstvenim. Dodatno, u rječniku pod “jedinstven” nalazi se slika Željka Sopića, a mnogi će se vrlo brzo iznenaditi da će istu sliku naći i pod riječi “inteligencija”.
Dok riječki kauč treneri plaču tjednima po internetu zašto Sopić igra 4-1-4-1, zašto se ne izražava kao Janko Polić Kamov, a neki čak i tjeraju trenera najboljeg domaćina i trećega gosta lige, Sopa zna što je potrebno da u nedjelju Rijeka ne izgori. Znao je kontra Osijeka i Hajduka, a ako je znao i protiv Lillea sigurno će znati protiv potencijalnoga osvajača Konferencijske lige. Nema straha da će igrači izgorjeti. A tribine? Možda.
Ima li straha da će ljudi u crnome doći s posebnom misijom spašavanja Dinamove sezone? Ima, ali zato je tu jedan mali rasprodani šampionski stadion. Bivši trener i stručni stožer dobiti će svoju zasluženu verbalnu porciju s tribina: igra se nogometna utakmica, a ne Labuđe jezero.
Ali fokus mora biti na Rijeku i događaje na travnjaku.
Na svaki i najmanji pokušaj sudačke nepravde treba se reagirati glasno i promptno. Svaki val pritiska Sopinih luđaka moraju podržati luđaci na tribinama, a svaki start koji će zaustaviti napad Drmića, Kulenovića, Marina ili Menala mora biti popraćen urlikom oduševljenja.
Sada se već zasigurno pitate čemu naslov i podnaslov “IDEMO HAJDUČKI”? Radi klika naravno, ali i radi upozorenja da nam se ne dogodi ono što se našim jadranskim suborcima protiv Modre hegemonije dogodilo nebrojeno puta. Da se, u pogubnoj kombinaciji euforije i netrpeljivosti, negativna atmosfera i gorčina prelije na igrače i jednostavno dođe do blokade ili se primi gol i ne bude psihičke energije za preokret.
Dinamo je loš, ranjen, u krizi: ponižava ga se od Prištine do Plzeňa, a vodi ga možda i statistički najgori njihov trener u povijesti HNL-a. Poslovice i floskule o parama i muzici, unaprijed upisanim bodovima ili da svi igraju nogomet, a lopta je okrugla, ne moramo ni navoditi? Ako ga igra Gzira, Renova, BSK, Varaždin ili Istra budite sigurni da ga igra i Dinamo. Ulaganja u iznosima koje Rijeka ne može ni zamisliti nešto vrijede bez obzira na trenutno stanje. Igra se derbi protiv ekipe koja na Rujevici ima jednak broj pobjeda, ali i poraza. Rijeka nije uspjela pobijediti ni kad je vodila 3:0 na poluvremenu, a što se dogodilo Osijeku ove sezone protiv njih je dovoljno svježe da se ne mora ponavljati.
Samo Rijeka
Još jedan citat Miškovića sa spomenutog razgovora na početku:
“Uvijek sam pozitivan i treba ići na pobjede. Hoće li se to dogoditi protiv tako velikog kluba, to ćemo vidjeti. Meni je najbitnije da svi damo sve od sebe, pa ukoliko su oni bolji, čestitat ćemo. Neće se ništa u Rijeci dogoditi. Ako prođemo, to je to, ali ispadnemo li idemo dalje…”
Na kraju dana, u nedjelju će se završiti igra koja se zove nogomet. Dakle riječ je o igri. Nakon nedjelje dolazi ponedjeljak i stvarni život.
Je li suvišno navijaču Rijeke objasniti da svaki izričaj emocije mora ostati u granicama zakona i zdravoga razuma odnosno ljudskosti? Je.
Da li se gosti iz Zagreba moraju bojati da im se dogodi ono što se npr. dogodilo Rijeci u Dugopolju? Ne.
Nabrijani smo, jedva čekamo reći Profesoru ili navješćivaću tetovaža što mislimo o njima, ali mi nemamo idole veće od kluba, nemamo negativnu fiksaciju na pojedinca ili skupinu koja bi zasjenila jedinu ispravnu dogmu – IZNAD SVIH, RIJEKA!
I zato idemo za, a ne protiv. IDEMO JAKO, IDEMO RIJEČKI, IDEMO PO NOVI NASLOV PRVAKA!