14.5 C
Rijeka

Kakvi ste vi to ljudi?

Presedan kakvog je odradio Sergej Jakirović izlazi van svih granica poštenja, fair-playa, poštovanja, a najbitnije - ljudskosti.

Mnogi su nakon Jakirovićeve nespretne izjave oko interesa za BH klupu uslijed Rijekinih slovenskih priprema mogli naslutiti da će se kad-tad potegnuti slična priča. Nije tada Jakirović niti u jednom trenutku izjavio da je prvo i osnovno trener Rijeke, već je priča počela i završila s interesom i klauzulama.

Budimo realni, a time i iskreni: solidan postotak ljudi na Kvarneru ne bi iznenadilo da su se u nedjelju teleportirali šest mjeseci u budućnost i vidjeli kako Jakirović nije više u Rijeci već u Dinamu. Već je u dva navrata bio ozbiljan kandidat, ali nije došlo do dogovora. Uvijek će postojati bolja, financijski unosnija ponuda, veći izazov, dječački san. Kako god želite nazvati odnos snaga Rijeke i Dinama, kroz sferu stranca kojem je sve samo posao.

Klauzula od sto tisuća eura, petsto tisuća ili milijun nije problem. Dinamo je klub kojem novci u pravilu ne predstavljaju prepreku. Rijeka se kao i obično zaštiti koliko je to razumno, ali s dozom opreza da ne završi kao sezona Roberta Palikuče čije financijske promašaje klub i dalje plaća. Primjerice talijanske trenere koji svoj ugovorom definiran novac dobivaju i gotovo godinu dana otkako nemaju nikakvu ulogu u klubu.

Problem nije ni u odlasku u prvog favorita prvenstva, bio on rival Rijeke ili ne. Jakirović je u Rijeci stranac, ne može ga pogoniti domaći inat jer ga nema. Iako bi i na temu određenih domaćih i njihove lojalnosti mogli na široko…

Jakirović imao odriješene ruke

Po dolasku u studenom, Jakirović je dobio tretman kakvog je u novije doba Rijeke imao samo Matjaž Kek. Postao je praktički drugi operativac kluba, a prvo ime sportske politike. Postavio je vrlo jasne kadrovske želje, doveo svoj stručni stožer, u kojem je inače jučer dodao i dugogodišnjeg trenera vratara Gojka Mrčelu, koji se priključio bijegu bez pozdrava. Igrači su dolazili i odlazili uglavnom prema Jakirovićevoj procjeni potrebe. Dakako u granicama realnosti odnosno koliko god je to bilo izvedivo. Ali Rijeka je u ljetnom roku dovela ponajboljeg igrača Gorice, dva mlada reprezentativca iz drugih momčadi uglednih Bundesligaša, kapetana moldavskog Sheriffa… Nije bila priča “daj što daš”.

Općenito je Jakirović bio Rijeci što i Rijeka Jakiroviću – savršen spoj.

Kao vrhunac svega je utakmica playoffa Konferencijske lige u četvrtak. Plod gotovo jednogodišnjeg rada, ulazne putanje rasta kluba na svim segmentima. Dvoboj s Lilleom, klubom koji je pred tri godine bio prvak Francuske. Europski izlog za igrače, ali i trenera. U kojem je omjer snaga postavljen tako da ni dva poraza od 10:0 ne bi narušila vjeru u kontinuirani rad trenera i igrača. Prevedeno, dvoboji s Lilleom dvije su utakmice u kojima zaista nemaš što za izgubiti. Atmosfera na vrhuncu. Forma momčadi koju si ručno birao i sastavio u milimetar na vrhuncu. Vjera u tebe od strane predsjednika, navijača, ali i igrača – na vrhuncu.

Neviđeno

Svi smo jednom nekome dali pedalu. Krenuli dalje, makli se, a isto su činili i nama. Ipak, postoji nešto što razlikuje odgovornu osobu od pukog derišta, a to je način na koji se taj prekid odradi. I to ne vrijedi samo u ljubavnim odnosima, to vrijedi u svim našim međusobnim ophođenjima: poslu, prijateljstvu, pa čak i u odnosu prema nepoznatoj osobi.

Što onda reći za nekoga koji ujutro odradi trening s igračima, oko 10 sati se obrati navijačima i govori o predstojećem velikom dvoboju s Lilleom koji slijedi za tri dana. Zatim prema vlastitom iskazu “ide na kupanje u 14 sati” i tada dogovori transfer u suparnički klub – s kojim igra za šest dana, a informacija o tome se ne dobije od tog istog nekoga nego “građanski” klub to u jednako finoj maniri obznani na vlastitim stranicama.

Bez da se riječ kaže predsjedniku kluba, sportskom direktoru, navijačima. Na nekom od beskrajnih riječkih foruma smo pronašli zanimljivu paralelu – kao da ženi odmah nakon poroda kažeš da ideš kod ljubavnice jer bolje kotira u društvu i ima više novaca. Pardon, ne kažeš joj uživo već ljubavnica kod koje bježiš to napiše na Facebooku. Ti, nakon toga, nazoveš malo ženu i kažeš joj: “Ajd bok!”

Takav postupak ima ime i zove se izdaja.

Takve stvari se ne rade. Jednostavno se ne rade. Ako si iole normalan čovjek ne radiš takvo što. Kao što ne lažeš, kradeš, tako i ne izdaješ.

Potpuno je razumljivo otići kada prođe ljubav, dođe do zasićenja ili do nove strasti koju probudi možda neka stara simpatija koja te sada konačno primjećuje. Sve je to razumljivo. U profesionalnom sportu je potpuno razumljivo otići u drugi klub, na “višu” stepenicu, za većim novcima. O poslu se radi! Na kraju dana, svi mi kada nam se ponude bolji uvjeti bez previše pardona mijenjamo poslodavca.

Možemo mi navijački ofarbanim naočalama očekivati bezuvjetnu ljubav i poštovanje svakog tko je u Rijeci bio ili jest pod ugovorom. Ali to nije realno stanje stvari u današnjem nogometu. I navijači postaju sve otvoreniji ka prihvaćanju toga. Nogomet je mrvicu drukčiji po pitanju pravih i onih fejk simpatija, jer u svojoj srži to je i dalje sport za navijače. Bez navijača nema ni milijardi eura od sponzora – nitko neće plaćati da dvadesetak ljudi trči za loptom, a da se reklame vrte pred praznim stadionom, a TV signal nitko ne prati ispred malih ekrana. Ali i dalje s vremenom se zakopavaju ratne sjekire, otvaraju nove stranice, smiruju tenzije.

Problem je način

U poslu nećeš firmi za koju radiš okrenuti leđa i otići u trenutku kada završavate mega važan posao. Odradit ćeš to do kraja i onda otići. Ili pojasniti da želiš i moraš ići i pokušati naći način da svima bude barem koliko-toliko OK. Iz nekakvog poštovanja prema suradnicima (koje si sam birao proteklih godinu dana), prema onima koji su hijerarhijski iznad tebe (koji su ti davali maksimalnu podršku), a u nogometu je bonus i prema navijačima kluba, stanovnicima grada s kojima si dijelio zrak. To razlikuje ljude, čojstvo, od pukih derišta, neodgojenih balavaca koji grabe za moću i novci i ne obaziru se na ljude oko sebe.

Po mogućnosti i pohode religijske svetkovine noseći simbole koji bi trebali prikazivati njihovu vjeru, privrženost, brigu za druge?!?

Znali smo da Jakirović ima afinitete prema Dinamu koji pretendira biti “građanski”. Znali smo, ili ako nismo znali bar nas je grizao crv sumnje nakon spomenute epizode sa savezom BH. I to je nekako normalno u profesionalnom sportu. Ide se za novcima, za izazovima. Ali način je bitan.

Pa kad taj isti koji to kaže upravo to i učini pred dvomeč s Lilleom. Što onda reći? Kako nazvati tog nekoga? Osobom? Za biti osoba treba imati obzira prema drugima. Riječ je izdajica.

Nije da ih nije i ranije bilo. Dapače, ima jedan koji čeka tattoo majstora iz Bosne i Hercegovine već pet godina – obojica danas dijele istu svlačionicu. Ali ajmo reći da za igrače još i ima nekog opravdanja – njihov vijek trajanja je kratak. Jedna ozljeda i gotovo. Pa je jasno (ili jasnije) da trče za novcima i da se posljednji vlakovi za egzistenciju love već sa 25, 26 godina. Ali trener? Trener ovisi o svom kredibilitetu.

Tko će vjerovati sljedećoj riječi koju Jakirović daje? Hoće li mu poslodavci vjerovati? Navijači? Kvragu, hoće li mu sami igrači vjerovati kada im kaže “ajd dođi tu se stvara lijepa priča” pa da ode na prvi zov nekih drugih novaca, izazova, ljubavi, ili bolje reći “samoljublja” odnosno narcizma? Kakvo mišljenje o Jakiroviću imaju njegovi dugogodišnji prijatelji i bivši suigrači, kolege Zoran Zekić ili Krunoslav Rendulić?

Kako netko može izdati klub, igrače, navijače, cijeli jedan grad, regiju? Što je onda spreman napraviti drugim najbližima? Nema tu čojstva. Nema ponosa. A mi osjećamo sram što smo imali vjere u njega.

Nogomet će se dakako igrati i sutra. Najbliže nezamjenjivom u HNK Rijeka je uvijek staloženi i prema medijima odmjereni Damir Mišković. Čak je i on jučer bio vidno nanerviran, iznenađen pa i van sebe. Ali i on će u jednom trenutku neke daleke sezone biti “samo” bivši predsjednik. Sve se s vremenom mijenja, a za Rijeku se nitko ne mora bojati. Iako nije bilo puno sramotnijih odlazaka u povijesti kluba pa i same lige (ako uopće!), preživjela je Rijeka puno veće udarce. A i dalje je tu.

I ne ide nikamo.

Podijeli tekst na mrežama: