Rijeka dočekuje Dinamo – okidač za medijsku destabilizaciju

Suprotno popularnom mišljenju, iz Rijeke u Dinamo izravno je prešlo tek četvero igrača u proteklih 15 godina: Nevistić, Štefulj, Gavranović i Lešković. Drmić je bio na posudbi, a ne igrač pod ugovorom, dok je Ivan Boras preselio u drugu momčad Dinama. Malo stariji su transferi Mikića, Vugrinca i Mitua, iz doba Ježića.

Prošlo je gotovo 20 godina otkako je posljednji Riječanin izravno prešao iz Rijeke u Dinamo. Matija Frigan nije bio rođen kada je Damir Milinović 2004. otišao, kao šlag na tortu “petoljetke” od prodane-ukradene titule prvaka Hrvatske 1999. godine. Tad su u priči godina ranije bili još Mijatović, Balaban, Pilipović i jedini “stranac”, Puležan Agić.

Ono što nikad ne možemo znati jest tko je sljedeći. Ali tužno je i poražavajuće što ne znamo tko je bio posljednji. Da li je to paket Nevistić – Štefulj ili dres Rijeke već sada nose igrači koji su svoj grad izdali.

Slučaj Nevistić

Nakon odlične sezone Europske lige, Ivan Nevistić je za ruku uzeo Danijela Štefulja, i početkom 2021. godine, za 4 milijuna eura preselio u Dinamo. Iako je Rijeka ciljala na Frana Karačića i Nevena Đuraseka, dobila je na šest mjeseci Luku Menala i Sandra Kulenovića. Prve glasine krenule su početkom siječnja, desetak dana prije nego je Rijeka gostovala u Maksimiru. Vrijeme će pokazati kako su tu utakmicu obojica navedenih igrala kao igrači Dinama.

Kao dio paketa naknadno je stigao i Roko Jurišić, a prodani igrači su ostali na posudbi. Forsirani, a vidno van forme i bez volje, bili su veliki uteg tadašnjem sastavu, koji je ne zahvaljujući nego unatoč njima uspio u posljednjem kolu – protiv Gorice pogotkom Menala – osigurati izlazak u Europu.

Slučaj Drmić

Josip Drmić je prošlog ožujka načelno sve dogovorio s Dinamom, te po isteku ugovora u Engleskoj i službeno potpisao. Iako je u prosincu predsjednik Damir Mišković govorio o Drmiću kao riješenoj stvari i po isteku posudbe, osim ako dođe nemoralna ponuda. Drmić na kraju službeni ugovor s Rijekom nije dočekao, po svim izvorima je pregazio riječ i odbio rekordnu Rijekinu ponudu koja je bila na stolu, te preselio u Zagreb.

Prve službene naznake rukovanja ispod stola dogodile su se nekoliko dana prije derbija Rijeke i Dinama na Rujevici. Rijeka je utakmicu 30. kola dočekala na četvrtom mjestu, ali vodila se bitka za prvaka jer do Dinama je bilo samo pet bodova i sve je bilo moguće. Drmić je taj dan istrčao s figom u džepu – igrao je u dresu momčadi kojoj je cilj bio izbaciti njegov budući klub iz kvalifikacija za Ligu prvaka! Nije djelovao zainteresirano, zapucao je dva mrtvaca, a Rijeka je tu utakmicu izgubila u posljednjih 10 minuta.

Slučaj Frigan?

Ove godine cilja se na hat-trick, pa je na dan poraza u Varaždinu izašla i jedna u moru ekskluziva ili “ekskluziva” Germanijaka kako je Matija Frigan već bivši. Naravno, upravo pred utakmicu s Dinamom. Za Rijeku drugu meč loptu, jer gotovo je 100% sigurno da tri boda do kraja sezone osiguravaju Europu.

Rijeka je specifičan klub – jedini uspješni primjer čistog privatnog vlasništva koji ima trofeje, stabilnost, potporu navijača i zdravu okolinu. HNL je specifična liga – možda i jedinstven slučaj u svijetu po pitanju relativno visoke kvalitete i talentirane nogometne nacije. Dovoljno jaka da postoji i u europskim okvirima, čiji transferi redovno idu u Lige petice. Ali liga koju je u proteklih 18 godina osim Dinama osvojila još samo Rijeka, jedini uspješan izazivač.

Liga je razvojna: klubovi do novog ugovora o TV pravima nisu imali nijedan stabilan izvor prihoda već se svi nadaju “upadu” u Europu ili prodajom talenta za milijune. Rijeka je pritom i savršen primjer toga – politika kluba je dovođenje igrača s jasnim ciljem preprodaje. Kada se iz nogometa isključe emocije, najbolja ponuda je najbolja ponuda, bila ona iz Zagreba ili iz Leicestera. To je surova nogometna realnost; ako Borussija Dortmund može prodavati u Bayern Munchen, može i Rijeka u Dinamo. Klubovi pobjeđuju, gube, osvajaju, ispadaju, ali nogomet će se igrati i sutra.

Grb na dresu će ostati isti. Promijenit će se samo prezime iznad broja.

Priča bez temelja!?

Ako Rijeka nakon svih domaćih uspjeha, transfera i europskih rezultata ne može pronaći bolje rješenje za transfer najvećeg talenta u posljednja dva desetljeća nego dogovoriti ga “na putu” prema Varaždinu, nešto ne štima. I zato najnoviji pokušaj destabilizacije ne drži vodu.

Za Frigana – oko kojeg se između ostalih spominju Braga, Portland, Spezia i Lecce – bi Rijeka trebala, prema pisanju Germanijaka, dobiti 3 milijuna eura i tri igrača. Odštetu manju nego što je Osijek dobio za Belju od Bundesligaša, Hajduk za Biuka iz SAD-a, i malo veću nego što je Lazio platio 29-godišnjeg Vargića.

Posuđene igrače – pod ugovorima od cca 150 tisuća eura godišnje – koji se svojim izjavama jasno ne vide u Rijeci, a ni na terenu ne pokazuju kvalitetu vrijednu otkupa. Uz Marina i Jankovića, spominje se Mario Ćuže (24), koji je u Zrinjskom povezao prvu pravu sezonu u karijeri punoj posudbi. Ali na primjeru Jankovića se vidi da je HNL malo jači test od BH lige, a i Ćuže pritom igra na istoj poziciji kao i Antonio Marin. Marin pritom već sada zatvara mjesto njemu jednako indisponiranom Naisu Djouahri – ali jedinim igračem od spomenutih koji je pod trajnim ugovorom u Rijeci.

Svi spomenuti su u Dinamu označeni kao ljetni višak: Šimić je poručio da Dinamo više neće imati roster od pedesetak imena, s dvije momčadi na posudbama, neće redovno kupovati pola lige samo da osiguraju potpis potencijala. Koja je onda motivacija Rijeci da žuri s njihovim potpisivanjem, kada će biti otpisani za mjesec dana? I koji je interes trojke da odabere Rijeku i pristane na upola nižu plaću? Istu opciju su već odbili Karačić, Đurasek, kao i Menalo.

Riječaninu Dinamo ne smije biti opcija!

Stavimo nakratko tematiku i ozbiljnost Germanijakovog sastanka na stranu. Ako se on uistinu i dogodio, poznata je izreka “papir trpi svašta”. Razgovor trpi još više, i veliko je pitanje o čemu se vodila rasprava, i koje su adute govornici stavili na stol, a koje sačuvali u rukavu. Kao i u originalnom članku, sve napisano umotano je u celofan jednog velikog ako.

Ako Rijeka razmatra Dinamo kao jednu od opcija prodaje, razočaravajuće je i čudno što se kupci primarno ne traže dalje od Zagreba. Ali čudi pritom i Friganovo “jebao bi al da ne uđe” stajalište kada su u pitanju izjave. Nakon prirodnog razvoja i maksimalne podrške i minutaže u Orijentu, Hrvatskom Dragovoljcu, a sada Rijeci, vidi se njegov napredak. Ali na površinu izlaze i određene mane, lako rješive pod palicom dobrog trenera u zdravoj sredini. Kako pritom najbolja opcija za karijeru 20-godišnjaka može biti prelazak u najvećeg rivala, da bi bio treći ili četvrti napadač u hijerarhiji, iza Petkovića i Drmića?

Iako Rijeka živi od prodaja, ovog ljeta su u izlogu Labrović, Galešić, Veiga, Vukčević, Selahi i Ampem. Puno je tu milijuna u priči, i nije nužno da će uz nekoliko navedenih otići Hodža i(li) Frigan. Odnosno, obojica imaju priliku nastaviti svoj razvoj u Rijeci. Njihova prodaja nije ljetni imperativ, a izgledno je da obojica nisu još dosegli svoju maksimalnu vrijednost u Rijeci.

Hajduk za mnoge stvari ne treba gledati kao uzor, ali kada imaju talentiranog igrača iz svoje škole, nikome ne pada napamet povezivati ga s Dinamom ili Rijekom. Izuzeci poput potjeranog Franka ili Marka Brkljače su upravo to – izuzeci, anomalije.

Neprirodno je za domaće igrače i domaće ljude da prirodnu sljedeću stepenicu vide u Maksimiru.

HNL je svima drag, ali osvojiti prvenstvo ambicioznom mladom igraču koji se jednog dana vidi u najjačim natjecanjima nije dovoljan motiv za prelazak. Pogotovo kada klubovi iz Nizozemske, Belgije i Portugala stoje u redu za transfer. AZ, Genk ili Braga igraju u jačim i organiziranijim ligama, nude kvalitetnije uvjete rada, kompetitivnost u euro natjecanjima, ali i mnogo snažniju odskočnu dasku za Lige petice.

Danas ne stoji teza da je Zagreb dovoljno blizu Rijeke pa da danas-sutra Frigan, Hodža, Bodetić, Liber, Gajzler, Panić ili netko drugi iz kategorije “Riječanin” budu u Dinamu, a opet doma. Prelaskom u dres Dinama oni više nemaju dom u Rijeci. Ne postaju ničim posebni ni specifični, ali postaju persona non grata. Nove generacije to trebaju znati.

Destabilizacija koju treba odbiti

Ne vjerujemo da će Frigan ili Hodža završiti u Dinamu. Sve u izvornim člancima djeluje kao klasična “navlakuša”, novinarsko slaganje sastava i općenito kao već viđeni pokušaj destabilizacije pred završnicu sezone. U trenucima kada klubu, igračima i navijačima treba mir: za kraj je ostalo pametno odigrati 180 minuta i pobjedonosno završiti sezonu. Ne želimo pritom skretati pažnju na ništa drugo izvan terena, ali pravila igre se moraju znati.

Uostalom, Damir Mišković godinama bira kojim se igračima spusti rampa – interes je postojao i za Močinića, Slugu i Smolčića pa su svi na kraju završili zapadno. S druge strane, na želje stranaca poput Nevistića, Ristovskog ili Gavranovića, kao i njihove postupke nakon odlaska, teško je utjecati. Oni su generalno u Rijeci tek u prolasku i ovise samo o svojim osobnostima i odabiru; treba ih tretirati po principu “hvala, sljedeći”.

Ali na eventualna povezivanja s povijesno najvećim zlom domaćeg nogometa, desetak dana prije 24. godišnjice ukradenog prvenstva, domaći igrači moraju reagirati strogim demantiranjem interesa! Iz poštovanja prema svom gradu i klubu, a najviše prema sebi.