Rijeka i misterij panike u završnici

Nije lako biti navijač Rijeke. Mnoge upisane pobjede postale su remiji, a mnogi remiji postali su porazi u posljednjim trenucima utakmice. No je li to statistička istina? Efekt negativnosti (engl. negativity bias) znanstveno je dokazana psihološka karakteristika ljudi da intenzivnije pamte loše stvari iz prošlosti naspram onih dobrih.

Postavimo za primjer temu utakmica Rijeke u Europskoj ligi sezone 2014/2015. Te sezone igrali smo tri runde kvalifikacija, završili u grupnoj fazi i na krilima Moisesa, Anasa i Krame igrali al pari protiv mnogih europskih imena. Uzmite nešto vremena i prisjetite se europske utakmice iz te sezone koja je ostavila najdublji trag u Vašem sjećanju.

Koliko nas će prvo skočiti na gostovanje Seville i njihov izjednačujući pogodak u 92. minuti? Potpuno zanemarimo pritom da smo u playoffu protiv Sheriffa minimalnu pobjedu na Kantridi ostvarili golom Leovca u 85. minuti? Ili još ranije, u drugom pretkolu? Nesreća ždrijeba spojila nas je s jakim Ferencvarošom, a istim smo rezultatom načeli Mađare golom Krstanovića s bijele točke, također u 85. minuti? Obje uzvratne utakmice izgledale bi puno drukčije da su gosti tada napustili Kantridu neporaženi.

Nekada su to tek iznimke koje potvrđuju pravilo, ali ponekad slučajnost nije valjano objašnjenje. Trenutno se nalazimo u ovoj drugoj varijanti. Od preuzimanja Rijeke u prosincu 2022.g., Sergej Jakirović iza sebe ima jedanaest službenih utakmica. Upisao je po dva minimalna poraza (Slaven Belupo i Dinamo) i dva remija s Osijekom, ali i impresivnih sedam pobjeda nad ostatkom lige. Rijeka se preporodila dolaskom Jakirovića i njegovog stručnog stožera, koji je relativno brzo postavio stvari na svoje mjesto, pa je Rijeka “preko noći” postala momčad čija igra ima glavu i rep.

Jakirovićev učinak od 2,09 bodova po utakmici nadmašuje ukupne brojke i Bišćana (2,07) i Keka (2,04). Ali, Kekova šampionska Rijeka ostaje utopija (2,45).

Sedmorica prvotimaca koji su u listopadu 2022. istrčali na Rujevici i izgubili utakmicu 15. kola od Istre 1961, na pressici su prozvani paunima. Talijan Cosmi, čija se dva pomoćnika danas sunčaju na Kvarneru dok primaju plaću Rijeke, žalio se što nema lavove. Vrijeme je pokazalo kako je bio u pravu, ali ne o narativu kojeg je htio postaviti. Jer cirkusu kojeg je priredio rekordnim porazom od Dinama, ispadanjem od drugoligaša u Kupu i drugim jedinstvenim događajima, jedino što je falilo su lavovi.

U utakmici 28. kola protiv Šibenika, njih šest je krenulo od prve minute: kapetan Labrović, Vukčević, Selahi, Hodža, Ampem i Frigan. Grgić je ušao s klupe, a do ulaska društvo su mu pravili Smolčić i Obregon, preostala dva “pauna”. S ozbiljnim trenerom za kormilom broda, svi redom su pokazali da nisu ovdje slučajno, i da je Cosmijev epitet bio promašen koliko i njegov mandat.

Rijekina okomita putanja u drugoj polusezoni sve je samo ne slučajna, i u posljednju rundu prvenstva ulazi kao momčad s najviše osvojenih bodova u kalendarskoj godini. Dinamo ima 12 odigranih utakmica (“višak” je zaostala s Istrom 1961) i 22 osvojena boda, a Rijeka s 11 utakmica ima 23 osvojena boda. Uz to, Rijekin je napad treći najefikasniji, a obrana drugu po redu: 16 zabijenih i duplo manje primljenih golova.

Nitko nije savršen

Jedna statistika kod Rijeke iskače iz granica normale, a to su vremena primanja pogodaka. U proteklih 12 utakmica, čak 7 primljenih golova postignuto je u posljednjim minutama utakmice. Dva gola su izravno utjecala na rezultat (Osijek, Slaven Belupo). Još dva su mogla znatno promijeniti današnji učinak Jakirovićeve Rijeke, ali zaleđe u Osijeku i obranjen – analizom komisije utvrđeno nepostojeći – jedanaesterac Hajduku pomogle su Rijeci da na dva teška gostovanja upiše četiri osvojena boda umjesto jednog.

Javna je tajna da Rijeka u Maksimiru uzima bodove samo ako je golman raspoložen. Na primjeru Nediljka Labrovića se vidi koliki doprinos na bilo kojem terenu ima vratar u dobroj formi, odličnih refleksa, mentalne posloženosti te liderskih sposobnosti. Nitko se ne buni što takav igrač, koji je svojim kvalitetama debelo prerastao HNL, i dalje pametno peče zanat u Rijeci umjesto na klupi nekog talijanskog ili njemačkog prvoligaša.

I protiv Šibenika je vrhunskom obranom Radonjićeva udarca u 85. minuti Labrović osigurao Rijeci pobjedu i skok na četvrto mjesto. Dok je Labrović na razini, panika koja se uvuče u redove Rijeke pred kraj susreta proći će (uglavnom) nekažnjeno. Ali što je uzrok panici, i kako je iskorijeniti?

Osijek je izjednačujući pogodak zabio nakon ubačaja iz prekida, kada Obregon stoji daleko od Miereza, a Veiga ne ulazi dovoljno čvrsto u skok sa Žaperom. Varaždin je svoj počasni pogodak zabio nakon udarca iz kuta, kada stoper Jelenić ostaje sam na skoku.

Slaven Belupo odnio je pun plijen iz jedinog udarca u okvir – u 85. minuti Vukčeviću iza leđa bježi Ante Crnac. S istog mjesta upućen je ubačaj Lokomotive kolo ranije, a komične reakcije redom Gode, Dilavera i Bande, odnosno loše ispucavanje Hodže servirale su Mariću loptu na 11m. Par minuta kasnije Stojković iz slobodnog udarca sa 16m puca preko gola, i već praktički dobivena utakmica mogla je poći po zlu.

Poljudsku tragikomediju s jedanaestercima nećemo komentirati, ali da Labrović nije obranio udarac s bijele točke u 96. minuti, pisali bi dva boda manje koja se ne bi poništila na temelju dokazano nepostojećeg prekršaja.

Potpora s klupe

Individualne greške su normalna pojava i na njih treba računati. Problem nastaje puno ranije, u Rijekinoj nemogućnosti da zadrži loptu u smiraj utakmice. Činjenica da je s druge strane momčad koja je rezultatom, a često i kvalitetom, inferiorna, mora imati značajniji učinak na način igre Rijeke u posljednjoj četvrtini susreta. Bojazan od va banque nogometa, kada protivnički treneri u napad bacaju sve svoje Topčagiće, Crnce, Tucije i druge jokere s klupe, mora uskoro postati stvar prošlosti.

Nije Šibenik prvi put da Jakirović indirektno proziva igrače s klupe. U Rijekinom kadru, pogotovo među zamjenama, ima zavidnih tehničara. Dojam je da ni Banda ni Djouahra ne koriste dovoljno svoju kvalitetu kako bi spustili loptu na zemlju, odnosno kako se Obregonova fizička snaga ne koristi dovoljno za umrtviti igru. Prečesto sučeva nadoknada podsjeća na igru vrućeg krumpira, koja završava bezidejnim napucavanjem lopte po principu “što dalje”. U Europi to ne prolazi nekažnjeno, iako protiv Šibenika i Gorice možda hoće.

Sve su to u široj slici tek dječje bolesti, jer se svaki uigrani stroj stvara i uvježbava vremenom i učenjem. Rijeka je u svakom kolu uz Lokomotivu najmlađi sastav lige, pa ne čudi što mirnoća nije na razini iskusnijih primjeraka Rijekinih svlačionica iz prošlosti. Najstariji Rijekin igrač koji je započeo protiv Šibenika bio je 29-godišnji povratnik Mitrović, prvi sljedeći je Vukčević sa “čak” 26, a najbliži 25+ kategoriji ostaje Ampem koji ovaj tjedan slavi rođendan. Svi ostali spadaju skupinu U23; prosječna dob bila je sitno iznad (23,2) zbog ulazaka Grgića i Bande. Vrlo je jasno da iskustvo donosi mirnoću. Stoga ne treba dizati preveliku prašinu kada 20-godišnji Veiga ne isprati igrača u nadoknadi, ili 20-godišnji Hodža promaši loptu prilikom pokušaja ispucavanja. Po svemu dosad viđenom, pad koncentracije te strah od gubljenja dobivene utakmice, ostaju jedine zamjetne boljke Jakirovićevog sustava.

Red je da iskustvo iz naučenih situacija učini svoje, da nizanjem pobjeda i rastom samopouzdanja, a možda i većim fokusom u pripremi utakmica, viđamo sve manje neforsiranih grešaka. Samim time i sve manje prosutih bodova. Bila bi šteta da za mjesec i pol Rijeka ostane jedan bod udaljena od europskog trećeg ili četvrtog mjesta. Bod, izgubljen zbog jednog gola u utakmici gdje se trebalo izdržati još “samo” jednu minutu.