Autor: Anita Fućak
Rijeka je prošli tjedan predstavila projekt Kantrida, koji uključuje gradnju stadiona uz popratne sadržaje te si je tako prišila etiketu hrvatske “crne ovce”. Naime, klub je sam kreirao poslovni model, sam je pronašao način na koji će financirati stadion, sam je pronašao investitore na tržištu i unutar cijelog tog procesa nije zatražio pomoć države. Nije se tražilo da to bude “strateški državni projekt” (što god to značilo, iako je ministar i drugi čovjek države sam to napravio na svoju inicijativu), i ono najbitnije, nije se zatražio niti euro poreznih obveznika.
Raritet u ovoj postsocijalističkoj ekonomiji i anti-kapitalističkoj klimi koja vlada na području RH. Treba se priznati da je klub zatražio od Grada promjenu GUP-a, i dobio ga je. Grad i njegovi građani indirektno su rekli “da” takvoj investiciji. Vrlo zanimljivo da, u “crvenoj” Rijeci, ekonomske slobode i kapitalne investicije brže su riješene nego u ostatku države gdje lokalno vladaju desnije ekonomske slobode.
Prihvaćanje svijeta oko sebe je prvi korak ka napretku i boljitku. Barem tako kažu neki puno pametniji Grci. Argumentirano i činjenično, ovo društvo ne razumije kapitalizam i boljitak kroz slobodno ekonomsko djelovanje. Što je potpuno razumljivo, jer prije samo 30 godina osnova za razumijevanje društvenog poretka i ekonomije su bile knjige Karla Marxa i to je bilo ušiveno u tadašnje obrazovanje. Knjige Adama Smitha jednostavno nisu bile dio obrazovnog sustava ili su bile na marginama. Što je bolje, a što lošije sada nije tema; tema je ono što imamo danas.
Danas, kada je nogomet kapitalistička igra i kada klubovi funkcioniraju kao tvrtke (najčešće kao s.d.d., sportska inačica d.o.o.), stvari treba sagledavati realno i igrati po zakonu tržišta. Jer ako klub živi u paralelnoj stvarnosti, kao što mnogi hrvatski klubovi žive, desit će se bankrot. Kojeg u konačnici neposredno plaćaju porezni obveznici. Onda kao u pravom post socijalističkom društvu, zaziva se pomoć institucija (grada ili države), odnosno traži se novac poreznih obveznika. Primjer u kakvom izopačenom sustavu hrvatski nogomet egzistira najbolje opisuje oprečni primjer Glasgow Rangersa. Zašto u trenutku bankrota, klub nije spašavala Škotska vlada ili sam grad Glasgow?
Škotski slučaj nezamisliv je za naše pojmove: država i/li grad izbacili su jedan od dva najtrofejnija kluba u treću ligu i natjerali ga da krene ispočetka.
Taj scenarij u Hrvatskoj jednostavno nije opcija, jer ovo društvo i dalje strukturno ne razumije pojam ekonomskih sloboda. Iako su sva tri najveća hrvatska kluba u svojoj recentnoj povijesti bankrotirala (Dinamo) ili skoro bankrotirala (Hajduk, Rijeka), to puno govori koliko mi poslovno – sportskog znanja posjedujemo kao društvo.
I u takvom društvu, i u situaciji kada hrvatski ali i riječki sport grca na koljenima od neimaštine (RK Zamet, VK Primorje, HOK Rijeka itd. – sve redom bivši hrvatski top klubovi), nogometni klub Rijeka predstavi projekt koji je realan i održiv te pokrene lavinu reakcija što u vlastitom gradu što u ostatku države. Osim što se pola hrvatske javnosti diglo na noge, pa se tako u rekordnom roku predstavilo 17 projekata od Splita, preko Koprivnice, do svevišnjeg simbola države – raspadnutog Maksimira.
Oni koji su skloni vjerovanjima da je Rijeka nešto otela i koji su protiv projekta treba poručiti: knjigu u ruke, kako bi realno razumjeli društveni poredak u kojem sami žive i stvaraju.
Svi će graditi, sve će se riješiti i to sve s Vašim novcima, jer Vi to tako želite. A Rijeka koja gradi privatnim kapitalom i živi u europskoj, ekonomskoj i sportskoj realnosti je “pokrala” gradu top poziciju uz more i Grad pogoduje krupnom kapitalu. Cilj ekonomskog poretka koji vlada u ovoj državi je stvaranje profita uz zajamčene ekonomske slobode svakog državljanina RH.
Novi neboderi – nagrđuju!?
Uvijek aktualno i vječno popularno mišljenje o nagrđivanju grada s dodatnim neboderima je prisutno još od 1889. godine, kada su Parižani bili protiv Eiffelovog tornja. Jer njihovom gradu nije potrebna takva monstruozna i nakaradna građevina. Srećom, uvijek je postojala kritična masa ljudi, koja se nije opirala promjenama i vidjela je grad stotinama godina unaprijed. Danas sve to isto proživljavaju Rijeka kao klub i njihovi navijači, koji žele novi stadion.
Pitanja poput zašto neboderi i hotel pored stadiona uglavnom postavljaju oni neupućeni u ekonomsku zbilju ovog grada i države. Ali i oni kojima svaka promjena donosi prijetnju u njihovoj glavi, odnosno izbacuje ih izvan komfor zone. Vjerojatno bi njima bilo najbolje da Grad ostane ovakav kakav je. Sa svim svojim manama, jer tu oni vide svoju sreću i zonu komfora.
Odlično bi pritom bilo da dođe investitor stranac: sagradi stadion iz altruističkih motiva (jer on ima novaca, a mi nemamo), potroši 70 milijuna eura na neprofitabilan business poput nogometa i da ne pita za povrat ulaganja. Neka bude sretan što smo mu omogućili da on nama pomogne.
Grad i urbanizam su živo tkivo, koje se neprestano mijenja i izmjenjuje tijekom godina. Ljudi ne bi vjerovali, ali urbanizam i izgradnja grada studira se punih pet godina po sadašnjem obrazovnom procesu. Pa ostaje nejasno, kako to svi mogu biti stručnjaci za estetiku i izgradnju na temelju svog mišljenja. Ako je nešto pogrešno u samom projektu – što bi moglo ugroziti normalno funkcioniranje grada i njegovih građana – projekt neće dobiti građevinsku i uporabnu dozvolu.
Argument “zaklanja mi pogled” spada u sferu povrijeđenih osobnih emocija, kojim se državni inspektorat ne može baviti. Mora se priznati da se Rijeka kao grad u urbanističkom smislu, ubrzano izmijenila u zadnjih deset godina. Morat će istim tempom i dalje: ako misli poraditi na svojoj pronatalitetnoj politici, htjela ne htjela, kao grad će morati ići u visinu. Dokaz tome su svi gradovi na moru koji su omeđeni prirodnim zaprekama poput Monaka ili Nice. Onima koji misle da to nije tako, ili koji smatraju da Rijeka treba ostati onakva kakva je, neka na Njuškalu potraže pojam “Zemljište – Rijeka” i rezultate pretraživanja će moći pobrojati na prste dvije ruke, po cijenama iz Monaka ili Nice.
Gradnjom popratnih sadržaja klub ima još jedan bitan zadatak, a to je povećanje budgeta. Iako to spada u domenu “easier said than done” – lako reći, a teže ostvariti – ovakva prilika mora se iskoristiti tako da turisti od Uskrsa do jeseni posjećuju utakmice Rijeke, a zasigurno da tu i gradska turistička zajednica može pomoći.
Dodatno, stavka prihoda na dan utakmice (event management) klubu nikad nije bila fokus, vjerojatno zbog kompleksnosti ugostiteljskog posla i radne snage. Ali Rijeka je danas rijetki klub u europskim gabaritima gdje ne postoji nikakva gastro ponuda za vrijeme ili poslije utakmice. Oko dodatnih sponzorstva poput imena tribina ili stadiona nije potrebno ni raspravljati – sigurno će u klubu znati iskoristiti takav marketinški potencijal.
Biti crna ovca u ovakvom sportsko ekonomskom okruženju je zapravo fenomenalno. Ne biti državni projekt u ovakvoj državi je fenomenalno. Postepeno i sporo napraviti kamp, pa i reprezentativni stadion kao temelj za rast kluba je također odlično. Igrati po pravilima tržišta, a ne po pravilima političko/ekonomsko/sportskog populizma je vrlo održivo. Daje temelj gradu i navijačima da će dugoročno imati stabilan klub. Sve dok Palikuča ne kupi stan u prvom neboderu do stadiona.