DISCLAIMER: Tekst je u potpunosti fiktivan. Svaka sličnost sa stvarnim osobama ili događajima je slučajna.
Priča o Vidu
Alarm je zazvonio u 11:19. Vidu, mamurnom od tropskih rakija i lošeg bambusa, trebala je određena vještina da ga napokon utiša. Cijela večer mu je bila u magli, sjeća se da je bio izbačen iz kluba nakon što je treći put platio D.J.-u da pusti Freed from Desire i pao sa stola nedugo zatim, ali prije i poslije ništa. Dakle, još jedan provod za pamćenje.
“I mobitel me zajebava na današnji dan.” Pomislio je gledajući prvo minute pa sate na ekranu. Ili je to rekao naglas. Nije mogao biti siguran. Kako mu se um pomalo bootao, postao je svjestan mirisa oko sebe kao i tjelesnih funkcija koje je potrebno obaviti. Ustavši se, odluči da je prioritet prozračiti sobu svoga stana na Pehlinu. Nije ni stigao do kraja otvoriti škure kad preko ceste ispred lokalne butige ugleda dva poznata lica kako pjevaju “Ajmo Bijeli aleee, ajmo Bijeli aleee”…
“Što se to događa!? Rijeka je igrala prije tri dana, ne može opet biti neka utakmica.” Taman je završio monolog, kada ga dvojac iz skupine od desetak preko puta ugleda i uglas uzvikne: “Pa di si legendo, dođi doli na pivce da nazdravimo za Bile!”
I tada Vidovo mamurno sanjarenje pregazi java, kao brzi vlak Šapjane – Škrljevo pantaganu. Istovremeno prepozna dvojac kao i koji je danas dan. ”Danas je finale kupa, a to mi je ekipa iz srednje s otoka!” Želudac mu se digne i odjuri s prozora.
“Neeeee, život je bol, prevelika bol!”, izderao se na ogledalo u kupaonici nakon obavljena posla. “Skoro smo ispali iz lige, iz kupa nas je izbacio drugoligaš s trećeligaškim pedigreom, Dinamo nam je uvalio sedam komada. Direktori nam rasturili klub za sljedećih 5 godina, opet se raspadamo. Rasprodat ćemo Frigana, Hodžu i Labrovića za kikiriki, a sad će Hajduk osvojiti našega Rabuzina ispod mog prozora!” Od očaja do rezignacije u nekoliko sekundi. Zbilja je ova sezona odlučila zgaziti do kraja svakog navijača Rijeke.
Nakon obavljene higijene i praznoga mjehura, donekle mentalno osvježen, Vid se vrati do prozora i vikne: “Evo me ‘čke!” – hladna piva je hladna piva.
“Za koga navijaš danas, Vidale?” – priupita ga šaljivo stari bodulski prijatelj, dodajući mu drugu bocu zlatnog nektara. Iako je bila riječ o kvalitetnoj provokaciji, to je bilo legitimno, ali vrlo bolno pitanje. Rijeka je završila sezonu kao četvrta i ako Šibenik osvoji kup, neće biti kvalifikacija za Konferencijsku ligu ovo ljeto.
Malo je većih gušta za navijača Rijeke nego kad mu klub uđe u skupine UEFA natjecanja. Četiri sezone od zadnjih desetak, Vid pohodi europske velegradove – od Turske i Ukrajine preko Italije, Danske, Njemačke, Francuske, sve do Španjolske. Sve bi dao za petu. Nikad nije bio u Engleskoj ni Izraelu. Ne bi jedino volio bi do Kazahstana. Predaleko, a i zna da se tamo igra dobar nogomet. Tako bar kažu.
“Gade jedan. A što ću drugo, moram… navijat ću za Haj… za Haj… za Haj…” Pokušao je završiti rečenicu, ali nije mogao. Dok mu se ponovno budio želudac, on se zagleda u daljinu prema Učki, promatrajući bijeli oblak na plavome nebu kako lijeno kreće na put preko Riječkog zaljeva na pragu novog ljeta.
Ostatak popodneva je prošao u evociranju uspomena. Kad bi se Pehlinom spontano zaorila nekakva uspješnica bilih navijača, koji su se zagrijavali za večernje finale, Vid bi iskoristio priliku da pročačka po mobitelu.
Raspoloženje mu nije popravila ni zgodna brineta koja se u prugastom crveno-plavom dresu vizualno savršeno slagala s njegovom Alfom 164 parkiranom pored butige. Ma gotovo je siguran da mu je i namignula dok je ulazila u trgovinu. Ta makina je klasik. Ipak mu se malo popravilo raspoloženje.
Najbolje čim prije prespavati ovaj dan, pomisli Vid, nova sezona znači novi početak. Samo da se ova najgora ikada više ne ponovi. Pozdravi se sa svima te se vrati doma i legne u krevet. Kroz prozor se sa stadiona čula kao neka uspavanka pjesma o visokim pećima s nekim ljudima, ili su to bile vrbe… Koja god, nije bila kažnjiva nečim jačim od par tisuća kuna klubu. Nije više bilo ni važno, oči su već se same zatvarale. Na pametnom telefonu je pisalo 19:50.
Priča o Vitu
Sat je pokazivao 19:06 kada je Vito ugasio prijenos finala. Uspio je izdržati svega 6 minuta dok komentator nacionalne televizije nije, nakon kratkotrajnog grča i napada panike, olakšan obrazložio gledateljima: “Sjajna prilika Šibenika, ali naši su se uspjeli obraniti”. Nema veze, ionako je rezultat nebitan, tko god da pobijedi. Baš me briga za druge, samo mi je Rijeka bitna.”
Bilo je friško pa kad se već ustao s trosjeda, zatvorio je usput prozor svoga stana na Turniću. Cijeli dan je pjevušio “Ši, ši, Šibenik, spavam na rivi, živim gdje stignem…” i već mu je bilo dosta. Ali kada ti uđe u uho nešto, teško izlazi. “Ši, ši Šibenik… dosta!”. Narančasti tifosi su već odavno se “ispred Mebla” premjestili na stadion i finale uživo, a Vito je odlučio prebaciti se na omiljeni stream servis i nastaviti bingeati uzbudljivu seriju o britanskoj kraljevskoj obitelji sa svojom zaručnicom. Misli su mu ipak po tisućiti odlutale na završenu sezonu. “Ši, ši… dosta!”.
Zadovoljan je bio sa sezonom 22/23. “Kako dobra sezona!”, okrene se prema svome ljubimcu, Brki, koji ga samo tupo pogleda. “Ne vjeruješ mi?”
“Gledaj buhati, sada će se prodati Frigan za milijune, od toga ćemo kupiti Crnca i još jednog Hodžu iz Slavena, Hujbera iz Istre, vratit će se i mali Mitrović iz Gorice, sigurno Kreilach, možda i Vešo. Profesor će srediti najbolje što Premijer liga nudi. I Bišćan će nam posuditi Kulenovića, ali s pravom otkupa ovaj puta, ej!” U jednome dahu izusti sve planove za ljetni mercato.
Sav euforičan, Vito nastavi pripremati grickalice i umak. “Ljubavi, čekam te sa serijicom i čipsićem, požuri, volim te!” – dovikne zaručnici u kupaoni te ponovno prebaci fokus na nesretnog Brku.
“Ovo mi je jedna od najuzbudljivijih sezona ikad, od ispadanja iz lige do vrha. Potpuno smo afirmirali riječku akademiju u prvoj ekipi, imamo najmlađu momčad HNL-a, pojačavamo se igračima Porta, kadeti osvajaju kupove, juniori se bore za prvaka…” Nastavi dalje nakon kratkog uzdaha: “Dobili smo nove sponzore, po gradu se priča da će biti i novi suvlasnici jednog dana, a prvi bager samo što se nije pojavio na Kantridi. Neće više biti pseće plaže za tebe Brko!”
“A tek naš novi trener i njegov stožer?” – s ponosom Vito uhvati Brku i digne ga u vis. “Pa nama je mjesecima bila znanstvena fantastika organizirano doći u protivničku zadnju trećinu. Sada nam igrači trče, stišću i ulaze u svaki duel, love protivnika po cijelom travnjaku. Gegenpressing ti je to Brko!” Vitov ushit je bio na vrhuncu. “Znaš što, kad smo već kod presinga, i ti mi malo ličiš na Kloppa”.
“U ovo doba sljedeće godine osvojit ćemo duplu krunu, Brko! Opet.”
“Evo me bubice, jesi li pripremio serijicu, napravio umačić od avokada s integralnim tortiljama?” – zaručnica ga upita.
“Joj, nisam pršutiću, razmišljao sam samo o našem vjenčanju i skroz sam zaboravio, oprosti.” Iskreno zazvuči Vito dok mu je mobitel u džepu vibrirao. Tek će par sati kasnije nakon s05e21 saznati da ga je omiljena aplikacija obavještavala da Dario Čanađija i Zoran Kvržić ipak nisu osvojili svoje posljednje trofeje u karijeri.
Jeste li Vid ili Vito? Javite nam na forumu.