Autor: Anita Fućak
Svaki put kada pročitam da se zbog nogometa svađaju članovi obitelji, ili da se pokreću međunarodni ratovi zbog rezultata nogometne utakmice, zapitam se je li to moguće? Povijest nas uči da je to zaista moguće. Sukladno tome je i nogomet u Hrvatskoj prerastao obično “sportsko nadmetanje” te je zakoračio u sociološko-društveni identitet većine Hrvata.
Politika i nogomet u Hrvatskoj idu ruku pod ruku, pa nam tako savez vodi političar, a niželigaški klubovi – a ponekad i prvoligaški – ovise o dobroj volji lokalnog gradonačelnika, koji donira novac skupljen od prireza. Odnos hrvatske politike prema HNK Rijeka u trenutku pisanja ovog članka nikad nije bio bolji. Ne zbog toga što Rijeka uživa neke beneficije, već zato što joj politika danas direktno ne može uzeti naslov kao nekada.
Dojam je da bi hrvatska politika ponekad i htjela omogućiti pokoji naslov primjerice Hajduku, da se razlike između juga i sjevera smanje na društveno prihvatljivu razinu. Međutim naši južni sportski rivali su u procesu prihvaćanja socijalističkog modela upravljanja kluba dok u ostatku nogometnog svijeta vlada nehumani, čak i ekstremni nogometni kapitalizam. Rezultati očekivano pate.
Unatoč tome, hrvatska politika odnosno njezino petljanje u nogomet napravilo je više štete Rijeci prihvaćanjem i guranjem poslovnog modela ondašnje Croatije, a danas iz stečaja reinkarniranog nasljednika GNK Dinamo. Iako nasljednik nije prava riječ, jer nasljednik nešto naslijedi na temelju oporuke ili nasljedstva… Pravo hrvatsko stečajno čudo jest kako je udruga osnovana 1998. uspjela sebi prepisati nekakve zasluge iz likvidiranog kluba, poput naslova prvaka ili međunarodnih trofeja. I baš ta udruga osnovana 1998. godine, potpomognuta hrvatskom politikom, je izvela manevar koji bi se bez problema mogao ekranizirati i puštati na velikom platnu onima koji gledaju a ne vide, i onima koji slušaju, a ne čuju.
Da budemo potpuno jasni, ljudi rođeni u Zagrebu navijaju i vole Dinamo, i tu nitko ne bi trebao imati problem. Problem je kada ih veseli uspjeh kluba unatoč svemu što se događalo kroz povijest. Oslijepljeni rezultatom, izgubili su nit realnosti i ljudskosti. Ali kako i moj prijatelj, inače rođeni purger, kaže “ali ja nemam drugog kluba“, i to je istina. Uvjerena sam pritom da, kada bi Damir Mišković osvojio naslov na način na koji ga je osvojila tadašnja Croatia 1999., na proslavi na Korzu bi mu došlo 50 ljudi. Dok bi naši rivali ispunili Rivu ili Jelačić plac kao da se ništa nije dogodilo.
Iz tog razloga većina riječkih navijača već od ovog vikenda imaju moralni grč zbog prekršaja Bruna Gode. Žuti karton je morao biti pokazan, a vjerojatno i izravan crveni nakon intervencije VAR-a. Start bez namjere, amortiziran startom na loptu dok je protivnik bio daleko, ali otvoreni đon Gode je nekontrolirano završio u potkoljenici Mitrovića. Iako, kada se sjetimo što je sve tolerirano protivnicima Rijeke ove sezoni, spomenuti grč brzo nestane.
36. kolo SHNL najvjerojatnije će biti pomaknuto s 25. na 26. svibnja, zbog uzvrata finala Kupa. Prst sudbine je htio da se posljednje kolo HNL-a odigra točno 25 godina nakon legendarne utakmice, koja se i danas prepričava. 26. svibnja 1999. godine Riječani jako dobro pamte, dok mlađe generacije mogu samo zamišljati skoro 30 tisuća ljudi na Kantridi. To je jedina nogometna utakmica u razvijenom dijelu svijeta koja je u toliko velikoj i preciznoj mjeri odrazila sliku tadašnjeg društva i stanja u državi.
Neki će reći da se od tada nije puno promijenilo. I nije, samo je Rijeka sa svojim navijačkim pukom pametnija.
I zaista i dan danas je narativ sličan, ako ne i isti, toj famoznoj ’99. Dnevni sportski listovi i portali trube o velikoj Dinamovoj moći, o tome kako će direktno u Ligu Prvaka, o tome kako zagrebački klub pobjeđuje na karakter. Svi čekaju pad Rijeke, jer sada, zamijenjenih uloga, 10 pobjeda zaredom nije dovoljno. Manjak poštovanja prema rezultatima Rijeke je vidljiv kao i prije 25 godina. Nekad je takav medijski narativ iritirao riječke navijače, danas im se Riječani smiju na takve naslove.
Žalosno je jedino što potpisnici takvih redova u konačnici ne rade ništa dobro ni svom građanskom klubu, već kupuju svoje mjesto na charter letu za neko buduće Dinamovo gostovanje u Europi. Nogomet je zanimljiva igra, jer ne igram ja, a ni ostali prevaranti iz medijskog prostora. Shvaćam da u politici pisanje članaka ima neki efekt, jer utječeš na percepciju i volju birača, ali kao što nam je nedavno Radomir Đalović prenio riječi svog bivšeg trenera, u nogometu je 11 na 11. I tko god ti je rekao da si dobar i tko god te hvalio u medijima, kada utakmica krene to zaista ne vrijedi ni centa.
Zato je nogomet bolji od politike. I danas ćete čak i u javnom diskurzu čuti argument da Dinamo može u Ligu Prvaka, a Rijeka ne može. To je čisti dokaz da 25 godina kasnije, ideja o višem hrvatskom cilju i dalje postoji. Potpuno poništavajući trud, rad i emociju drugih nogometnih sredina.
Prije tjedan dana u Podcast Inkubatoru gostovao je Damir Milinović, koji je nakon 25 godina otkrio ono što smo svi znali. Igrači Rijeke su bili pod enormnim pritiskom i Nenad Gračan s klubom je napravio veliku grešku što pred tako važnu utakmicu igrače nije odveo u karantenu i riješio ih pritiska rodbine, navijača i protivničkih medija. Priče o naputcima iz Zagreba su dolazile i do njih, ali kao što je i sam rekao: “čuješ i misliš da nije moguće da će to napravit”. Ali da, napravio je.
Danas na riječkoj klupi sjedi lik koji pritisak i svjetla reflektora baca na sebe, i u nekoj sadomazohističkoj varijanti, njega to uveseljava. Naslovnice poput “Rijeka nas ne može iznenaditi, mi smo je slagali” ili izjava nakon objavljenog rasporeda “dobro da Rijeka igra poslije nas” je nešto što se danas printa i lijepi u svlačionicu, i nakon toga motivacijski govor nije potreban.
Uvjerena sam da ako netko zna maknuti pritisak s ekipe, da je to Željko Sopić i zaista smatram da njegova ekipa ne može negativno reagirati na medijske natpise i na Dinamovo konstantno ponižavanje protivnika.
Čim krene pritisak na suce ili analize zašto Rijeka ne može uspjeti pored Dinama, riječki navijači mogu biti mirni.
To je prvi znak straha iz Maksimirske šume, potpisan od čovjeka koji sebe smatra poštenim i uspješnim. U nedjelju Rijeku čeka prva break lopta: u 19:30 protiv Lokomotive, pravdu će dijeliti Patrik Kolarić. Ne sumnjamo da će se nekoć Dinamova rezervna momčad bacati na glavu, samo se nadam da nakon što više ne dijele istu e-mail adresu, više ne dijele ni isti bankovni račun kao nekad.
Ali to im neće biti ni potrebno, jer Rijeka je 25 godina starija, 25 godina zrelija, 25 godina pametnija. Vrijeme je da nakon točno 25 godina zacijeli svoje rane.