Glavni čovjek Rijeke Damir Mišković na nogomet gleda prvo i osnovno s financijske strane. Nitko mu to ne može zamjeriti, a savršen razlog je trošak zamjenskog stadiona i trening kampa. Prema klupskoj strateškoj brošuri, Rujevica je danas vrijedna 48,3 milijuna eura, ali uloženo je nešto manje od toga. 26,3 milijuna – privatnog novca – koji je inače na raspolaganju za igrače, trenere i marketing ako ste jedan od dva povijesno režimska kluba.
Najave u predizbornoj godini idu putem obnove tri stadiona u Hrvatskoj: Kranjčevićeva, koju u pravilu svake sezone koriste barem dva polu-umjetna kluba, zatim Dinamov, a nakon toga i kulturno dobro RH poznato kao Poljud. Trošak od sitnih pedesetak milijuna eura koliko je koštala Rujevica (ili sto za Pampas) Dinamo i Hajduk ne moraju imati u planu jer će im to platiti netko drugi. Nije to različito od drugih potpora, sponzorstava i sličnih vrsta prihoda pa je upravo s tim znanjem još prvog dana jasno postavljen modus operandi HNK Rijeka kada je u pitanju politika igrača, ugovora i transfera.
Financijska konstrukcija detaljno je definirana i gabariti se rijetko probijaju. Igrači koji dolaze znaju da Rijeka nema financijske mogućnosti poput Dinama, Hajduka (u novije vrijeme ni Osijeka), ali također znaju koliko je jednostavnije uspjeti u zdravoj okolini gdje je popularni cilj svake sezone tek završiti u top četiri. Dosta je odricanja odrađeno u proteklih desetak godina, ali rijetki bi nakon Rijeke ostali ukopani u prosječnost domaćih travnjaka.
U tom je procesu Rijeka tradicionalno autobusni kolodvor: raspadanje započinje 1. lipnja svake godine i traje do početka rujna. Mnogima se pritom već u kolovozu pale lampice da Rijeka sve to radi planirano. Pa se u nekom trenutku sezone zaključi kako Ivanović ipak može zamijeniti Frigana, isto kao što je Žuta zamijenio Leovca, Župarić Mitrovića, Lončar Bradarića, a Pandur Slugu… Mogli bi nabrajati do sutra. Nitko nije nezamjenjiv.
Ono što većinu igrača veže jest obostrano poštenje i profesionalnost na relaciji klub-igrač. Ponekad uz dozu sentimenta, koji zna biti i neiskren. Sentiment je jasno zaseban faktor: neki će s ljudske strane učiniti pošten i moralno ispravan potez kada se na neki način mogu odužiti klubu za pruženu priliku. Bilo je svakakvih…
Filip Bradarić je nakon šampionske sezone učinio ono što primjerice Marko Vešović nije: produljio je ugovor i umjesto za pola milijuna otišao za pet milijuna eura više. Poštovao je klub koji ga je doveo iz Splita, grad gdje je postao igračem i osvojio jedina dva trofeja u svojoj karijeri. Zahvalio mu se tako što je planski produljio ugovor pa otišao sljedeće ljeto. Čist račun, iako ljubav nije bila duga.
Ostatak priče znamo: vrhunac je doživjela skorašnjim brisanjem svih riječkih trenutaka sa svojih društvenih mreža, a i kasnijim povratkom u Hajduk uz riječi da mu je “srce napokon na mjestu”. Suludo bi stoga bilo rangirati Bradarića iznad Marka Vešovića, ali gledajući isključivo kako se ponio prema klubu dok je bio njegov član i kada je mogao financijski pomoći, prednost svakako ide Bradariću. Paradoks.
Bilo je i mnogo pozitivnih primjera. Robert Murić ostaje upamćen kao najsvježiji takav: produljio je s Rijekom u jesen 2021. godine, a na ljeto preselio u Tursku za 2 milijuna eura. Simon Sluga isto je učinio 2018. godine pa otišao put Engleske sljedećeg ljeta. A svi pamtimo kako se ponio Damir Kreilach 2012. godine, kada je umjesto arbitraže osigurao Rijeci stabilnost trogodišnjim produljenjem, uz riječi Mislim da je to bilo korektno od mene jer se drugačije ne bi osjećao dobro.
Mnogi su došli u iskušenje forsiranog odlaska prije isteka ugovora, a oni koji su to naposljetku i napravili – nisu se usrećili.
Marko Lešković i Matej Mitrović podigli su uzbunu u ljeto 2016. godine, kada nisu htjeli produljiti ugovore čime bi ušli u posljednjih 12 mjeseci obveze s Rijekom. Ubrzo su obojica dobili suspenziju prije nego se uz neočekivanu, ali kratku srpanjsku trakavicu sve raščistilo. Matej Mitrović produljio je ugovor, a na zimu će za 4.2 milijuna eura potpisati za Bešiktaš, dok se Marko Lešković nije dao slomiti i sreću je potražio u Dinamu. U suprotnom smjeru stigao je Franko i osvojio dvostruku krunu, a Lešković je nakon tri slabe sezone u Dinamu ostvario svoj san zaigravši za Lokomotivu; protekle tri godine igra u Indiji.
Prije Leškovića, slične su poteze napravili Ivan Tomečak i Marin Leovac, kada su nezadovoljni odbijenim ponudama nezainteresirano ispratili poraz od Aberdeena (0:3), a sve je – barem pod Miškovićem – započelo naprasnim bijegom Mate Jajala u Italiju s priprema 2015. godine. Za takve poteze još su se odlučili Mario Gavranović, Domagoj Pavičić i Darko Velkovski. Rijeka je – sa strogo financijskog stajališta – ostala praznih ruku, uloživši više od milijun eura na njihove ugovore. Isto su ranije radili Vugrinec, Erceg, Milinović i mnogi drugi.
Na sličnoj je prekretnici 24-godišnji Lindon Selahi. O njegovim kvalitetama ne treba previše pričati: samo u proteklih par kola odrađuje posao dvojice igrača u Sopićevom 4-1-4-1. Ne odrađuje samo bez greške i na vrhunskoj razini već i uz svoja standardna dva sezonska pogotka nakon manje od polovice prvenstva.
Nije to dakako subjektivna procjena već temeljena na statističkim parametrima. Gledajući strogo defenzivni aspekt, Selahi se nalazi u samom vrhu. Otkriće lige Marko Soldo (Gorica) jedini je uspješniji u duelima na podu, a u klizećim startovima i presječenim loptama tu su još Postonjski, Nejašmić, Srbljinović i Bubanja. Selahi se dodatno ističe agresivnim pristupom i neupitnom željom, a nije ni toliko jednosmjeran igrač jer ga ima i u izgradnji napada, gdje mora biti dodatno oprezan: jedini je osigurač za kontranapad.
Čini ga to ponajboljim defenzivnim veznjakom u ligi i ključnim igračem Rijeke, a HNL je prerastao. Uostalom, nije Selahi 2021. godine došao kao anonimac: sa samo 20 godina u svojoj je debitantskoj nizozemskoj sezoni briljirao u istim parametrima kao i danas. Ulazio je i tada u najviše duela u ligi (26.4 po utakmici, danas 9), a imao je više klizećih startova (1.95, danas 0.9) od primjerice današnjeg stopera Manchester Uniteda, Lisandra Martineza.
Interes stoga ne čudi: bilo je nekoliko ponuda i neslužbenih upita, ali šest mjeseci pred istek ugovora, konkretnog ishoda još nema.
Damir Mišković, Matjaž Kek i Ivan Mance uvijek su isticali kako treba vjerovati u “projekt Rijeke”. Iako su se ponekad morala raditi vatrogasna rješenja, veći dio proteklih desetak godina odrađen je ciljano, planski. Poznata je Manceova izjava kako se smatra neuspjehom ako igrač nakon dvije-tri sezone ne ostvari unosan inozemni transfer iz Rijeke. Selahiju je vrijeme za takav transfer.
Ali već je sada postao presedan u poslovanju Rijeke. Klub se za razliku od prijašnjih slučajeva postavio vrlo jasno, sportski direktor Darko Raić-Sudar bio je izravan: u slučaju odbijanja novog ugovora, Selahi će proljetnu polusezonu gledati uglavnom s klupe ili tribine. Time će izgubiti sve šanse za put s Albanijom na EURO, ali i njegov sljedeći klub će dobiti igrača van natjecateljske forme. Uostalom, Dejan Petrovič nije doveden da bi bio rezerva, a naravno tu je i dragulj Veldin Hodža, koji je u ovako posloženom sustavu ostao bez očekivane minutaže.
Neće to biti novo pravilo već iznimka, jer legitimno pravo svih strana je da ipak gledaju najbolje za sebe. Rijeka je igračima poželjno odredište upravo zato što je dugi niz godina otvorena za komunikaciju kada se pojavi interes i jedna nula više na bankovnom računu. Ali očito je da se nešto i naučilo, jer u protekle tri godine dogodilo se isto toliko odlazaka na štetu kluba: uz spomenute Velkovskog i Pavičića, isti je potez 2021. povukao Luka Capan i u želji za igrom u inozemstvu završio u – 2. turskoj ligi.
Zato će se sa Selahijem pokušati pronaći zajednički jezik. Uz podebljanje primanja, na stolu je i produljenje ugovora koji će omogućiti bezbolniji odlazak na ljeto, a neslužbeno problem stvaraju agentova potraživanja bonusa. Ali ovaj put Rijeka neće mirno gledati ako je još jedan prolaznik bude htio iskoristiti.
Projekt Rijeka ušao je u drugo uspješno desetljeće. Jednako je privlačan i ambiciozan kao i dosad, ali i iskusniji za neke situacije gdje se moglo napraviti više i bolje. Iz većine je ipak izlazio kao pobjednik, stabilniji, bolji i jači. Tako će i nakon ove, kako god završila.
Treba vjerovati u Projekt.