Nogometa u Turopolju ni ovaj put nije bilo pa se ne treba praviti pametan i brojati ključna dodavanja u festivalu dugih lopti, koji je već nakon pola sata bio bliži nazivu 100 metara leđno… Ponovno je Rijeka istrčala na niželigaški teren na kojem se kombinatorika svodila na manevriranje oko natopljenih dijelova trave. I ponovno je bila neusporedivo bolji protivnik, stvorila nekoliko velikih šansi, uz dva regularna dodala i dva (opravdano) poništena pogotka i zasluženo odnijela pobjedu. Petu zaredom. Tih devedeset minuta otvorilo je mnoge teme…
Možemo pričati o dobroj i lošoj formi pojedinaca. Marco Pašalić nije zaboravio igrati nogomet. Uostalom, Pašalićeve nedavne nule u popularnim statističkim rubrikama ispod površine pokazuju drukčije. Asistirao je Godi kod poništenog pogotka na Poljudu, protiv Istre 1961 dubinskom loptom izbacio Obregona u jedan na jedan situaciju, a kasnije nakon driblinga poslužio Hodžu, čiji je udarac obranio Majkić. Ubacio je iz kuta u 16. minuti protiv Gorice, a udarac Smolčića glavom otišao je tik pored gola; nije stigao ni Radeljić. On gotovo svaku utakmicu odradi svoj posao. Pašalić samo ostaje u sjeni probuđenog Marka Pjace, koji uklizava, s dvije noge, u 71. minuti, kod 0:2, na centru. Pjaca pristupom postaje uzor, pogotovo kada ima kvalitetu kojom bi mogao stajati na terenu i dijeliti lopte, što mu nitko ne bi zamjerio.
Možemo pričati i o širini kadra Rijeke: uz ozlijeđene Dilavera, Godu, Čabraju, Fruka, Jankovića i Bogojevića, bilo je prilika za dokazivanje. Željko Sopić je rotacijom u posljednjih nekoliko kola u život vratio Stjepana Radeljića i Jorge Obregona, a i Bruno Bogojević, Dejan Petrovič i Danilo Veiga su odradili korektnu minutažu. Jorge Obregon je u protekle četiri utakmice zabio dva rutinska jedanaesterca, treći izborio, i škaricama utišao Poljud. Zasluženo odnosi i drugu titulu igrača utakmice (8.3) u posljednja tri kola u našoj Coppi Indeficienter. Stjepan Radeljić i Niko Galešić su odigrali četiri zaredom u paru na visokoj razini, pa se i Matej Mitrović tek treba izboriti za povratak. Isto vrijedi i za Bandu, Grgića i Ivanovića. Zdrava konkurencija čini svoje: Rijeka ima najsmislenije popunjen i dupliran kadar u ligi.
Možemo pričati i o domaćinu, koji je u nekoliko navrata igrao klasičan mesarski nogomet i udarao iz svih prilika. Ili o kapetanu Mrzljaku, koji je za šaketanje Gode dobio tek standardnu suspenziju. Na njegovom povratku na teren, osim nekoliko oštrih startova, gaženjem nesportski uništava bijelu točku pred jedanaesterac Rijeke, da bi najviše naškodio upravo svojoj momčadi. Sramotno, kao i startovi na Hodžu, odnosno Munksgaardovi visoki đonovi čitavu utakmicu.
Možemo pričati i o suđenju, ali samo pozitivno. Suđenje je u proljetnoj polusezoni, zahvaljujući VAR ispravcima, na vrlo visokoj razini. Mnogi su strepili od ljudi u crnom, ali se na kraju strah pokazao – neutemeljenim. I dok je Mateo Erceg bio vidno nedorastao za HNL razinu, a Ante Čulina tek prosječan, Patrik Kolarić na Poljudu i Duje Strukan u Gorici su – u kombinaciji s VAR sucima – odradili odličan posao bez ozbiljne greške.
Možemo pričati i o atmosferi. Uz četristotinjak pripadnika Armade, pjesma s kišnog stadiona nije prestajala dva sata. Uz 14423 člana i 5634 pretplatnika, sinergija između igrača i navijača dosegla je dugo neviđene razine. Kad je Rijeka u šampionskoj sezoni, u ožujku 2017. s prvog mjesta dočekala Lokomotivu u utakmici 23. kola, na Rujevici je bilo 5076 gledatelja; ostalo je tada više od 600 slobodnih mjesta obzirom na kapacitet stadiona. Iz današnje perspektive, smiješno malo.
Možemo pričati o još mnogo tema, ali moramo pričati o zajedništvu.
Željko Sopić galvanizirao je momčad Rijeke do razine da bi neutralni gledatelj teško povjerovao koliko su oni zajedno. Prosjek staža prve postave protiv Gorice je tek 16 mjeseci! Od toga su petorica igrača u polju (Radeljić, Pjaca, Janković, Pašalić i Marić) stigla tek ove sezone. A sam trener Sopić stigao je u klub kao nitko drugi u povijesti domaćeg nogometa. Nije slagao svoju momčad, već je stavljen pred gotov čin. Uz vrlo malo manevarskog prostora, Rijeka je mirno gradila i nadograđivala, a onda je u nekom trenu kliknulo. Borba u Turopolju otklonila je sve sumnje o “rezerviranom” Pjaci ili “usporenom” Obregonu i posramila mnoge generacije iz prošlosti. Otvoreno pitanje ostaje jedino koliko je visok plafon ove Rijeke…
Za izgaranje na terenu do posljednjeg atoma snage – najbolje vidljivo iz uzastopnih startova Pjace i Petroviča u 71. minuti – za pobjednički gard, žrtvovanje i obranu suigrača, Rijeka je zaslužila ispunjenu Rujevicu. Protiv Varaždina 3. ožujka, Osijeka 9. ožujka, Hajduka 6. travnja, Gorice 20. travnja, Dinama 4. svibnja i Slaven Belupa 25. svibnja.
Ali prvo protiv Lokomotive, 17. veljače.