Muzički kutak

Hrki · 30.04.2024, 16:19

Morrissey je puno bliži pesimistu nego optimistu, ali ,,pesimist" nije sasvim dovoljan opis.

Kod njega postoji zanimljiv paradoks: opisuje svijet pesimistično, ali sam čin pisanja često je vrlo životan.

Pesimistična strana
Često polazi od pretpostavke da su:

ljudi usamljeni

ljubav nesigurna

društvo licemjerno

starenje neizbježno

pripadnost problematična

smrt prisutna

sreća kratkotrajna.

I rijetko daje klasično rješenje tipa ,,sve će biti dobro".

Ali nije čisti nihilist
Tu je ključna razlika.

Nihilist bi mogao reći:

,,Ništa nema smisla, pa nije važno."

Morrissey često radi upravo suprotno:

,,Sve je prolazno i bolno — zato mi je toliko važno."

Ako mu nije stalo, nema ni tragedije. A kod njega očito jest stalo.

On žudi za ljubavlju, pripadanjem, ljepotom, prijateljstvom, autentičnošću. Upravo zato toliko snažno reagira na njihovu odsutnost.

Njegov optimizam je skriven
Možda bih ga nazvao romantičnim pesimistom.

Pesimist vidi:

,,Svijet neće ispuniti ono što čovjek želi."

Romantičar odgovara:

,,Ali ja i dalje želim."

I tu je Morrissey.

U ,,Rebels Without Applause" tuguje za ljudima koji su nestali.

U ,,Lost" kaže da smo svi izgubljeni.

Ali sama činjenica da ih pamti, da mu je stalo do njih i da ih pretvara u pjesmu znači da nije potpuno odustao.

Zato kod njega postoji jedna zanimljiva napetost:

glava govori: ,,nema smisla"
srce govori: ,,ali ja ipak želim da ima smisla."

Mislim da je upravo ta kontradikcija velik dio njegove privlačnosti. Da je stvarno uvjeren da ništa nije vrijedno, njegove pjesme vjerojatno ne bi bile tako emotivne. Njegov pesimizam proizlazi iz vrlo visokih očekivanja od života.

Drugim riječima: nije pesimist zato što mu nije stalo do života; često je pesimist zato što mu je do života stalo više nego što vjeruje da život može pružiti.

,,Rebels Without Applause" je, po meni, prije svega Morrisseyjeva nostalgična pjesma o nestanku jedne generacije i vlastite mladosti — o ljudima koji su nekada bili buntovni, drugačiji i puni energije, a sada su otišli, promijenili se ili jednostavno nestali iz njegova života.

Sam tekst je vrlo jednostavan: ,,gang" je otišao, a pripovjedač ostaje sam i promatra ih u sjećanju.

,,Rebels without applause"

To je ključ cijele pjesme.

Ti ljudi su bili ,,rebels", ali nisu dobili slavu, priznanje ili nagradu za svoj bunt. Nisu postali velike povijesne figure. Bili su obični mladi ljudi koji su imali svoj stil, glazbu i svoj mali svijet.

A Morrissey ih ipak pamti i kaže, u biti:

,,Ja sam ih vidio. Ja znam da su postojali. Volio sam ih."

Zato ,,without applause" nije samo tužna fraza. Ima i nešto vrlo nježno u njoj: vrijednost tih ljudi ne ovisi o tome jesu li dobili priznanje.

Generation X i X-Ray Spex

Tu postaje puno konkretnije.

Morrissey izravno spominje Generation X i X-Ray Spex, britanske punk bendove iz njegove mladosti. U intervjuu je objasnio da su to bili londonski bendovi koje je volio i da mu je posebno ostala u sjećanju tadašnja kultura kupovanja singlova i uzbuđenje oko novih izdanja.

Dakle, ,,gang" nije samo metafora za neke prijatelje. To je i cijeli izgubljeni svijet britanskog punka i njegove mladosti.

Zašto je pjesma zapravo dosta tužna?
Zato što Morrissey ne pjeva:

,,Bili smo buntovnici i pobijedili smo."

Nego gotovo suprotno:

,,Bili smo buntovnici, vrijeme je prošlo, svi su otišli, a ja ih još uvijek vidim."

To je vrlo morrisseyjevska ideja: mladost kao nešto što je istodobno bilo nesavršeno, neprilagođeno i prekrasno — i što se više nikada ne može vratiti.

Zato su važni stihovi o tome da je ,,gang" otišao i da je on ostao.

A ,,bawdy boys" i ,,girls gone wrong"?
Tu ih idealizira.

To nisu nužno ,,dobri građani". To su upravo oni malo problematični, seksualno slobodni, neprilagođeni, čudni ljudi koji su činili njegovu mladost zanimljivom.

I onda dolazi:

,,I loved them all."

To je možda emocionalno središte pjesme.

Nije zapravo riječ o tome da Morrissey žali samo za punkom. Žali za ljudima koji su činili njegov svijet.

I zato naslov ima još jedno značenje

Naslov je očita igra s Rebel Without a Cause — ,,rebel without applause" je čovjek koji se pobunio, ali nije dobio nikakvu nagradu, slavu ili potvrdu.

Meni je najzanimljivije što pjesma nije posebno politička. Više je egzistencijalna:

Što se dogodi s ljudima koji su bili važni samo jedni drugima, kad vrijeme prođe?

I odgovor je pomalo brutalan: svijet ih zaboravi — ali pojedinac ih može nositi u sebi cijeli život.

Zato je pjesma zapravo puno više o prolaznosti, starenju, prijateljstvu i sjećanju nego o samom punku.