https://youtu.be/h4UqMyldS7Q?si=vC7AlmftN3oeUsxf

1. Ekstremno dubok, gravitacijski bas

Milan Fras pjeva jednim od najdubljih glasova u modernoj popularnoj muzici.
Njegov vokal nije samo ,,nizak" — on djeluje:

-ritualno
-arhaično
-teško

kao da dolazi iz podzemlja ili iz nekog totalitarnog zvučnog svijeta To je bas koji nije samo ton, nego atmosfera.

2. Vokal kao ideološki instrument
Za razliku od mnogih pjevača, Fras koristi glas kao sredstvo:
-autoriteta
-represije
-parodije autoriteta
-javnog govora ili političkog performansa

Njegov vokal zvuči kao spoj:

-državnog glasnogovornika
-liturgijskog svećenika
-vojničkog komandanta
-satiričnog naratora

To je ključ Laibachovog konceptualnog identiteta.

3. Minimalna melodija — maksimalna deklarativnost

Milan Fras često pjeva:
-monotono
-deklarativno
-gotovo recitativno
-s naglaskom na ritam i tekst, a ne visinu tona

Ovo stvara dojam da ne pjeva pjesmu, nego proglas, manifest, ukaz, zavjet.

4. Emotivna ,,gromoglasna hladnoća"

Za razliku od pjevača koji zvuče osjećajno ili toplo, Fras zvuči:
-hladno
-tvrdo
-,,kameno"
-bez osobne emotivnosti

Ali ta hladnoća nije odsutnost emocije — to je apstraktna, simbolička emocija.
Njegov glas nosi osjećaj:

-monumentalnosti
-kolektiviteta
-povijesnog tereta
-grandiozne ozbiljnosti

On ne zvuči kao čovjek koji pjeva, nego kao institucija koja progovara.

5. Izrazita ritmička strogoća

Fras ne teži vokalnim ukrasima. Umjesto toga:
-udara slogove
-precizno naglašava ritam
-koristi glas kao perkusiju
-često pjeva ,,u kvadrat", strogo, marširajuće

To je bitno za industrijski, totalitarno-parodijski zvuk Laibacha.

6. Neobičan spoj šapata i rike
Njegov vokalni spektar prelazi od:

-dubokog šapta (intiman, ali prijeteći)
-do duboke hrapave rike (monumentalno, nadljudsko)

To stvara dualitet:

-intimne prijetnje
- kolektivnog, javnog autoriteta

Vrlo rijetka i moćna kombinacija.

7. Mistični i ritualni prizvuk

Fras ima glas koji podsjeća na:
-gregorijanske napjeve
-poganske rituale
-slavensku sakralnost
-mračne liturgije

Ovaj element dolazi iz kombinacije vrlo niskih tonova, statičke melodije i ozbiljne, meditativne dikcije.

SUMARNO — ZAŠTO JE MILAN FRAS POSEBAN?

Milan Fras je jedinstven jer njegov vokal nije samo glas, nego konceptualni alat.
On kombinira:

-ekstremno duboki bas
-deklarativni, manifestni stil
-hladnu monumentalnost
-parodiju autoriteta kroz glas
-industrijsku ritmičku strogoću
-ritualnu, sakralnu atmosferu

Fras ne pjeva kao individua — on pjeva kao institucija, ideologija, mit, režim i anti-režim istovremeno.
Zato je jedan od najprepoznatljivijih vokala u europskom avangardnom rocku.



https://www.youtube.com/watch?v=5jBAhUjXa-I&list=RD5jBAhUjXa-I&start_radio=1

Sandro Bastijančić ima vrlo karakterističan, emotivno ogoljen rock vokal.

Njegova boja

Glas mu je uglavnom srednje visok, svijetao i pomalo hrapav, ali bez ,,velike" rock agresije. Ima neku prirodnu nesavršenost koja je zapravo važna za njegov identitet.

Često zvuči kao da je:

-malo umoran

-malo melankoličan

-pomalo nervozan

-ali istodobno vrlo neposredan.

Nema onu vokalnu distancu kakvu ima Fras. Bastijančić zvuči kao konkretan čovjek koji nešto osjeća, a ne kao figura ili persona.

Najzanimljivija stvar: lomljivost

Kod njega je vrlo važan rub glasa.

Kad ode prema višim tonovima, ne pokušava ih uvijek ,,ispeglati". Ostane određena napetost, zrnatost i osjećaj da bi se glas mogao malo raspuknuti.

To daje vokalu ranjivost.

I zato njegove najbolje izvedbe često nisu one u kojima pjeva najjače, nego one u kojima se čuje ta mala nesigurnost ili napuklina.

Riječka karakteristika

Kod Bastijančića postoji nešto što bih nazvao riječkom urbanom melankolijom — ne kao objektivna karakteristika svih riječkih glazbenika, nego kao prepoznatljiv estetski dojam En Facea.

Nema puno patosa.

Više je:

,,Znam da ovo boli, ali neću od toga napraviti veliku predstavu."

To je vrlo učinkovito u rocku.

I zato njegov vokal ima identitet čak i bez ekstremne tehnike. Kad čuješ nekoliko fraza, prepoznaješ ga po boji, načinu izgovora i načinu na koji ,,ostavlja" ton.

Kod njega bih čak rekao da je nesavršenost dio estetike. Da je glas potpuno gladak, tehnički savršen i studijski ispoliran, izgubio bi dio onoga što En Face čini En Faceom.

Kod Sandra Bastijančića postoji prilično uzak, ali vrlo prepoznatljiv vokalni i emocionalni registar.

Rekao bih da se često postoji mogućnost da ih prepoznaš čak i kad potpuno promijene način pjevanja. Kod Bastijančića je prepoznatljivost više vezžno mana. U rocku je sasvim legitimno izgraditi jednu snažnu personu i desetljećima je razv ,,ista pjesma" pojavljuje na nekoliko razina:

-Isti vokalni položaj – najčešće ostaje u relativno uskom srednjem registru. Rijetko potpuno promijeni karakter glasa.

-Isto fraziranje – sličan način ulaska u stih, slična duljina fraza i sličan način završavanja tonova.

-Ista emocionalna temperatura – melankolija, blaga napetost, rezignacija. Rijetko ode u potpuno suprotnu emocionalnu krajnost.

-Ista vrsta junaka – čovjek koji nešto želi, nešto je izgubio ili se ne može sasvim približiti drugoj osobi.


Slična dinamika – pjesma se može pojačati aranžmanski, ali Bastijančićev vokal često ostaje unutar istog psihološkog prostora.

I tu je zanimljiv paradoks: ono što mu daje identitet istodobno mu ograničava raspon.

Kod vrlo velikih vokalnih osobnosti često postoji mogućnost da ih prepoznaš čak i kad potpuno promijene način pjevanja. Kod Bastijančića je prepoznatljivost više vezana uz ponavljanje jednog vrlo specifičnog izraza.

Zato nakon desetak En Face pjesama možeš dobiti osjećaj:

,,Promijenila se pjesma, ali čovjek još uvijek pjeva iz istog unutarnjeg mjesta."

To nije nužno mana. U rocku je sasvim legitimno izgraditi jednu snažnu personu i desetljećima je razvijati.


Ako pitaš za vokalnu širinu i razvoj interpretacije, onda bih rekao: Bastijančić ima jak identitet, ali relativno uzak vokalni/emocionalni spektar.

I zapravo je zanimljivo usporediti ga s Josipom Lisac: Josipa mijenja glas da bi izrazila različite psihološke svjetove; Bastijančić uglavnom različite pjesme uvodi u svoj jedan prepoznatljivi svijet.

Bastijančić i Morrissey dijele nešto važno: obojica su prepoznatljivi po vrlo stabilnoj vokalnoj/persona estetici, ali je koriste na različite načine.

Bastijančić

-Njegov vokal je više rockerski i fizički:

-srednji registar

-blaga hrapavost

-napetost u višim tonovima

-relativno malo vokalnih ukrasa

-emocija je uglavnom izravna

-glas ostaje prilično blizu ,,običnom" muškom govoru.

Kod njega često imaš osjećaj:

,,Ovo pjeva čovjek koji stvarno proživljava ovu situaciju."


Morrissey

Morrissey je također vrlo prepoznatljiv, ali njegov glas ima puno veći melodijski i interpretativni raspon.

Može biti:

baršunast

teatralan

nježan

podrugljiv

gotovo operetičan

dramatično visok

namjerno pretjeran.



Iako se i kod njega često vraća isti emocionalni svijet, način na koji ga vokalno izražava puno je promjenjiviji.

Morrissey može od jedne rečenice napraviti malu kazališnu scenu.

Bastijančić češće ostaje unutar pjesme.

Najveća razlika

Kod Bastijančića je vokal produžetak osobnosti.

Kod Morrisseyja je vokal dio karaktera koji on glumi/stvara.

To ne znači da je Morrissey neiskren. Upravo suprotno — njegova teatralnost često služi tome da pokaže nešto vrlo stvarno. Ali on emociju stilizira.

Bastijančić je više:

,,ovo me boli."

Morrissey:

,,pogledaj kako je apsurdno da me ovo boli."

To je velika razlika.



Kod obojice postoji nešto slično, ali s različitim posljedicama.

Bastijančić ponavlja emocionalni registar.

Morrissey ponavlja teme i personu, ali unutar njih ima mnogo više vokalne dramaturgije.

Zato Morrissey može napraviti dvadeset pjesama o samoći, nepripadnosti, ljubavi i smrti, a da vokalno ne zvuče potpuno jednako.


Kod Bastijančića je češće:

druga melodija + druga priča + isti unutarnji ton.


Bastijančić ima uži vokalni spektar, ali vrlo koherentan identitet. Morrissey ima također snažan identitet, ali ga koristi teatralnije i s mnogo većim rasponom izražajnih boja.

Zanimljivo je i da ni jedan ni drugi nisu vokalni virtuozi u smislu ,,pogledajte što sve mogu napraviti glasom". Njihova vrijednost je prvenstveno u tome što njihov glas odmah stvara određeni psihološki svijet.

Buford, Bill "Among The Thugs" book about football hooligans supposedly inspired Morrissey's "We'll Let You Know"

https://www.youtube.com/watch?v=aKZ-5YTAyC8&list=PLvCYhh7-05aqjYyZ_sLtvuaDHTZ_sdrx5

https://www.youtube.com/watch?v=aKZ-5YTAyC8&list=PLvCYhh7-05aqjYyZ_sLtvuaDHTZ_sdrx5

Sretan rođendan, predsjedniče.

Taj Funčić je meni takav show. 

Quote from: Hrki on 09.04.2025, 21:54

Odlična stvar.

Quote from: Hrki on 09.04.2025, 21:25https://www.youtube.com/watch?v=AnU3rXeR7xY

"... gdje snovi nestaju, jer u kišu se pretvore...." 

Pjesma koja me baci u neku depru uvijek i iznova, ali stvar koju baš volim poslušati.
Uvijek je na radio Rijeci kad pada kiša, a kako radio slušam samo u autu mogu zamisliti što ljudi misle o meni koja je ona budala koja pjeva u autu po ovako ljigavom vremenu. 

https://youtu.be/4xob6rTbjTw?si=bXmB8dlYvZG79tcF

Ajmo punkeri