Quote from: Fornax on 09.04.2025, 21:28Taj Funčić je meni takav show. 

Ako ti nije problem, daj malo više od "show". Show može biti svašta.

Najprepoznatljivija karakteristika je zapravo boja. Kad čuješ Giftov glas, nije potrebno mnogo sekundi da znaš tko pjeva.

U pjesmama Fine Young Cannibals taj glas posebno dobro funkcionira jer se nalazi između soula, popa, new wavea i funka. Nema klasičnu soul raskoš, nego nešto puno čudnije: soul osjećaj provučen kroz vrlo britanski, pomalo nervozni new-wave vokal.

Ima i zanimljivu seksualnu kvalitetu — ne kroz snagu, nego kroz kontroliranu napetost i androginu boju. Zbog toga njegov vokal može biti privlačan čak i kad pjeva vrlo jednostavnu melodiju.

Ukratko: neobičan, nazalan, suh, napet, ritmičan i vrlo karakteran glas. Njegova najveća snaga nije raspon nego identitet vokala.

Kod Rolanda Gifta postoji soulovski način osjećanja fraze, ali njegov glas nema tipičnu soul vokalnu demonstraciju — nema veliko ,,otvaranje", snažan vibrato, raskošne ukrase ili gospelovski osjećaj vokalne snage.

Umjesto toga, on soul elemente provuče kroz estetiku britanskog popa i new wavea:

melodiju pjeva emocionalno, ali je ne ,,raspjeva" do kraja;

koristi sitne promjene naglaska i visine tona umjesto velikih vokalnih ukrasa;

glas ostaje pomalo stisnut i nervozan;

ritam mu je vrlo važan — vokal gotovo ,,pleše" s basom i bubnjem;

upravo ta suzdržanost stvara seksualnu i emocionalnu napetost.

Zato u njegovom glasu ima nešto paradoksalno: materijal je često izrazito soul/funkovski, ali vokal nije tipičan soul vokal.

I to je zapravo jedna od stvari koja Fine Young Cannibals čini zanimljivima. Gift ne pokušava zvučati kao američki soul pjevač. On uzima soul senzibilitet i govori ga svojim britanskim, pomalo čudnim glasom.

Najbolji primjer je upravo ,,She Drives Me Crazy": pjesma je izrazito ritmična i plesna, ali Giftov vokal ima neku nervoznu, gotovo opsesivnu kvalitetu. Kao da nije potpuno opušten u vlastitoj emociji — i upravo zato pjesma dobiva napetost.


https://www.youtube.com/watch?v=s2i277Mpvw8&list=RDs2i277Mpvw8&start_radio=1

Grace Jones ima jedan od najprepoznatljivijih vokala popularne glazbe — ne zato što je vokalno ,,raskošna" u klasičnom smislu, nego zato što je izrazito disciplinirana, hladna i fizički snažna.

Njezin glas je:

dubok, snažan i androgino obojen — često zvuči gotovo kao baritonizirani ženski glas;

metalno čist, s malo klasične vokalne mekoće;

vrlo izravan i frontalno postavljen — kao da glas dolazi ravno prema slušatelju;

često gotovo bez vibrata, što stvara hladnoću i autoritet;

ritmički vrlo precizan — slogovi su joj gotovo dio perkusije;

sposoban zvučati istodobno senzualno i prijeteće.

Ali najvažnije je što ona NE radi.

Ne pokušava glasom pokazati ranjivost. Ne ,,otvara" emociju kao soul pjevačica. Čak i kad pjeva o seksualnosti, glas ostaje kontroliran, samouvjeren i pomalo nedodirljiv.

U pjesmi ,,La Vie en rose", primjerice, uzima izrazito romantičan materijal i potpuno ga preoblikuje. Umjesto nježnosti dobivaš hladnu, gotovo futurističku erotiku.

U ,,Pull Up to the Bumper" glas funkcionira gotovo kao instrument ritma: kratke, odsječene fraze, autoritativan ton, minimalno ukrašavanje.

Zato bih njezin vokal opisao kao erotičan bez umiljavanja.

Ima nešto vrlo zanimljivo u njenom glasu: ne traži tvoju pažnju — pretpostavlja da je već ima.

To je velik dio njezina vokalnog identiteta.

kod Grace Jones nastup je zapravo neodvojiv od glasa. Ona nije samo pjevačica koja stoji na pozornici; cijelo tijelo postaje dio vokalnog i glazbenog izraza.

Ono što fascinira jest kontrola. Ne djeluje kao da se na pozornici ,,događa" nešto što ona pokušava obuzdati. Naprotiv, djeluje kao da je sve — pogled, držanje, pokret, pauza, kostim, glas — potpuno namjerno.

Posebno je zanimljivo što njezin nastup ima nekoliko kontradikcija:

vrlo je seksualan, ali nije umiljat

vrlo je agresivan, ali nije kaotičan

vrlo je teatralan, ali ne djeluje kao gluma

vrlo je ekstravagantan, ali ona sama djeluje hladno i sabrano

privlači pažnju, ali ne djeluje kao da je traži

I upravo zbog toga imaš osjećaj dominacije prostora. Nije stvar samo u tome što izgleda spektakularno. Ona pozornicu ponašanjem pretvara u vlastiti teritorij.

Još fascinantnije: gotovo nikad ne izgleda kao da se mora dokazivati. Kod mnogih izvođača energija dolazi iz napora — skaču, viču, pokazuju koliko su emocionalno uključeni. Kod Grace Jones energija dolazi iz suprotnog: iz kontrole i suzdržavanja.

Zato je njezin nastup gotovo skulpturalan. Tijelo, lice, glas i odjeća stvaraju jednu figuru, a ne četiri odvojena elementa.

I možda je upravo to razlog zašto njezin nastup ostaje tako snažan i danas: ne pokušava biti ,,seksi žena na pozornici" — ona je konstruirala vlastitu vrstu prisutnosti.

https://www.youtube.com/watch?v=hyy4GgGRgxo&list=RDGMEM6ijAnFTG9nX1G-kbWBUCJA&start_radio=1&rv=9vo9gCSP-HY

Breikin njuz


https://www.24sata.hr/show/razveli-se-maja-suput-i-nenad-tatarinov-nakon-6-godina-braka-1056024?24sata_ref=frontpage-home

Strateški je interes kluba da zaštitimo malog Blooma od traume.

 
Vozim se u podne autom i slušam RR, vijesti. Zadnja vijest šjor Klakočer odrezao kaznu Livaji za srednji prst navijačima Rijeke i crveni protiv Šibenika. Dvije utakmice, neće igrati na početku sezone. Odjava, ono slušali ste vijesti ili ne, nisam zapamtio i.....
Freed from desire
  muzički urednik 

https://www.youtube.com/watch?v=fFSFOaSJyaI&embeds_referring_euri=https%3A%2F%2Fnepresusan.com%2F&source_ve_path=MA

The sanest days are mad





,,Why Don't You Find Out for Yourself", atmosfera je prije svega mračna, hladna i rezignirana, ali ne potpuno depresivna.

Ima nekoliko slojeva:

Melankolična – osjeća se usamljenost i razočaranje, ali bez velikog emocionalnog izlijeva.

Cinična – Morrissey zvuči kao netko tko je već izgubio iluzije i sada promatra stvari s ironičnim odmakom.

Noćna – glazba ima gotovo kasnonoćni osjećaj; gitara i ritam stvaraju prostor koji djeluje pomalo prazan i otuđen.

Prijeteća, ali suptilno – nema agresije u klasičnom smislu, ali postoji osjećaj da iza mirne površine nešto nije u redu.

Intimna – vokal je vrlo blizu slušatelju, kao da ti netko govori nešto neugodno što ne bi rekao pred drugima.

Pomirena s razočaranjem – možda je ovo najvažnije. Nije atmosfera osobe koja se još bori protiv svijeta, nego osobe koja je već shvatila kako svijet funkcionira i pomalo sarkastično kaže: sam ćeš vidjeti.

Posebno je zanimljiv kontrast između melodičnosti pjesme i prilično mračnog sadržaja. Glazba nije agresivna; gotovo je lijepa i smirena, dok su osjećaji ispod nje puno gorči.

Zbog toga pjesma ima onu karakterističnu atmosferu ,,lijepo, ali nešto nije u redu" — što je jedan od razloga zašto toliko dobro funkcionira.

https://www.youtube.com/watch?v=92BlrA4YhJY&list=RDGMEMgGOgHdkrBSNHvacS9Sp8bg&index=2

https://www.youtube.com/watch?v=lQbPwF2NJs8&list=RDlQbPwF2NJs8&start_radio=1

Kod Francija Blaškovića nekoliko se stvari rijetko susreće zajedno:

Vokal kao gluma – ne pokušava zvučati ,,lijepo". Glas mijenja prema značenju teksta: može biti grub, podrugljiv, nježan, histeričan ili gotovo recitatorski.

Izvanredan osjećaj za riječ – naglasak, pauza, rastezanje pojedine riječi ili namjerno pogrešna intonacija često su važniji od same melodije.

Istarski jezik kao glazbeni materijal – čakavica, talijanizmi, lokalni izrazi i različiti idiomi kod njega nisu samo tekst nego dio ritma i zvuka.

Ironija i apsurd – često istodobno parodira i ono o čemu govori i samog sebe. Zbog toga nije uvijek jasno treba li se smijati, ozbiljno slušati ili oboje.

Namjerna anti-virtuoznost – ne pokušava pokazati koliko dobro može pjevati. Tehnička ,,nesavršenost" postaje dio izraza.

Nevjerojatna količina materijala – Gori Ussi Winnetou je kroz desetljeća napravio ogroman i vrlo heterogen opus, često potpuno izvan komercijalnih obrazaca.

Lokalno i univerzalno istodobno – može biti izrazito istarski, ali teme poput gluposti, licemjerja, erotike, politike, smrti i svakodnevnog života razumljive su puno šire.

Možda ga je najlakše razumjeti ovako: Blašković nije prvenstveno pjevač koji ima neobičan glas; on je autor koji je od vlastitog glasa napravio književni i kazališni lik.

Zato nekome može zvučati kao ,,loš pjevač", dok drugome upravo ta nesavršenost predstavlja njegovu najveću umjetničku vrijednost.

https://www.novilist.hr/mozaik/mali-rijecki-navijaci-vec-se-pripremaju-za-sljedece-pjesme-nakon-sto-osvojimo-rijecki-stadion-idemo-dalje/

Bez UI 

Franci Blašković ima vrlo karakterističan, namjerno ,,nesavršen" vokal. Nije klasičan pjevač u smislu čistog tona i tehničke vokalne izvedbe — upravo je suprotno tome njegova najveća posebnost.

Glas mu je hrapav, promukao i grub, često na rubu govora i pjevanja.

Ima izrazitu govornu, pripovjedačku komponentu: stih često više ,,izgovara" nego što ga pjeva.

Koristi naglašenu intonacijsku slobodu — melodija se namjerno može činiti kao da ,,bježi" od tonaliteta.

Vokal često prelazi u urlanje, cerekanje, psovanje, šapat ili teatralno recitiranje.

Ima vrlo snažan osjećaj za ritam riječi, čak i kad zanemaruje klasičnu pjevačku preciznost.

Glas je duboko povezan s istarskim govorom, čakavicom i talijanskim/istrovenetskim jezičnim slojem. Njegova višejezičnost i miješanje registara jedan su od prepoznatljivih elemenata njegova stvaralaštva.


Meni je možda najzanimljivije što njegov vokal funkcionira više kao glumački karakter nego kao ,,lijep" pjevački glas. Blašković može jednom rečenicom napraviti cijelu malu kazališnu scenu. Zato se i njegov nastup često opisuje kao spoj rocka, kabarea, parodije i pripovijedanja.


I upravo zbog toga ga je teško uspoređivati s klasičnim rock-pjevačima. Njegov glas nije samo instrument za melodiju nego instrument za karakter, humor, ironiju i lokalni identitet.

Zanimljivo je i da je Blašković s Gori Ussi Winnetou tijekom godina prolazio kroz vrlo različite stilove, od ranih utjecaja Zappe i Captain Beefhearta do alternativnog rocka, etna i punka.

https://youtu.be/0qanF-91aJo?si=WxQ5V53lHLMaCLiG

🫡