Muzički kutak

ri5gile · 27.02.2026, 19:04

vidim da spominjete JJa gore, sutra je na Zametu
iskreno ne kužim hype ali ajde, mlađoj maloj smo još za Božić poklonili karte, rasprodano odmah
problem je da ta djeca ne idu u istraživanje od kuda te pjesme, uzimaju to kao nešto nebitno, dolazi i pušta mi neku stvar, ja govorim to je Proeski, gleda me kao da sam joj zgazio mačku
nema veze, bili smo na Floyd expiriencu u zg prije dva vikenda, na Vojku V u Gervaisu, slušamo FIT i U Škripcu, Let 3 nove stvari i Kiklop, svaštarimo, nedamo se zaglupljivanju

ri5gile · 27.02.2026, 19:24

malo smo zašarenili LP kolekciju, Let 3 i Floydi WYWH 50 godišnjica liquid vynil

Hrki · 15.03.2026, 13:02

Hrki · 30.03.2026, 19:25

Morrissey ima vokal koji je poseban manje zbog "tehničke snage", a više zbog izraza, fraziranja i osobnosti. Nekoliko stvari ga čini odmah prepoznatljivim:

Način izgovora riječi — rasteže slogove, naglašava neobične dijelove rečenice i pjeva gotovo kao da glumi ili recitira. Zato njegove pjesme zvuče vrlo teatralno i intimno.

Melankoličan ton — glas mu ima laganu tugu i ranjivost čak i kad melodija nije spora. To daje emocionalnu težinu običnim rečenicama.
Bariton s "lebdećim" frazama — nije tipičan rock-vokal koji gura snagu; često klizi kroz melodiju i ulazi malo "iza" ritma, što zvuči elegantno i neobično.

Spoj croonera i indie pjevača — u njemu se čuju utjecaji starih pjevača poput Elvis Presley ili Frank Sinatra, ali i britanskog post-punka. Zato zvuči staromodno i moderno istovremeno.

Emocionalna ambivalentnost — teško je reći je li iskren, ironičan, slomljen ili duhovit. Često sve to zvuči istodobno, i baš to ljude fascinira.
Nije "savršen" — njegov glas ponekad djeluje krhko ili pretjerano dramatično, ali upravo te nesavršenosti stvaraju identitet. Kod njega je interpretacija važnija od virtuoznosti.

Morrissey ima stil pjevanja koji je tehnički neobičan, ali emocionalno izuzetno prepoznatljiv. Ljudi ga često ili obožavaju ili ne mogu podnijeti — rijetko ostavlja ravnodušnima. Dio njegove privlačnosti nije samo u glasu, nego u načinu na koji glas prenosi osobnost, ironiju i ranjivost.

Evo zašto njegov vokal toliko djeluje na ljude:

1. Dramatična, skoro "teatralna" interpretacija

Morrissey ne pjeva kao klasični rock vokal. Njegov stil vuče iz:

-britanske pop tradicije 60-ih,
-kabareta i music halla,
-croonera poput Elvis Presley,
-melankoličnih izvođača poput Scott Walker.

On često:

-razvlači slogove,
-naglašava čudne riječi,
-ubacuje vibrato baš kad ne očekuješ,
-pjeva kao da istovremeno glumi scenu.

Zbog toga njegove pjesme zvuče intimno i "živo", čak i kad melodija nije tehnički kompleksna.

2. Glas koji zvuči ranjivo, ali ponosno

To je možda ključ njegove privlačnosti.

Njegov vokal često zvuči:

-usamljeno,
-emotivno iscrpljeno,
-pomalo uvrijeđeno,
-ali nikad potpuno slomljeno.

Ta kombinacija cinizma i ranjivosti stvara osjećaj:

"Ovaj čovjek razumije otuđenost, ali ju pretvara u umjetnost."

Mnogi ljudi — pogotovo oni koji su se osjećali društveno čudno, izolirano ili emocionalno intenzivno — u tome pronađu identitet.

3. Melodije koje "plutaju" iznad benda

U The Smiths pjesmama, gitare Johnny Marr su često ritmične i zvonke, dok Morrissey pjeva gotovo nevezano za ritam. Kao da lebdi iznad pjesme.

To daje osjećaj:

-unutarnjeg monologa,
-spontanosti,
-emocionalnog toka misli.

Nije "power singer"; više djeluje kao netko tko ti povjerava nešto privatno.

4. Njegova dikcija je ekstremno prepoznatljiva

On izgovara riječi vrlo specifično:

-produžava samoglasnike,
-koristi gotovo aristokratski britanski naglasak,
-naglašava konsonante na teatralan način.

Zbog toga ljudi mogu prepoznati Morrisseya u dvije sekunde. Prepoznatljivost je ogroman dio karizme svakog vokala.

5. Emocionalna iskrenost bez "rock macho" energije

Velik dio rock glazbe prije njega bio je:

-agresivan,
-seksualno dominantan,
-"cool".

Morrissey je donio nešto drugo:

-nesigurnost,
-celibat,
-opsesiju odbijanjem,
-humor o depresiji i društvenoj nepripadnosti.

I pjevao je to bez srama. To je mnogim ljudima bilo oslobađajuće.

6. Ljudi ne vole samo glas — vole personu

Kod Morrisseya je gotovo nemoguće odvojiti:

-vokal,
-tekstove,
-govor tijela,
-intervjue,
i njegovu mitologiju.

Kad netko zavoli Morrisseya, često ne voli "lijep glas" u klasičnom smislu. Vole:

-njegov pogled na svijet,
-osjećaj da je autsajder,
-spoj humora i tuge,
i način na koji sve to kanalizira kroz vokal.

Zato njegov glas mnogima postane gotovo emocionalna utjeha.

https://www.youtube.com/watch?v=JBjYiqPfpzU&list=RDJBjYiqPfpzU&start_radio=1

https://www.youtube.com/watch?v=4VcoBhnvI_E&list=RD4VcoBhnvI_E&start_radio=1

Vokalni ton Morrisseya često se opisuje kao vrlo specifična kombinacija nekoliko karakteristika:

Topao, ali pomalo "suh"
Njegov glas nema mnogo hrapavosti ili grubosti — prilično je čist — ali istovremeno ne zvuči bogato i puno poput klasičnih soul vokala. Postoji blaga "suhoća" koja stvara osjećaj distance.

Tamnija (baritonska) kvaliteta
Za razliku od mnogih alternativnih pjevača koji su tenori, njegov je ton niži i tamniji, što daje dojam ozbiljnosti i težine.

Nazalna rezonancija (ali kontrolirana)
Ponekad koristi blagu nazalnost, ali ne na neugodan način — više kao stilističko sredstvo koje naglašava određene riječi i dodaje karakter.

Suptilan vibrato i "lebdeći" ton
Njegov glas često ima nježan vibrato i dojam kao da lebdi iznad glazbe, umjesto da je čvrsto ukorijenjen u ritmu.

Melankolična boja
Ovo je možda i najvažniji aspekt — čak i kada pjeva neutralne ili humoristične tekstove, njegov timbar prirodno nosi osjećaj tuge ili nostalgije.

Aristokratska / teatralna kvaliteta
Zbog dikcije i oblikovanja glasa može zvučati pomalo uzvišeno, gotovo kao kazališni glas, što ga dodatno razlikuje od sirovijih rock stilova.

Ukratko: njegov glas nije spektakularan u smislu snage ili raspona, već u svom tonu — kombinaciji topline, tame, suptilne nazalnosti i emocionalne distance.

krosmodalna percepcija (kad jedan osjet, npr. zvuk, priziva drugi, poput mirisa).

Kod Morrissey ima nekoliko stvari koje mogu izazvati baš tu "kolonjsku" asocijaciju:

1. "Čist" i hladan ton
Njegov glas često zvuči prozračno, lagano i pomalo distancirano — kao nešto svježe, ali ne toplo. Ljudi takve zvukove često povezuju s mirisima poput citrusa ili kolonjske vode.

2. Elegantna, pomalo staromodna estetika
Njegov stil (i vokalni i vizualni) ima nešto klasično, britansko, gotovo "dandy" vibru — a kolonjska voda je baš takav simbol: urednost, suptilna sofisticiranost.

3. Nema "težine" u glasu
Za razliku od grubljih vokala, njegov nema puno "zemljanosti" ni hrapavosti. Više je lagan i lebdeći, što mozak može prevesti u "svjež" umjesto "topao" ili "težak".

4. Blaga distanca / hladnoća
Njegova emotivnost nije eksplozivna nego suzdržana — kao da dolazi kroz tanki sloj distance. To opet vuče na nešto "hladno i čisto".

Zanimljivo je da bi netko drugi isti glas mogao opisati kao "maglovit", "kišni" ili "siv", ali tvoja "kolonjska voda" metafora je zapravo jako precizna — više govori o teksturi zvuka nego o samom tonu.

ri5gile · 30.03.2026, 22:36

pogledao The Sinners.... besramna kopija Rodrigezovog Od Sumraka do Zore, ali pošto volim tematiku, besramno dobra kopija, preporučam
ono šta su uspjeli je to da su nadmašili odličan soundtrack Od Sumraka Do Zore

najbolja verzija Rocky Road to Dublin koju sam ikada čuo

i bolestan blues

https://www.youtube.com/watch?v=5OlFxQHdkiY&list=RD5OlFxQHdkiY&start_radio=1

Zaf · 31.03.2026, 01:01

From Dusk Till Dawn .... Taj Od sumraka do zore? Tarantino. Ne Rodriguez.

Edit:
išao sam provjeriti. Ispao sam sam sebi glup koliko mi je pala vilica... i dobro sam se nasmijao na svoj račun. Neću brisati post jer sam siguran da nisam jedini koji je u neko doba (neku godinu) radi camea Tarantina zaključio da je on režiser, a ne Rodriguez. Dakle, QT i RR su scenaristi, RR režiser. Wow. Kakav brainfart.

Zaf, sjedni, glup si. Ostario, ishlapio.