Hrvatsko novinarstvo odavno više nije zanimanje koje u društvu izaziva poštovanje i divljenje. Čak bi se moglo reći da u honorarnim, sporednim medijskim projektima poput navijačkih portala i podcasta ima više konstruktivnih komentara nego u tekstovima metuzalemskih pisaca. Političko i sportsko navijanje odavno se integriralo u novinarsku struku, pa tako i u glavu jednog od posljednjih boema, istarskog novinara Roberta Matteonija.
Medijska kuća koja na dan utakmice s Hajdukom objavi naslov i tekst u kojem tvrde da je Rijeka smijenila trenera i da mu je to posljednja utakmica tom klubu ne čine ništa dobro. Dapače, zlonamjerno se pokušava utjecati na psihologiju pojedinca i momčadi. Komentirati takvo društveno dno, u sociološkom i sportskom kontekstu, nije potrebno. Isti ti su, kada je Đalović osvojio naslov, pisali hvalospjeve o “crnogorskom Jürgenu Kloppu”.
Očito je da takav profil društvenih kritičara ne razumije privrženost nekom klubu (bilo kojem), već pišu onako kako im dođe. Za njih ćeš jučer biti heroj, a sutra će te smijeniti na naslovnici. Na dan utakmice, kao da ništa nije bilo.
Mihovil Topić (Tribina) je poručio navijačima Rijeke da sav medijski šušur oko riječkog kluba služi kao produžena ruka PR-a kluba. Navodno se ne kritizira dovoljno… Ovaj klub se kritizira sasvim dovoljno, ali u ovom gradu kritika se nikada nije pretvorila, niti će se pretvoriti, u destrukciju i negativno blaćenje.
Ljudi i igrači koji predstavljaju ovaj grad imaju potpuno povjerenje navijača. Pritom razumijem kako navijači s Juga, zbog lošeg kadra koji godinama nastanjuje nekoć velik državni klub, ne razumiju situaciju kada moraš dati apsolutno povjerenje onima koji vode tvoj klub. Samim time stvaraju enormnu količinu kritika i pritiska prema tim sportašima i djelatnicima. No, okrenimo se svojim problemima, kojih također ima.
Ovaj tekst namijenjen je riječkom stanju uma i riječkom klubu. Onima koji razumiju i daju povjerenje svojem klubu i treneru u trenucima kada ovih 11 na terenu, zajedno s Radomirom Đalovićem, izgledaju iscijeđeno kao vrlo kiseli limun. Ali upravo se u tome razlikujemo od svih tih plaćenika i “državnih klubova”. Takvi na nogomet gledaju od danas do sutra, fokusiraju se na instant-uspjeh bez želje za velikim odricanjem. Čekaju da se sve njihove mentalne i fizičke slabosti nadomjeste novcem iz proračuna.
Nitko ne zna koliko će Đale ostati trener, pa čak ni ljudi u klubu. Jer sportska politika dobila je novu varijablu koja financira igrače. I riječki sportski direktor dobio je još jednog nadređenog. Samim time, neke su se stvari birokratizirale i približili smo se svojim rivalima u sporosti i tromosti pri donošenju odluka. Ono što je ispravno i korektno jest da čovjek koji je osvojio duplu krunu ima priliku iščupati momčad iz ove rupe u koju su upali. Uspio je to lani, a nitko ne zna hoće li uspjeti i ove sezone.
Ono što je sigurno: Đale naš, riječka tribina je uvijek uz tebe. Trgni se, oslobodi se pritiska, počni igrati kako znaš. Ne obaziri se na medijske natpise, jer oni nikad nisu bili tvoji navijači. Mi smo oduvijek bili tvoji navijači. I kojim god putem tvoja karijera krene – u Rijeci ili negdje drugdje – mi smo tvoja podrška.