Victor Sánchez možda još nije shvatio da se riječki pristup nogometu nikada nije bazirao na tome da protivnici kada čuju ime Rijeka odmah skidaju mudande. Možda je to bilo samo u onoj Kekovoj sezoni, kada su svi protivnici u tunelu već gubili 0:2. Takav “aristokratski” pristup nogometu rezerviran je za tradicionalne hrvatske političke klubove; njih će pogurati ili najveći broj navijača, ili medijski PR, ili – ono što je nekada imalo najveći učinak – vlasništvo nad neovisnom sudačkom organizacijom.
Ukratko, za razliku od takvih pobjeda “na mišiće”, Rijeka je kroz povijest svaki vikend morała krvariti za tri boda. Jer Rijeka ne zna i ne može drugačije, sve dok valjda ne zaigra u Ligi prvaka par godina zaredom. Rijeka je, i mora biti autsajder. Možda Victor Sánchez nije čuo izjavu presidentea koji je njegov, a i naš klub, okarakterizirao kao Atlético Madrid, a ne Real Madrid. To jednom bivšem igraču Reala možda neće biti drago čuti, ali tako je kako je.
U jednom neformalnom razgovoru, Victor spominje da je bitnije s kojim igračima završiš utakmicu nego s kojima je počinješ. Njegova ideja zaista ima temelje, ali druga strana medalje je što Rijeka ne započinje utakmice pressingom, već se često nalazi u rezultatskom zaostatku. To stavlja dodatni teret na početnu postavu, a i na onih pet-šest novih igrača koji to moraju okrenuti u kratkom roku. Shodno tome, Ndockyt u nedjelju pogriješi u pasu na tri metra, a Adu ne može osvojiti duel protiv osječkih stopera.
Puno stvari koje Sánchez radi ima temelje. Međutim, HNL je liga čiji intenzitet i ritam igre iz godine u godinu opada. Za osvajanje hrvatskog prvenstva nije potrebno izmisliti novu kvantnu teoriju nogometu, već čvrsta, stabilna obranu s konstantno motiviranim i fokusiranim igračima. Tu je teoriju potvrdio Đalović, prije njega Jakirović u Dinamu, a prije njih gotovo svi Dinamovi trenerski (polu)proizvodi. Temelje te teorije, pak, postavio je Matjaž Kek. Jer sva teorija napadačke igre u HNL-u pada u vodu kada se momčad poput Slavena, Vukovara ili Osijeka utabori ispred svog gola.
O Mladenu Devetaku svaki navijač Rijeke ima svoje mišljenje, koje je negdje između dobre zajebancije i tragikomedije. Dečko ima konstantu i u obrani daje sve od sebe, a nećemo mu zaboraviti ni onaj gol u Šibeniku. Međutim, objašnjenje Sáncheza da Devetak nije igrao jer ga je čuvao za Dinamo apsolutni je trenerski poraz ako sjediš na klupi Rijeke. Ako je ikoga potrebno podsjetiti: temelje ove Rijeke postavio je gore spomenuti Matjaž Kek, koji je svakom igraču i navijaču ugravirao u pamćenje da se ide utakmicu po utakmicu, jer nas ne zanima što će biti za dva tjedna. Jer je to jedini ispravan pristup.
Kalkulacije da Devetak neće igrati završile su kao što je Rijeka završila protiv očajnog Osijeka. Isto je prošao i Sopić dok je bio na klupi Rijeke, kada je “čuvao” igrače za Kup. Izjava inače izvrsnog riječkog beka, Ante Oreča koji bez problema na pressici kaže da Rijeka može prestići sve klubove ispred nje na tablici, dokaz je da ova ekipa ne ide utakmicu po utakmicu, već sanja o uspjehu preko noći. Zaboravlja se ključna teza: Rijeka svaki vikend mora krvariti za tri boda, jer joj nikad, ali nikad, ništa nije poklonjeno.
Nije pogrešno govoriti da će Rijeka i ove godine biti prvak, ali pričati o dalekim ciljevima, a ostati bez ozbiljne prilike u Osijeku, dokaz je manjka fokusa i realnosti. Prodaja snova bez realnih temelja i kvalitetnih sportskih odluka, uz napomenu da smo nekad bili prvaci. Na koga vas to podsjeća? To nije riječki mindset.
Victor Sánchez je neosporno kvalitetan trener. Ali to je samo moj navijački dojam. Da bi se dojam pretvorio u nešto opipljivo, potrebno je da ga poprate rezultati. Rijeka je opet peta, izvan pozicija koje vode u Europu. S, možda, najtežim rasporedom od svih klubova i uz otvoreni prijelazni rok. A u Europi dolazi Omonia, koja je kvalitetnija od svih dosadašnjih protivnika (izuzev Šahtara) i koja je, na papiru, hodajući mismatch za Rijeku.
Slijedi utakmica protiv Dinama, za koju sam poprilično uvjerena da će Rijeka izgledati jako dobro. Ne mogu tvrditi da će pobijediti ili izgubiti, jer to nitko ne zna. Ali Rijeka će igrati bolje nego protiv Osijeka, Belupa i Istre, što je voda na mlin tezi da Sánchez nesvjesno bira velike utakmice. To potvrđuje da je on jako dobar trener… kada hoće. Bira velike utakmice, gdje motivira sebe i igrače puno više i bolje, jer očito pod pritiskom funkcionira odlično. Ali da bi bio najbolji, potrebno je doma pregaziti Belupo i posljednjeplasiranog na tablici.
Zvuči zaista smiješno: na naše nogometaše više utjecaja imaju Đaletova galama i rečenica “nemaju oni šta ovdje tražiti”, nego prava i studiozna priprema i analiza koju im Sánchez i suradnici pripremaju. Uzimajući to u obzir, na Sánchezu je da izbalansira svoj motivacijski govor s taktičkom pripremom, jer tako stvari očito funkcioniraju u balkanskoj svlačionici.
Kako i sam Sánchez kaže: “Tablica nije bitna; bitno je da napreduješ iz kola u kolo.” Dodala bih: bilo bi lijepo da svakoj utakmici pristupaš kao da je protiv Hajduka ili Dinama. Tada izjave o tituli ne bi zvučale tako neutemeljeno i smiješno kao danas, poslije poraza od zadnjeg Osijeka, a napredak bi se mjerio nečim opipljivim, poput bodova. Jer ova Rijeka je daleko ispod svojih mogućnosti.
S ovakvim novostvorenim, neiskusnim Dinamom i raspalim Hajdukom, mogla je puno više, samo da je ostala glavom na zemlji.