Ugrubo: deset milijuna eura zarade od prodaja igrača, devet milijuna nagrada od UEFA-e, tri milijuna od sponzora, te zbrojno četiri i pol milijuna od navijača.
S druge strane stoji jedanaest milijuna eura troškova plaća igrača i radne zajednice, milijun i pol za organizacije utakmica i još toliko za plaćene odštete, plus milijun za troškove agenata. Sve ostalo spada u “sitniš” od parsto tisuća.
Ostane vam milijun eura keša na računu. Jedna promašena sezona i, ako nemate bogatog vlasnika koji stoji iza svega, slijedi ključ u bravu. Dobro došli u HNL, najskuplji poluamaterski nogomet na planeti.
Naravno, nije uvijek sve crno-bijelo. Računovodstvene metode tako dozvoljavaju vođenje podijeljenih ulaznica kao nerealiziranu dobit, pa je na to ime upisano 230 tisuća eura “troška”, iako se ta mjesta ne bi prodala. U široj slici, to su ipak sitni detalji.
Realnost
Riječka navijačka baza od nekoliko tisuća najzagriženijih mora početi prihvaćati realnost u kojoj posluje HNK Rijeka. Realnost u kojoj skuplji igrači (ne nužno i bolji!) ne dolaze u Rijeku zato što u ovako posloženom klubu i ligi ne zaslužuju koliko potražuju. Ne vrijede odštete koje izvise njihovi klubovi. Ne vrijede rizika ulaganja za preprodaju.
Ali i realnost da sezona bez Europe za Rijeku može imati ozbiljne posljedice. Može značiti ulazak u opasnu spiralu: potrebe za izvanrednim prodajama i smanjenju troškova, te rebuilda momčadi koja će izboriti Europu dogodine. A ako ni taj rebuild ne uspije, Rijeka je u problemu.
Zato se sve ove godine radi sve da se Europa nijednom ne ispusti. Makar sportska politika često ne prati taj trend, pa roster nije uvijek spreman za europske kvalifikacije. Ali, HNL nema realnih prihoda osim navedenih, pa je i “Europa nagrada” zapravo imperativ.
Kad se pogled odzumira, jasno je da Rijeka nema previše mjesta za uštedu. Ukratko, kao i ranijih godina, prateći genijalnu ideju Rodneyja Trottera: “Moramo pronaći način da zaradimo novac ni iz čega”.
Roster
Jedno od očitih rješenja je omladinska škola, koja se u posljednjih 20 godina može svesti na desetak etabliranih imena. Ali kad Rijeka nema manevarskog prostora za forsiranje mlađih, zbog rezultatskih imperativa plasmana u europske kvalifikacije i balansiranja vrijednosti prvotimaca, onda mora pametnije trošiti ono malo što ima. I dobro promisliti vrijede li pojedinci parsto tisuća eura odštete, odnosno daju li više nego igrači iz HNL-a i okolnih liga koje tek treba prepoznati.
Moraju se definitivno ciljati i potpisivati mlađe prinove. Ovogodišnji prosjek dovedenih prvotimaca je 23 godine, ako se iz jednadžbe izbaci Damir Kreilach. Za klub koji preprodaje igrače, to je nekoliko godina iznad optimalnog. Prošle sezone je prosjek bio gotovo 27 godina dobi!
Cilj opravdava sredstvo, pa je nakon osvojene duple krune trebalo proširiti kadar za igru na tri kolosijeka. Ali za sljedeću sezonu, Rijeka u kadru ima dva isprobana igrača mlađa od 20 godina: Branka Pavića i Dominika Thaqija…
S druge strane, od veterana ostaju tek Ante Majstorović (32) i Duje Čop (36), iako je status potonjeg upitan. Prevedeno, Rijeka nije spoj mladosti i iskustva već skupina igrača u najboljim godinama, čija tržišna vrijednost polako pada.
Naravno da Rijeka ima financijskog baruta među najistaknutijima (Fruk, Dantas), a tržištu će biti zanimljivi i Oreč te Adu-Adjei. Tu su i Barišić i Vignato, koji su zbog ozljeda vjerojatno dobili asterisk u knjižicama inozemnih klubova, ali nisu prekriženi. Svi su na višegodišnjim ugovorima i tu ne bi smjelo biti problema, znajući da se nesretni slučaj Nike Jankovića događa jako rijetko.
Nakon tih prodaja (većina ovog ljeta), vrijednost ostatka kadra značajno opada.
Preostale ovosezonske prinove nisu ni blizu prelaska u rubriku pojačanja. Iako je prijelazni rok 2023. kvalitetom izuzetak (Fruk, Pašalić, Ivanović, Petrovič, Pjaca, Janković, Radeljić), od sportskog sektora Rijeke s pravom se očekuje više.
Nema krivca, jer nema propusta
Razumljivo je da su pregovarači ozbiljno limitirani financijskom konstrukcijom, jer prije bonusa, Rijeka na plaće prve momčadi troši 4.6 milijuna eura. To je 5.5 milijuna manje nego Osijek, 6.5 milijuna manje nego Hajduk, a čak 17.5 milijuna manje nego Dinamo!
Troši 2 milijuna eura više nego Lokomotiva, Slaven Belupo, Istra 1961 i Gorica, te 2.5 milijuna više nego Varaždin.
Igrač Rijeke je primanjima puno bliži kolegi iz Varaždina nego iz Hajduka.
Podijeljeno na tridesetak igrača u kadru, a usporedno s konkurencijom, nije teško zaključiti da je igrač Rijeke primanjima puno bliži onom iz Varaždina nego onom iz Hajduka. Zato su bonusi izdašni, i u 2025. su iznosili više od pola ukupnog troška plaća.
Dakako, sve to ne amnestira Darka Raić-Sudara niti Antoninija Čulinu od potpuno promašenih transfera (Manev, Škorić, Andrić, Posavec, Dogan, Perica, Yansane, …). Niti od dovođenja stranih starijih igrača za rotaciju (Lasickas, Yankov, Legbo, Morchiladze, Ndockyt, …). Koliko god očito – i naivno – zvučalo, takve greške se moraju iskorijeniti, jer ih Rijeka ne može financirati.
Kontekst
Rijeka je posrednicima (agentima) isplatila 1.1 milijun eura, više je platio tek Dinamo (6.1 milijun).
Ali ovi podaci postavljaju stvari u kontekst. Jer dok se klubovi iz “donjeg doma” HNL-a mogu kladiti na izlazne juniore, neprovjerene igrače iz drugoligaša i okolnih liga, u Rijeci je to teže. Pritisak je veći, i statura igra ulogu. A skoro petnaest godina istog recepta znak je da je metoda isprobana i funkcionalna, iako nije savršena.
Damir Mišković je zbog toga jedini uspješni privatnik u domaćem nogometu. Drži sve pod kontrolom, svojim mušicama unatoč. Njegovim neminovnim odlaskom iz Rijeke, Bijeli se u najboljem slučaju rezultatski mogu nadati ulaskom u multi-club ownership gdje će postati nečiji Strasbourg: platforma za razvoj stranih talenata. U realnom scenariju, Rijeka se spušta u rang Varaždina: klub stabilne sredine lige, koji će se boriti za četvrto mjesto kad favoriti imaju slabiju godinu.
A dok je i dalje na čelu kluba, kratki pogled na službene brojke je nedvosmislen: Rijeka koju drži Damir Mišković je ultimativna avangarda.