Najveći prijatelj nogometne istine je vrijeme. Njezin najveći neprijatelj je navijačka predrasuda. A njezin stalni pratitelj je odana i vjerna navijačka poniznost i potpora.
Vrijeme riječkim navijačima pokazuje tko je bio u pravu, a tko u krivu, predrasude iz vlastitih iskustava i jeftinog PR-a nam zamagljuju istinu, a navijačka potpora i poniznost nam omogućuje prihvaćanje istine. Kada vrijeme prođe, podvuče se crta i prihvati se jedna jedina, gola istina. Ta istina za riječke navijače je vrlo bolna, ali egzaktna: sezona bez trofeja, sezona s najmanje bodova u HNL otkad je lige 10 (još se stigne preskočiti 2022/23 s 49 bodova), sezona s jako malo isprofiliranih mladih igrača, sezona bez ijedne zimske prodaje igrača.
Utakmice u Europi možemo staviti pod kategoriju pozitivno, uz to ide i bildanje koeficijenta i stjecanje iskustva kroz utakmice s europskim protivnicima. To je zasigurno nešto što će klubu uvelike pomoći u novim pohodima na trofeje i europske koeficijente.
Gledajući nekako riječku sezonu, imam dojam da je Victor Sanchez idealan trener za naše rivale s juga. Kako neke glasine govore, ne bi bilo čudno da je karta za europski jug kupljena još zimus. Kako je navedeno gore, vrijeme će pokazati što je istina…
Puna usta navijača i kako oni igraju za njih, kako im moraju pružit želju, volju i htijenje…pa onda odigraju finale protiv Dinama s jednim žutim kartonom. Puno pritužba na suđenje protiv Rijeke ima temelje, ali kada se hvataš za to, samo iskazuješ svoju slabost; to je bila riječka mantra sve ove godine. Trener nije taj koji će svojim izjavama promijeniti suđenje, takav PR pritisak je rezerviran za klubove koje žive na račun državnih obveznika. To je način na koji oni već godina funkcioniraju (podsjetnik na slučaj Dinamo – Strukan, Hajduk – Bebek). Kada ti momčad igra u ritmu i htijenju, nijedan hrvatski sudac ti neće htjeti utjecati na rezultat.
Sánchez je bivši, vjerojatno to i sam zna, zato je pressicu pred utakmicu s Istrom bilo tako teško i slušati. Ali nije Sanchez glup; kao pravi demagog izrekao je riječi koji svaki navijač želi čuti: kako je Rijeka obespravljena, oštećena i da smo mi mali trn u oku državnim klubovima. Sve što jedan navijač Rijeke, kao i ja sama, želimo čuti od trenera. To je to! Ima samo jedan problem: to sve u sezoni gdje smo par bodova ispred Istre i Lokomotive… Ali zastala sam par minuta i opet se vratila znanstveno provjerljivoj istini: puno priče malo rezultata. Rijeka nije osigurala ni treće mjesto u HNL-u.
Referirajući se na članke koji ove dane izlaze na poznatim i manje poznatim hrvatskim portalima, pljuvanje samoprozvanih novinarskih intelektualaca i podcastera po riječkom klubu uvelike je postao nacionalni sport nakon ove Sánchezove sezone. Jer eto nakon petnaestak godina, navijači i novinari Hajduka o nogometu i o ustrojstvu kluba znaju više i bolje od Rijeke. Ili pak navijači Dinama, koji dan danas beru benefite sudačke organizacije koja je bila u stanju Andrijaševića suspendirati jer je izrekao “pusti smrada”.
Ako riječki navijači koji su u manjini po samoj brojnosti u ovoj državi, podržavaju takve vanjske strelice, treba se zapitati što smo onda u stanju napraviti sami sebi kada dođe trenutak da iskažemo potporu svome klubu. Narod i navijače je vrlo jednostavno lagati: laže im se već 50 ili 100 godina i društveno-socijalna tematika nogometa je samo nadogradnja tom postojećem mozaiku. Lakše je prihvatiti agresivnu laž, nego razumjeti istinu.
Vrijeme je pokazalo da Rijeka plovi naprijed – uz koji reful juga ili tramontane – i stoji čvrsto na ruti prema trofejima i novim uspjesima.
Što čeka Rijeku u eri Kek 2.0?
Sramotnim nastupom (ne porazom, već nastupom!) u Osijeku, Rijeka završava jedno poglavlje koje je bilo započeto dolaskom Sergeja Jakirovića. Momčad očekuje rebuilding: prodaja svih ključnih igrača i monetizacija njihovih dobrih igara. Klub će zasigurno krenuti u akviziciju novih jeftinijih opcija, koje će se probati isprofilirati kao pojačanja. U kojem periodu možemo očekivati novi trofej, otvoreno je pitanje.
Matjaž Kek je nedavno i sam priznao da je malo smekšao, valjda to ide i s godinama. Je li to pozitivno ili negativno, nisam sigurna. Jer danas, kada u svijetu sporta igrači diktiraju koji trener i kako će ih trenirati, nisam sigurna je li mekšanje stava put ka uspjehu.
Tržišni problem koji Rijeka ima je i to što Rijeka svoje igrače ne plaća toliko puno, kao u nekim klubovima u Europi gdje je trener apsolutni vladar svega u klubu. Samim time trenerska autokracija pada u vodu. Domaći igrači s kojima je Kek ostvarivao uspjehe su cjenovno iznad riječkih mogućnosti.
Zasigurno da će pojačanja sve više dolaziti sa stranih nogometnih tržišta, ostaje za vidjeti kako će se Kek 2.0 se prilagoditi novim tržišnim uvjetima u kojim Rijeka posluje.
Jedno je sigurno: čeka nas manje laži i više kontrole na samom terenu uz valjda i poneki trofej.