Nema toga što Hrvati vole više od mitova.
Jedan od ljepših hrvatskih sportskih mitova posljednjih godina bio je mit o futsalu kao mirnom, gospodskom i gotovo salonskom sportu. Dok se veliki nogomet u javnosti često doživljava kao prostor bakljada, sukoba, policijskih kordona i kolektivnog ludila, futsal je navodno trebao biti njegov pristojni mlađi brat: obitelji, djeca, puna dvorana, pljesak, pokoja pjesma i civilizirani aplauz protivniku.
Lijepa priča. Dirljiva. Dođe ti da obučeš odijelo i fine cipele kad odlaziš na futsalsku utakmicu.
Prava istina je da hrvatski futsal nikada nije bio lišen nasilja, ekscesa i navijačkog primitivizma. Bio je samo manje medijski izložen.
Drugim riječima, futsal nije bio nužno čišći; samo je kamera rjeđe bila upaljena.
Dovoljno je vratiti se u 2016. godinu i utakmicu Futsal Dinama i Nacionala. Utakmica je prekinuta nakon nereda, ulaska navijača na teren i fizičkog napada na ljude iz Nacionala. Predsjednik Nacionala Ivica Đolo bio je napadnut, a vratar Ivan Pavlić završio je pretučen. Dakle, ne baš prizor iz bečke opere, više iz full-contact baleta. Nakon toga Futsal Dinamo je kažnjen utakmicama bez publike i novčanom kaznom.
Ali tu priča ne staje.
Godinama kasnije, kada su u futsal ušle snažnije navijačke identifikacije, osobito kroz klubove povezane s većim navijačkim bazama, dvorane su počele preuzimati dio istog folklora koji poznajemo sa stadiona. Utakmice Futsal Dinama i MNK Torcide nisu bile samo sportski susreti, nego i nastavak starih navijačkih obračuna u manjem prostoru, s boljom akustikom i kraćim putem raznih priručnih projektila od tribine do parketa. Bilo je tu svega, a ponajviše hrvatske navijačke romantike: ljubavnih pjesama s pozivanjem na spolne odnose, nježnih dodira s raznim predmetima i odlazaka u suton uz policijsku pratnju.
Prije otprilike godinu dana makarsko Novo Vrijeme je u finalnoj seriji za prvaka Hrvatske osjetilo snažni nalet ljubavi iz redova domaćih osječkih navijača koji ih je kratkotrajno otpuhao s terena i prekinuo utakmicu.
Čak ni reprezentativni futsal nije ostao imun na ovakvo sladostrašće: hrvatski navijači su 2026. u Sloveniji izazvali prekid utakmice bacanjem čaša na teren i sukobom sa zaštitarima.
Zato je priča o futsalu kao „gospodskom sportu“ zapravo više marketinški konstrukt nego povijesna činjenica. Da, futsal često ima obiteljsku atmosferu. Da, mnogi klubovi rade odlične stvari za lokalnu zajednicu. Da, dvorane često izgledaju zdravije od stadionskih rovova. Ali to ne znači da je sport imun na iste bolesti koje muče ostatak hrvatskog navijačkog prostora: tribalizam, frustraciju, regionalne komplekse, alkohol, osjećaj mase i klasičnu potrebu da se vlastita glupost objasni tuđom provokacijom.
U tom kontekstu treba gledati i incidente u finalnoj seriji između Rijeke i Olmissuma. Gađanje igrača čašom u glavu je sramotan čin. To nema potrebe relativizirati. Tko god je to napravio, napravio je štetu klubu, gradu, sportu i svima koji su u dvoranu došli normalno navijati. Takav čin zaslužuje osudu, sankciju i identifikaciju počinitelja.
Jednako je licemjerno kada se iz tog jednog incidenta pokuša izgraditi priča kako je Rijeka odjednom postala središte hrvatskog sportskog barbarstva.
Jer tu dolazimo do najzabavnijeg dijela ove bajke: iznenadne moralne renesanse dijela navijača iz Dalmacije.
Odjednom su se pojavili samozvani čuvari sportskog bontona, neznani junaci koji ne nose plašteve. Ljudi iz navijačkog okruženja koje desetljećima živi s bakljadama, prekidima, sukobima, policijskim intervencijama, vrijeđanjima, prijetnjama i kriminaliziranim rubovima tribinske kulture sada su, eto, otkrili da je bacanje predmeta na teren neprihvatljivo.
Naravno, problem nije u tome što netko iz Dalmacije osuđuje incident u Rijeci; osuda je potrebna, čak i nužna. Problem je u selektivnoj moralnosti.
Problem je kada oni koji su godinama relativizirali ili tolerirali vlastite ekscese sada koriste riječki incident kao dokaz vlastite superiornosti. To je klasična psihologija navijačkog licemjerja: kada moj baci baklju, to je strast i dišpet, a kada tvoj baci čašu, to je teroristički napad i pokušaj ubojstva.
Upravo zato reakcije dijela dalmatinskog navijačkog prostora treba čitati i kao pokušaj prebacivanja fokusa. Rijeka je pogriješila, incident se dogodio, kazna mora postojati. Ali za one koji sami imaju dugu povijest navijačkih problema, ovo je idealna prilika za privremeni bijeg s optuženičke klupe.
Loše učenike najviše veseli kad onog dobrog uhvate u prepisivanju.
Hrvatski futsal nije izgubio nevinost na Trsatu. Oskvrnjen je davnih dana, prvenstveno na sjevernim i južnim zemljopisnim širinama, u dvoranama i uredima daleko od Rijeke. Čaše su bačene, maske su pale, a mit o mirnom i gospodskom futsalu zato treba napokon pokopati. Ne zato da bi se opravdao incident u Rijeci, nego upravo suprotno: da bi se o futsalu govorilo ozbiljno.
Futsal nije čarobni prostor izvan hrvatskog društva, nije sterilna dvoranska bajka u kojoj magično nestaju svi društveni problemi. On ima odlične klubove, sjajne igrače, punu emociju, lokalni identitet i publiku koja često stvara fantastičnu atmosferu. Ali ima i iste one bolesti koje poznajemo iz šire navijačke kulture.
Incident u Rijeci je sramotan. Počinitelje, koji imaju svoje ime i prezime, treba kazniti. Klub mora preuzeti organizacijsku odgovornost i osigurati da se takve stvari u budućnosti ne ponavljaju. A one, koji će u narednim danima glumiti moralne vertikale, a do jučer su vlastite izgrede nazivali folklorom, treba kulturno postaviti na mjesto.
Neko mirno i tiho mjesto, u kutku dvorane, gdje će u miru uživati u futsalu te kulturno zapljeskati svakom dobrom potezu, ponajviše protivničkom. Jer tako to rade gospoda, zar ne?