Familijarno na finale kupa. Da se razumijemo, totalno drukčije. Fokus je na kćerkici kojoj sam na benzinskoj morao kupovati čokoladu, sve i da se ne stignem popišat na tom stajanju.
U kombiju lagana nervoza zbog izglednog kašnjenja, ja prednjačim i pred mojima glumim mangu. Dvaput sam se izderao na ekipu kojoj je u 18:40 još uvijek zanimljiviji alkohol od utakmice i pravovremenog ulaska na tribine. Žao mi djece… sin Armadaš lud, a ne smije pisnut, a malena pred Maksimirom pita mamu “jesmo li došli u Zagreb?” i “koliko još do utakmice?”.
Nekako se ubadamo na početak i sve pratim. Znam od prijašnjih iskustava, a i predsjednik nam je zaključio da se na drugi gol s južne tribine ništa ne vidi. Frukova stativa za mene je bila gol, počeo sam skakat. Kad sam vidio da se naši ne vesele, mislio sam – svirao je offside. Zatim je Smolčić ubacio svoj aut, pa mi nije bilo jasno, kako ofsajd, a mi ubacujemo aut?
Najvažnije je što sam, koliko sam uspio vidjeti, bio prilično zadovoljan našim postavljanjem i našom predstavom. Pizdio sam, naravno, zašto igramo na 80 metara terena, točno do njihovog šesnaesterca? Zašto se svaki put moramo spetljati, zašto nema nikog (pa ni Pjace) koji će riješiti neki “1 na 1”? Pizdio jesam, ali u sebi bio zadovoljan i ponosan kako smo očito počeli tjerati strah u kosti protivnicima. Dinamo nije krenuo. Da je krenuo… razmišljao sam kako bi nam dobro došli Ampem i Abbas.
Ali zbog čega sam bio najzadovoljniji? Morao sam biti sa ženom i malenom, a one na Ruju idu na sjever navijat. Prcaju me iz utakmice u utakmicu “a vi na zapadnoj tribini ne navijate?!?”. Sin je u svom filmu, on je svoje odmutirao, bas-bariton nabrijanim glasom pjeva, plješće i sretan je kad mu netko uvali zastavu kojom će malo mahat. Pored žene i miće nisam mogao sjedit, a glupo je stajat i gledat utakmicu, pa još ne vidjeti najbolje izdaleka. Navijao sam, pjevao i pljeskao u ritmu… koji put dobrom, koji put raspalom. Sve u svemu navijanje je bilo OK.
Na kraju balade shvatio sam da mi je bilo posebno… malenoj upriličili prvo gostovanje, ja sretan k’o guzica, svi moji će ovo finale pamtiti cijeli život. To su trenuci koji vas “prebace”, kad shvatiš da nije pobjeda uvijek najvažnija u životu. Nama je ispao doživljaj kojeg ćemo pamtiti kao najveću pobjedu. Na povratku dva sata gužve u McDonaldsu, mala je u školi glavna, legla je skoro u dva ujutro.
To su trenuci koji vas “prebace”, kad shvatiš da nije pobjeda uvijek najvažnija u životu.
Netko je napisao: “s razglasa su nakon utakmice pustili pjesmu kolege forumaša”. Tu istu pjesmu prihvatili su i BBB, pjevaju je u svojoj verziji kao “Daj mi samo pobjede”. O tome nikad ne pišem, nit’ ću pisati, ali zanimalo me sinoć ima li i u tome neke kurčeve simbolike. Puno toga mi se u glavi prije toga vrtjelo oko pobjede. Nama treba pobjeda, nemamo još protiv ovih likova pobjedu, a BBB pjeva moju pjesmu prigodnoga naslova “Daj mi samo pobjede”. Tek toliko da mi začini poseban dan i neko nadnaravno raspoloženje. I da ga jebeš… koji put nije najvažnija pobjeda.
Sretan i ispunjen, totalno. Sjetio sam se kako znam pizditi i kritizirat, ne samo na igru i na struku… pizdio bih i na dvije kapi kiše, proklinjao nebo i sreću, pa i nesigurnu prognozu, ali jučer samo što nisam dozivao kišu, da još i pošteno pokisnemo i napravimo provod do jaja.
Originalni upis možete pročitati na našoj Tribini, a pozivamo Vas da se i pridružite u raspravama. Ako želite pisati o voljenom klubu, vrata su Vam otvorena.
Za sve zainteresirane, online kupovina ulaznica za gostovanje u Osijeku (19.5., 19:30) traje do početka utakmice. Više informacija ovdje.