Dočekao je Shelbourne svoj Stuttgart, a dočekala je i Rijeka svoje vanzemaljce. U utakmici koja se može usporediti samo s luksemburškim gostovanjem 2009. godine, prvak Republike Irske pobijedio je Rijeku 2:1. Većini igrača iz sadašnjeg Rijekina rostera neće biti poznata ta crna mrlja u povijesti kluba, kada se Rijeka pod vodstvom Roberta Rubčića vratila iz Luksemburga s minimalnim porazom. Nastupili su tada i Damir Kreilach i Igor Čagalj, pa mogu podijeliti svoja iskustva. U uzvratu je tada Rijeka očekivano slavila i prošla dalje…
Ne može se ovaj poraz staviti bok uz bok ni s prošlogodišnjom Olimpijom, jer se za slovensku momčad ipak može pronaći opravdanje u vidu male razlike u kvaliteti u odnosu na Rijeku.
Shelbourne je novo dno domaćeg nogometa i još jedan pokazatelj koliki je faktor Hrvatska na međunarodnoj karti nogometne Europe. Krivce ne treba tražiti; pitanje je samo preuzimanja odgovornosti.
Protiv ekipe koja djeluje kao da je dovoljno samo se ozbiljno pojaviti na terenu, što je pokazala i komičnim reakcijama pred pogodak Rijeke nakon prvog ozbiljnijeg pritiska, domaća momčad ničim nije pokazala niti zrno kreativnosti. O okomitosti da ne govorimo. Rijeka je stotinjak minuta igre odigrala u niskom tempu, udaljenih linija, recikliravši posjed lopte ziheraškim dodavanjima među stoperima. I kad je i ničim zasluženo preuzela vodstvo, dovoljna su bila dva polu-ozbiljna prelaska centra da se ono izgubi u manje od 15 minuta igre.
Nogometašima Shelbourna nije bilo pretjerano teško raditi osnovne rotacije u povučenom sastavu kako bi zaustavili uglavnom bezidejnu Rijeku, čije su se opasnosti svodile isključivo na individualnu kvalitetu. I to uglavnom svježe potpisanih igrača: Oreča, Lasickasa i Ndockyta. Drugi su ostali u sivilu Rujevice, koja je na samom kraju ostala gotovo ispražnjena, ali je ipak igrače pozdravila skandiranjem “Šampioni”.
Dakako, isključivo radi simpatija na rezultatu ostvarenom prošle sezone. Rijeka je konkurenciji uzela sve pred nosom, da bi tri mjeseca kasnije – umjesto da objeručke uzme ponuđenu grupnu fazu – priredila otvaranje sezone iz noćne more.
Simpatije prestaju gdje debakl počinje.
Simpatičan stručni stožer postao je večeras bivši u glavama mnogih, čak i kod onih koji bi racionalno i hladnih glava, pružili svima priliku za iskupljenje. Među tradicionalno tolerantnim i strpljivim riječkim navijačkim pukom, takvih ima mnogo. Nije smjena nužno jedini izlaz, jer i prošla je sezona pokazala da se lokalni minimum iz Ljubljane izbrisao lokalnim maksimumom svibnja… Povijest pokazuje da smjene u ranoj fazi sezone Rijeci ne donose dugoročni uspjeh. A Rijeka nije preko noći zaboravila igrati nogomet kakvog je pred samo dva tjedna pokazala protiv Ludogoretsa. Dovoljno je razloga da Radomir Đalović prenoći kao trener Rijeke – što mnogima ne bi pošlo za rukom – ako vjeruje da može bolje od ovog.
Ali treba se zapitati što donosi sutra, kada nitko od igrača niti stručnog stožera nema hrabrosti reći bolnu istinu. Ozbiljan klub ne gubi od neozbiljnih protivnika; ozbiljan trener ne gubi od neozbiljnih protivnika. Paradoksalno je da proslavljeni trener Rijeke, bivši napadač s pedigreom, ne zna postaviti napadačku igru niti protiv danas prosječne irske momčadi, i žali se na ozlijeđene igrače i bezidejnost svojih igrača na niski blok Iraca.
Na pressici nakon utakmice, saznali smo tek da – nitko nije kriv. Rijeka je igrala, ali nije išlo… Nisu bili dobri, nije bilo ideje protiv niskog bloka, nisu dobro reagirali…
Prošlogodišnja petarda u Ljubljani pravdala se koronavirusom.
Što će biti sada: odgovornost, ili opet korona?