O klupskom rastu kojeg je lansirao “Močinić za Močinića…Mujanović” na tadašnjoj Mercedes-Benz Areni ne treba trošiti riječi. Transformacija kluba u svim segmentima možda je i nezabilježena u domaćem nogometu. Pogotovo ako se usporede s mandatom mađarskog vlasnika u Osijeku, španjolskih u Istri 1961 odnosno modela narodnog kluba u Splitu, koji zajedno nisu zabilježili ni promil uspjeha koliko Rijeka u privatnom vlasništvu Social Sporta Gabriele Volpija, pod ustrojem Damira Miškovića.
Nitko stoga ne može uspješno identificirati trenutak u kojem je sve krenulo nizbrdo. Za neke je to vrhunac u klupskoj povijesti i dvostruka titula 2017. godine, za neke izlazak Volpija iz kluba, za neke odlazak Matjaža Keka, a neki će odabrati jednu od desetak upitnih ključnih odluka koje je kroz godine donosio Damir Mišković.
Poslovanje Rijeke posljednjih godina staje u činjenicu da su posljednje dvije Lige prvaka Dinamu osigurali igrači koje je Rijeka 12 mjeseci ranije vraćala u formu, da bi zakazali kad ih je najviše trebala. Marko Pjaca jučer je uveo Dinamo u Ligu prvaka kao i Josip Drmić 2022. godine, dok je Rijeka u obje navedene sezone nizala prinove upitne kvalitete, koje su doveli ljudi upitnih sposobnosti i dali na vođenje trenerima koji su se na tim pozicijama našli silom prilika, a ne ciljano.
Sve to dolazi kao posljedica vođenja kluba bez kvalitetnih i posvećenih suradnika kao nekada, popunjavanje kadra zaposlenicima koji su u klubu na pola radnog vremena, zatvaranja kluba i udaljavanja od navijačkog puka. Revolt navijača Rijeke predvođen Armadinom bakljadom koja je završila na glavama nedužnih navijača Olimpije ne može se opravdati, ali ga svi apsolutno razumiju.
Višegodišnja klupska politika neambiciozno postavljenih ciljeva potpomognuta nesportskim izjavama o svim igračima “na prodaju” i Europi kao “nagradi” došla je na naplatu u najgorem trenutku. U Ljubljani je prosječna momčad slovenske lige, ekipirana transferima iz zagrebačke Dubrave, Jaruna, slovenskog davljenika Rogaške i bosanskohercegovačkog prvoligaša Tuzla Cityja, pokazala moć kolektiva. Kolektiv kakvog Rijeka nema već godinama, i zdravo okruženje kakvo je u kontinuitetu posljednji put viđeno pod Simonom Rožmanom.
Nije to saznanje najgora stvar, jer Rijeka nije još dotaknula dno. Neće to uslijediti ni neminovnim odlaskom Radomira Đalovića večeras, ili nakon još jednog domaćeg poraza od Dinama. Neće uslijediti ni potencijalnom jednogodišnjom suspenzijom iz Europe, iako je novčana kazna izglednija. Neće to biti ni skorašnjim obraćanjem predsjednika, koji će (ponovo) krivo identificirati srž problema pa možda zatražiti još više uloženih sati svojih zaposlenika u analiziranje komentara navodnih navijača na društvenim mrežama ispod članaka lokalnih portala…
Uslijedit će tek konačnom odlukom o prodaji kluba bez postavljanja trenutačnih očito nerealnih uvjeta, jer će tada u klub ući strani kapital koji ga vidi tek kao priliku za brzu zaradu. Tad će svi shvatiti kakvu je priliku propustio Damir Mišković kada je (podsvjesno ili ne) odlučio prokockati godine kontinuiranog rasta nezainteresiranim vođenjem kluba s drugog kraja svijeta, prepuštanjem na milost i nemilost svojim suradnicima, čije odluke pobija kada god to poželi po povratku.
A do tada nas čeka još plovljenja tonućim brodom.
Ovo nije Rijeka na terenu, ovo nije Rijeka na tribini. Ovo nije Rijeka u uredima, ovo nije Rijeka u Upravi.
Ovo nije Rijeka kakvu zaslužujemo.