Uzvrat protiv Shelbournea, važniji nego što smo se nadali, je pred nama. U želji da se riješimo viška stresa, ali i dokažemo da Rijeka ima dovoljno potencijala da u Irskoj preokrene rezultat, bacili smo se na posao i za vas složili taktiku koja bi trebala pomoći u tom pothvatu. Ovo je, naravno, produkt našeg (pre)maštovitog mozga koji se ponekad zna zaigrati. Oprostit ćete nam na tome. Pokušat ćemo biti maksimalno objektivni, ali i u konačnu PITA-u (Protu-Irsku taktičku analizu) ubaciti pokoji začin.
Pa da krenemo…
Rijeka
Rijeka će, u ovoj mentalno-taktičkoj vježbi, na Tolka Parku zaigrati u nominalnom 4-2-3-1 sustavu. Već smo pisali kako je formacija u današnjem nogometu samo grafički prikaz prosječne pozicije igrača, prvenstveno u defenzivnoj fazi igre. Ovakav prikaz pomoći će nam da shvatimo osnovnu postavku igre iz koje dalje možemo razvijati nove ideje.
Na golu je, naravno, Zlomislić. Kapetan i čovjek koji nas je već nebrojeno puta spašavao- zadnji put ove subote u Osijeku. Možemo tražiti dlaku u jajetu pa spominjati njegovu nespretnu reakciju i zabijanje u vlastitog igrača prilikom prvog gola Shelbournea na Rujevici, ali činjenica je da Zloma donosi sigurnost cijeloj ekipi i da svoj posao obavlja na vrhunskoj razini. Ispred njega se nalazi par čvrstih stopera koji, k tome, znaju i igrati: Radeljić i Husić; oporavljenog Majstorovića smo preskočili.
Ante Oreč i Justas Lasickas plijene pažnju svojom energijom i napadačkim sklonostima. U utakmici u kojoj Rijeka mora maksimalno „podići“ svoje linije i biti spremna maltretirati užu obranu Shelbournea s nabačajima, ovaj se dvojac čini jedinim pravim izborom na bekovskim pozicijama. Dubrovčanin će u našoj formaciji zauzeti svoju prirodnu poziciju na desnoj strani, dok će Litavac otići na poziciju lijevog beka s koje je već jednom (protiv Ludogoretsa u gostima) asistirao. Mladen Devetak nešto je defenzivniji bek koji može odigrati i stopera, što je pozicija na koju može ući ukoliko Rijeka bude morala još više pritiskati u kasnijim fazama utakmice.
Dvojac zadnjih veznih čine Tiago Dantas i Dejan Petrovič. Portugalac je u kratkom roku preuzeo konce riječke igre u svoje ruke i već suvereno dirigira napade s dubokih pozicija. Ovoga puta mu dajemo veliku pomoć u vidu Petroviča koji će imati puno defenzivniju ulogu i koji će, osim čuvanja Dantasovih leđa, biti ključan u početnim fazama napada.
U trenutku pisanja ovog teksta Niko Janković je još uvijek igrač Rijeke, stoga ćemo mu dodijeliti lijevu krilnu poziciju. Od njega ćemo tražiti dosta kretanja i ulaženja u središnje prostore, prvenstveno zbog njegove sposobnosti realizacije s većih daljina. Kao alternativa mu se, u izostanku Rukavine, prvenstveno nameće Ndockyt koji bi ionako mogao započeti utakmicu ukoliko Niko do utorka dogovori odlazak u Tursku.
Najveće iznenađenje i ideja zbog koje će mnogi sada doći u napast da prestanu čitati ovaj tekst je Duje Čop na desnom krilu. OK, stanite, dopustite da pojasnimo. Čop će u napadu igrati na svojoj prirodnoj poziciji središnjeg napadača, ali ćemo ga u obrambenim fazama (kojih će, nadamo se, biti jako malo) zamoliti da pokrije desnu bočnu stranu terena. Također, njegovo kretanje u desnim međuprostorima riječkog napada daje nam veće mogućnosti u iznošenju lopte, što ćemo kasnije detaljno obrazložiti.
Na kraju dolazimo do Ante Mateja Jurića koji će igrati na poziciji klasične špice. Jurić je u Osijeku pokazao solidnu mobilnost i sposobnost dobivanja zračnih duela, što će biti od velike važnosti u Dublinu. Vidljivo je da će mu trebati vremena kako bi se prilagodio riječkoj igri, ali u svakoj utakmici djeluje sve bolje i, iako ne ulazi u baš previše prilika, svojima fizikalijama i odlaganjem lopte sve više dovodi suigrače u više faze napada i prilike.
Shelbourne
Joseph O’Brien vjerojatno ne može vjerovati s kolikom je lakoćom njegova ekipa otupila riječke napade u prvoj utakmici. Kompaktnih 5-3-2 popucalo je svega nekoliko puta u susretu, ali Rijeka iz igre nije stvorila previše iole ozbiljnih prilika. Za očekivati je da će i u uzvratu krenuti s istim postavkama, spreman da u slučaju jačeg riječkog pritiska aktivira rezervnu opciju 5-4-1 s parkiranjem busa ispred vlastitog gola. Linije Shelbournea su čvrste i bliske, ali ipak ostavljaju dovoljno otvorenih međuprostora koji se mogu (i moraju) napasti. To posebno vrijedi za bočne pozicije gdje se s bržim protokom lopte mogu otvoriti pravi mali krateri u obrani.
Kako napasti Shelbourne?
Rijeka mora igrati agresivno i prije svega visoko. Jedan od glavnih razloga prošlotjednog poraza protiv irskog prvaka je činjenica da hrvatski prvak nije dovoljno opteretio zadnju liniju protivnika. Sada se ta greška ispravlja agresivnim napadačkim rasporedom u kojem se događa nekoliko pozicijskih rotacija. Petrovič se spušta na desnog stopera, poziciju koju zna igrati, kako bi pomogao ostaloj dvojici stopera prilikom iznošenja lopte. Lasickas i Oreč se dižu na protivničku polovicu, a istovremeno im taj bočni prostor otvaraju krila svojim ulascima u sredinu: Janković se pridružuje Fruku na mjestu polušpice, a Čop pomaže Juriću u središtu napada.
Još jedan važan segment napada, koji nije dovoljno korišten u prvoj utakmici, su brze promjene strane u igri. Središnja linija Shelbournea, sastavljena od tri veznjaka, jako dobro i kompaktno prati pomake igre s lijeva na desno i obrnuto, no ponekad znaju previše izletjeti na protivničkog igrača kojeg markiraju ili im se u lateralnim pomacima otvori rupa između središnjeg i jednog od dva bočna veznjaka. Upravo bi tu do izražaja trebala doći Dantasova sposobnost brzog okretanja strane koja, u kombinaciji s visoko postavljenim bekovima, može omogućiti kontinuirani pritisak na gol irske ekipe.
Kao što smo već rekli, Shelbourne ima i drugu obrambenu varijantu koju će sigurno aktivirati ukoliko Rijeka pokaže da je shvatila kao otključati njihovu primarnu obranu. Spuštanje u niski 5-4-1 blok svakako može usporiti riječki protok lopte i dodatno otežati igru po bokovima, no irska ekipa istovremeno gubi na središnjoj kompaktnosti i otvara više manjih džepova ispred svoje zadnje linije. Ti se prostori mogu iskoristiti samo ukoliko Rijeka uđe u još veći rizik i podigne svoju zadnju liniju iznimno visoko – no risk it, no biscuit, odnosno „tko ne riskira neće dobiti keks“, kako bi rekli Amerikanci.
Sasvim je sigurno da će Rijeka povremeno biti prisiljena tražiti napadače dugim loptama, što nužno ne mora biti bacanje lopte u bunar. Prije nešto manje od 6 godina na Rujevici je u playoffu UEFA Europske lige gostovao KAA Gent. Tadašnji trener Rijeke Igor Bišćan shvatio je da ima mismatch na desnoj strani napada gdje je skočni i 179 cm visoki Maxwell Acosty napadao nekoliko centimetara nižeg i ne baš toliko skočnog Nanu Asarea. Gotovo cijelu večer je riječki napad uspješno preskakao igru lansiranjem lopti na Acostya, ignorirajući lijevu stranu gdje bi Stjepan Lončar morao skakati protiv 189 cm visokog Mikaela Lustiga.
Na isti način Rijeka protiv Shelbournea može iskoristiti desni dio svog napada gdje bi se 193 cm visoki Jurić, 184 cm visoki Čop i 181 cm visoki Ante Oreč mogli solidno potući sa (ukoliko Shelbourne izađe s očekivanom postavom) 172 cm visokim Norrisom, 179 cm visokim Ledwidgeom i 182 cm visokim Barrettom. Imaju Irci ponekog gorostasa koji može zaigrati na lijevoj strani obrane, tj. desnoj strani riječkog napada (npr. 191 cm visoki Lewis Temple koji nije igrao u prvoj utakmici), no dojma smo da bi riječki trio odnio solidan broj visokih lopti, makar je igra dugih lopti kao stvorena za irsku ekipu.
I tako smo došli do kraja naše iscrpne taktičke analize. Na kraju dana, glavna stvar koju Rijeka mora popraviti je pristup. Irci moraju trpjeti napade u valovima, gomilu udaraca s daljine i hrpetinu nabačaja sa strane. Njihova obrana je uistinu tvrda kao kamen, ali svaka stijena pukne ako ju dovoljno puta udariš – a Rijeka je u prvoj utakmici udarala jednostavno premalo.
Nadamo se da je PITA bila ukusna i – da će Rijeka pobijediti. Na ovaj ili neki drugi način…sasvim je svejedno.