Ne fali mi gužva na ulazu. Ne fali mi propuštanje 15 minuta utakmice jer mi mjehur ne može više izdržati. Ne fale mi barski stolovi ispod B tribine s kojih pijem pivu, a netom su bili ‘higijenski’ posloženi unutar pisoara. Ne fali mi kiša koju osjećam na koži ispod kabanice.
Ne fali mi niti oranica po kojoj nabijaju loptu. Niti mi fali razglas koji je jedino mogao poslužiti za plašenje galebova. Ne fali mi niti čekanje od po’ ure da izađem van.
Najmanje od svega mi ne fali ona niska poprečna štanga na vrhu stepenica zapadnog izlaza (prije izgradnje dvorane) zbog koje sam se više no jednom vratio doma s čvorugom posred čela.
Ono što mi fali je zidić Miramara. Slobodno ga zamjeni sličnim pored Brodokomerca ili mjestom u Lučici ili bilo kojom drugom pozicijom di se nemilo trošila tekućina nade prije i uglavnom ubijala tuga istom tekućinom poslije.
Mjesto gdje su se okupljaju ‘likovi’ svih uvjerenja (čitaj: tribina).
Mjesto kojem se tepalo ‘moje’ i ‘kultno’, a vjerojatno, poput mene, većina se više nije niti sjećala kako i zašto je završila baš tamo.
Fali mi taj zidić Miramara gdje nekolicina navijača Aberdeena uživa u piću dok se oko njih skuplja ‘kritična masa’. Fali mi njihov prestravljeni pogled kada je na tren krenula naša pjesma i olakšanje kada im je netko ponudio pivu i smiješak potom. Fali mi promjena ponašanja Mađara – od bijesa do panike – kada im se autobus s razbijenim staklom zaustavio na cesti ispod, a oni postali svjesni gomile iznad njih. Fali mi trenutak, daleko poslije fajronta, kada posljednjim kapima nazdravljam autobusima južnjaka nakon još jedne pobjede od četiri komada.
Iako da budem potpuno iskren, malo mi fale i stijene od kojih se odbija RI-JE-KA, prošarane crvenilom usamljene baklje Zapada.
Ali, stvarno, od samog stadiona samo to mi možda malo fali.
Ostalo ništa.
Ni najmanje. 😢