Životno iskustvo nas je naučilo kako tvrdoglavost može biti i mana i vrlina. Tvrdoglavo uporni ljudi, naprimjer, često postignu i više nego što se od njih očekuje. Pitajte samo Radomira Đalovića kako je svojim fanatičnim forsiranjem istih igrača i istih taktičkih postavki uspio Rijeku dovesti do prošlogodišnje dvostruke krune, iako mu nitko na početku prošle sezone nije davao nikakve realne šanse. S druge strane, tvrdoglavo odbijanje tuđih dobronamjernih savjeta i kritika često pojedince dovede u neugodne situacije iz kojih se poslije teško izvlače. Pitajte samo Radomira Đalovića kako je svojim fanatičnim forsiranjem istih igrača i istih taktičkih postavki u samo četiri utakmice nove sezone gotovo poništio sve ono dobro što je dosad napravio.
I prošla sezona i nedavna utakmica protiv Slaven Belupa su anomalije, nogometno-statistički fenomeni koji će se ponoviti jednom u sezoni ili u nekoliko desetljeća. Đalović i njegovi suradnici su u oba slučaja morali staviti na stranu fantastične rezultate, koji mogu zavarati neiskusne promatrače, i izvući sirovu istinu koja nije tako lijepa ni privlačna. Rijeka se mučila i Rijeka se muči, pogotovo u napadu, te prečesto ovisi o inspiraciji jednog ili dva igrača. Automatizmi u igri, osim dobrog starog “daj Fruku pa neka se on snalazi” ne postoje, a cjelokupna se taktika bazira na zatvaranju pristupa svojem golu i čekanju protivničke greške.
Kada se uruši samo jedan od tri stupa Đalovićeve taktike – Fruk, inspiracija pojedinca, čista mreža – gotovo odmah nastaju problemi. Ako se, pak, uruše sva tri stupa, onda se dogodi blamaža kodnog imena Shelbourne. Fruk je zbog crvenog kartona propustio susret, nitko od njegovih suigrača nije preuzeo njegovu ulogu i poveo ekipu prema pobjedi, a uža obrana je i ono malo posla što je imala uspjela pošteno zaribati. Stotinjak minuta pucanja u prazno završilo je s dva pucnja u vlastite noge. Statistički i analitički je igra Rijeke bila očajna, a iz 12. reda istočne tribine izgledala je još i gore.
A moglo je biti tako dobro…
Objava početnog sastava Rijeke za utakmicu protiv irskog prvaka udahnula je još malo optimizma u mnoštvo navijača koje se okupilo ispred stadiona. Ubacivanje svježih i napadački orijentiranih Jurića i Butića u prvi sastav sugeriralo je želju za napadom od prve minute, a manjak “prirodnih” krila u sastavu trebao je nagovijestiti i promjenu sustava igre. Raznorazne aplikacije za praćenje nogometnih rezultata, kao i većina okupljenih navijača, nudili su svoje ideje: od 4-4-2 preko 4-5-1 do 4-3-3. Rijeka je, u što je bila uvjerena i navijačka i umjetna inteligencija, tu utakmicu trebala odigrati potpuno drugačije nego prethodne.
Samo desetak minuta igre bilo je dovoljno da shvatimo da smo pogriješili.
Ndockyt je opet postavljen na desno krilo gdje se očito ne snalazi, Butić je s desne potjeran na lijevu krilnu poziciju (koja mu nije prirodna), a Janković je još jednom lebdio u međuprostorima bez jasne ideje što i kada treba napraviti. Jurić je bio osuđen na samostalno hrvanje grčko-irskim stilom s trojicom protivničkih stopera, a Dantas na bjesomučno okretanje strana prema bekovima koji su stajali nepotrebno nisko. Pritom je svaki gubitak lopte značio i rutinsko vraćanje u defenzivni blok umjesto da se, kao što to rade sve ozbiljnije ekipe protiv nominalno slabijeg suparnika, pokušalo odmah vratiti loptu u svoje noge kroz brzi i agresivni pritisak na zadnju liniju.
Đalović je, nažalost, još jednom pokazao da ne može ili ne želi prihvatiti moderne nogometne postulate. Sustav igre se, kao što je baš danas u svom tekstu na Facebooku objasnio poznati sportski novinar Ivan Ivković, u modernom nogometu više ne definira isključivo pozicijama i formacijama već i ulogama igrača na terenu.
Tu tezu treba malo korigirati i reći da formacije i dalje postoje u defenzivnoj fazi igre, gdje igrači imaju zadatak braniti svoje zone i kanale, prvenstveno kroz pametno postavljanje i neumorno kretanje. U napadu, pak, dolazi do kreativnog kaosa gdje treneri pokazuju svoju maštovitost i taktičko znanje: bekovi se „invertiraju“, kreativni veznjaci spuštaju među stopere kako bi vodili igru, centralni napadači odlaze na poziciju 10-ke da bi za sobom odvukli stopere, krilni napadači se iz širokih pozicija ubacuju u šesnaesterac itd.
Đalović pod pritiskom očekivanja premalo riskira
Rijeci je, pak, forma i dalje važnija od sadržaja pa se igrači na silu ubacuju u otprilike dva taktička kalupa koji se razlikuju samo u sitnicama. Čak i kada se u samoj utakmici pokaže da igra ne štima, većina Đalovićevih poteza i adaptacija svodi se na zamjenu igrač za igrača i rotiranje pozicija bez stvarne promjene načina igre.
U takvom načinu vođenja ekipe najviše pati Janković koji je u prve četiri utakmice sezone igrao na najmanje toliko pozicija (odnosno uloga). Ni Fruk nije pošteđen rotacija pa mu je nakon već opjevane uloge lažne devetke, s kojom je u drugoj polovici sezone gurao Rijeku prema trofejima, Đalović krajem susreta s Belupom izmislio i treći zadatak te ga gurnuo na lijevo krilo.
Vjerojatno najbolji primjer ovih promjena bez promjene dolazi upravo s nedavne utakmice protiv Shelbournea kada su poziciju lijevog krila tijekom susreta igrala čak četvorica igrača. Utakmicu je na tom mjestu započeo Butić, da bi krajem prvog poluvremena zamijenio Ndockyt. Potom je početkom drugog poluvremena na tu poziciju premješten Janković, a kraj utakmice je s oznakom lijevog krila dočekao Luka Menalo. Niti jedan od navedenih igrača nije s navedene pozicije stvorio opasnu priliku niti je značajnije utjecao na ishod utakmice.
Ali i u navedenoj se utakmici vidjelo da Rijeka ima pozamašne unutarnje rezerve, odnosno potencijal koji treba otključati. Dantas je još jednom majstorski dirigirao igrom do razine protivničke trećine, koliko mu je i dozvoljeno kao duboko postavljenom razigravaču, i možda je krajnje vrijeme da ga se pogura za jednu razinu bliže golu gdje bi bio znatno opasniji. Ndockyt je početkom drugog poluvremena vraćen na svoju prirodnu poziciju u središtu veznog reda i odmah je prodisao; izborio je penal i pokazao da Rijeka u njemu ima izrazito motoričnog i zahvalnog box to box veznjaka (a ne krilo!).
A posebna su priča Oreč i Lasickas koji su, iako nisu imali konkretan učinak, još jednom pokazali svoju fantastičnu energiju zbog čega su već osvojili srca navijača.
Đalović, dakle, ima izbor i ima alate s kojima može popraviti uzdrmani riječki nogometni stroj. Rijeka pod hitno mora osmisliti (ili krenuti koristiti) varijantu s dva centalna napadača, kao i varijantu s tri stopera u zadnjoj liniji koja nudi najveću fleksibilnost i mogućnost brzog prelaska s ofanzivnih na defenzivne postavke. Bočni koridori se, ne samo u uzvratu protiv Shelbournea, moraju početi korisiti smislenije i preciznije, a napad u cjelosti mora biti značajno brži i okomitiji. Na kraju, možda nije loše vrijeme ni da se u vatru bace novopridošli igrači. Iankov, Sijarić i Kreilach, svaki na svoj način, svakako mogu pomoći ako ih se pametno uklopi u sustav.
Rijeka je sada lovina, a ne lovac
Rijeka će ove sezone, i u nacionalnom prvenstvu i u europskim utakmicama, na prsima nositi naslov prvaka, a na leđima metu. Nema više vrebanja iz sjene, nema više reaktivnog nogometa i čekanja da protivnik spusti gard dovoljno nisko i dovoljno dugo da ga nokautiraš kontrom ili polukontrom. Protivnici će, uz jasne iznimke, većinom Rijeci dolaziti s taktičkim respektom, kako i priliči kada igraš protiv prvaka. To znači da će niski blokovi i parkiranja autobusa biti sve češća pojava, još češća sada kada su svi vidjeli koliko loše Rijeka reagira na takav pristup protivnika.
I Đalović i njegovi suradnici moraju prestati opetovano udarati u logički i taktički zid. Ne može se igru graditi na anomalijama s početka ove priče: jednom je prošlo, drugi put sigurno neće. Jer, na kraju dana, statističke anomalije i igra velikih brojeva uvijek nađu način kako da ti se prikradu s leđa i ugrizu te za stražnjicu. Shelbourne je, tako, dočekao svoju anomaliju pa Rijeci servirao njezin specijalitet: zabili su 2 gola iz samo 3 udarca na gol. Iz situacija kod kojih se ukupno očekuje (xG) 0.2 gola!
Promjena je nužna i promjena mora doći odmah. U protivnom se sadašnji moto kluba može izbrisati i sa zidova stadiona i s navijačkih rekvizita te zamijeniti s novim, puno iskrenijim:
Krepat ma ne minjat.