14.5 C
Rijeka

Rijeka – Hajduk: Još jedan dan u uredu

Krenuo sam na tekmu uobičajeno rano. Još sam taman prije polaska ‘čvaknuo’ jedan ibuprofen jer već nekoliko dana osjećam posljedice operacije na zubu. Dvije pive kasnije, bol je nestala kao rukom odnesena.

Nakon dugo vremena poveo sam sa sobom i sina tinejdžera. Istekao mu je moratorij odlaska na utakmice koji je započeo negdje prije pet godina kad je kao klinac izjavio ‘Tata, ovo je dosadno!’ U tom trenutku gubili smo 2:0 u prijateljskoj protiv nekih Slovenaca, ali to nije nikakvo opravdanje. Morao je naučiti da svom starom jednostavno ne možeš govoriti takve stvari. Primjećujem da je odgojna metoda upalila, sada je sav u postavama, statistikama, prati 6 liga i, pobogu, priča k’o navijen. Razmišljam da ga vratim doma materi. Malo mu šteka nabrajanje prve postave Rijeke. Gledam ga ispod oka, ali niti ja se u tom trenu ne uspijevam sjetiti kako se zove Hodža. Enver? Izgleda da su mi uz bol u zubu popustile i kognitivne sposobnosti.

Fino se narod skuplja pred utakmicu. Eto, stigao i frend ‘gastarbajter’, prvi puta ove sezone iskoristiti preplatu. Slušam okolo, tražila se karta više, ali nema. Muzika za uši. Na putu do stadiona, pozdravljam brdo ljudi. Zanimljivo je koliko ljudi znam iz konteksta utakmice – za većinu niti ne znam kako se zovu (isparilo valjda s vremenom) – ali uredno se pozdravljamo, izmjenjujemo par riječi. Na ježevima ‘zapada’ – šok – nema gužve. Dapače, skoro pa nikog nije bilo. I kontrola, onako, reda radi, mogao sam unijeti što sam htio. Hm, pivu eventualno, jer toče samo sokiće.

Ekipa na stadionu – klasika za derbije. Eto, dvoje se pokušavaju posjesti među nas – kao, ima tu mjesta. Djeco draga, u ovom dijelu tribine sjedi samo pretplata. I to oni ‘starci’ koji su navikli uletjeti u posljednji trenutak i koji su vrlo osjetljivi na svoje mjesto. I znamo se svi, više manje iz viđenja. Ali, recimo, znam da će dva mjesta pored mene biti prazna jer su se ljudi razboljeli. Stiže još jedan padobranac, pokazuje mi kartu i govori mi da su mu rekli da je njegovo mjesto tu negdje. Gledam kartu, onako kroz maglu računam, i odgovaram mu ‘Sinko, netko te je gadno zaje…’ Pokazujem mu otprilike na drugi kraj tribina. Dečko odlazi pušući. Ma, valjda sam mu dobro rekao.

E, navijanje je bilo baš dobro. Nisam poderao grlo kao inače. Valjda se nisam trebao toliko derati na sudca. Čudno. Atmosfera i okolna ekipa uglavnom dobro raspoložena. Red navijanja, red psovanja, pa poneki uzdah, malo skakanja od veselja i sve isprepleteno standardnim forama i vicevima. Da nije malo zahladilo zbog bure, bilo bi baš ugodno predvečerje. Jedino mi malo smeta što mi je zadnji upaljač crkao pa stalno moram žicati okolo vatre. Al dobro, ne može sad sve biti savršeno.

Malo me zbunio onaj transparent na ‘istoku’ pred kraj. Nisu mi bili baš jasni ti haštagovi pa sam gledao zbunjeno. Svi oko mene su se smijali, pa sam pretpostavio da su skužili. Ili su se samo pravili. Nemam pojma, bilo me je malo sram pitati. Tek dan kasnije sam pročitao objašnjenje. I odmah se počeo smijati sam sa sobom… i sebi. Kao ono ‘Tek sam ja sad skonto..’.

Povratak doma isto kao i obično. Još jedna putna piva pored auta – ‘Da prođe gužva’. Malo ćakule i pozdrav. Sutra se radi, a i zub se pomalo javlja. Na putu kući odvrćem muziku malo glasnije. Ma ne mogu više slušati onog svog potomka koliko je oduševljen ovime i onime. Pa mislim, što se to posebno dogodilo? Pa samo smo razvalili Hajduka?!

Podijeli tekst na mrežama: