Slavlje gola? Krama: DA! Andrić: ma, bolje ne…

Radomir Đalović postao je peti trener zaredom koji na Rujevici nije pobijedio Dinamo. Posljednja domaća pobjeda Rijeke dogodila se u srpnju 2020. godine, kada ga je srušio Antonio-Mirko Čolak. Nakon pobjede Simona Rožmana, to nije pošlo za rukom Goranu Tomiću, Serse Cosmiju, Sergeju Jakiroviću, a ni Željku Sopiću. Tomić i Sopić su imali tri pokušaja, dok su Cosmi i Jakirović imali samo jedan.

Od Rožmanove pobjede odigrano je deset derbija Rijeke i Dinama na Rujevici: četiri su završila neriješeno, a Dinamo je slavio šest puta, uključujući i gaženja 1:5 odnosno 2:7. Rijeka je postigla 16 pogodaka: nijednom nije ostala na nuli.

Možete li se ovom prilikom prisjetiti – barem približno – koliko je tih golova pošteno proslavljeno?

Sramotnih pedeset posto! Samo 8 od 16 postignutih pogodaka su igrači proslavili kako to priliči značaju utakmice.

U protekle dvije kalendarske godine, pogotke su proslavili Veldin Hodža, Lindon Selahi i Matej Mitrović, sva tri izjednačujuća. Pod Goranom Tomićem 3:0 na poluvremenu pošteno su proslavili dvaput Josip Drmić i jednom Darko Velkovski, a od spomenute pobjede 2020., slavio je Nino Galović u prosincu iste godine, te Adam Gnezda Čerin na proljeće 2022. godine.

Neki pritom nisu imali razloga za slavlje, poput Lunette i Vrančića koji su bili strijelci počasnih pogodaka u rekordnom porazu 2:7, ili Tonija Fruka u finalu Kupa za 1:3. Svi ostali beskonačnim respektom prema svom bivšem klubu ujedno pokazuju manjak respekta prema aktualnom poslodavcu i navijačima Rijeke.

Marko Pjaca se ispričao BBB-ima, Antonio Marin je kao posuđeni igrač 2023. također spuštenih ruku “odradio svoj posao”. Isto je dvaput napravio i Luka Menalo u sezoni 2020./2021., kada je praktički požalio pogotke za 2:1 (završilo je 2:2) odnosno 1:0 (završilo je 1:5).

Toj se listi jučer priključio Komnen Andrić. Srbin rođen u Baljevcu pokraj Bihaća, koji je vrhunac svoje igračke karijere obilježio kao rotacijski igrač Dinama, nije slavio (kasnije poništeni) pogodak klubu za kojeg je u četiri godine ugovora na terenu proveo tek 2800 minuta. Manje nego Bruno Goda prošle sezone za Rijeku… Ali ne treba to čuditi, jer Andrić je pred samo tri mjeseca ispratio finale Kupa na Rujevici.

Nije problem u Andriću

Pogodak (vjerujemo) ne bi slavili niti Niko Janković, Gabrijel Rukavina ni Marijan Čabraja. A, ako je vjerovati kuloarima i njihovim neprovjerenim glasinama, uskoro ga neće slaviti niti Amer Gojak i Luka Menalo. Valjda zato hoće Dominik Dogan…

Na istim su testovima pali Mario Gavranović, koji se u posljednjoj polusezoni magično ozlijedio dvaput pred Dinamo, te Josip Drmić i Marko Pjaca koji su pred kraj sezone igrali opreznije, znajući da će eventualna pobjeda Rijeke značiti da oni dogodine neće igrati Ligu prvaka… Svi su praktički imali potpisane predugovore u trenutku utakmice.

Rijeka je već nekoliko godina Bill Murray iz filma Beskrajan dan. Sve je teže u monopoliziranom domaćem nogometu okupiti igrače bez poveznice s Dinamom, ali u nekom trenutku se mora definirati granica. Granica pristojnosti, poštovanja…

Je li ta granica slikanje Emira Dilavera u svlačionici Dinama u opremi Rijeke pri oproštaju Ademija? Ili možda vidno čuvanje koljena, radi kojeg je (sinoć nevidljiv) Marko Pjaca na poluvremenu uzvrata finala Kupa ostao u svlačionici? Jer Rijeka je igrom protiv Dinama pokazala da ljubljanskih 5:0 ipak nije bio realan rezultat, jer Dinamo je dvaput zapucao u okvir u 90 minuta. Čini se da će, svim turbulencijama unatoč, Rijeka imati što za reći u preostalim ovosezonskim derbijima, i neizbježno je da ćemo se za par mjeseci upitati buši li netko namjerno, ili samo ima slab dan?

Kome to treba? Jer veći dinamovac, igrač i čovjek od svih vas – rođeni Zagrepčanin, dijete Dinama i oličenje purgerštine – Andrej Kramarić, slavio je svoje pogotke Dinamu. Za prvi nakon prelaska je dobio žuti karton radi skidanja dresa ispred B tribine, a nakon drugog se nije nikom ispričavao tužnim pogledom.

Nije ga bilo sram…