Posjet stadionu prati mentalitet kruha i igara. Kako se pgž sigurnim koracima tome približava, siguran sam da ce brojke jako rast kroz sljedecih 5-6 godina

Quote from: LenRi on 16.09.2025, 20:25

Quote from: deo123 on 16.09.2025, 20:16Ne tako davno sam citao jedan rad, ne sjecam se vise tko je bio autor, analiza broja gledatelja na utakmicama u top ligams u odnosu na broj stanovnika koji zive u gradu. Neki prosjek je bio 3-5% za vecinu i onda par klubova ekstremi. Mislim da je bila Borussia Dortmund, Union Berlin i jos mozda 3-4 koji su imali preko 10%. Cak je i Hajduk spomenut kao fenomen gdje je postotoam bio blizu 15%. Tako da po tome smo mi u nekom prosjeku. Kad nas je bilo 200k je bio prosjek oko 10k sad nas ima 100k nategnuto pa se vrtimo oko 5-6k

Kada smo imali prosjek 10k?

Ne znam iskreno podatak.. pamtim 1998 kao da nas je stalno bilo puno, ali daleko je to. Znam da u onoj fazi 2000 do 2010 nas nije bilo preko 3k gotovo nikad. Kazu prije 90ih da je bilo poprilicno puno na utakmicama, ali to je i bilo neko zlatno doba grada

Quote from: deo123 on 16.09.2025, 21:06Ne znam iskreno podatak.. pamtim 1998 kao da nas je stalno bilo puno, ali daleko je to. Znam da u onoj fazi 2000 do 2010 nas nije bilo preko 3k gotovo nikad. Kazu prije 90ih da je bilo poprilicno puno na utakmicama, ali to je i bilo neko zlatno doba grada

Sredinom 70' 3 k Tovara, 2 k miješanih i 8 k naših. 13-15 k svaka "velika četvorka" ostalo 8-10 k.
I 1998 je bila stalno puna s kulminacijom od 20 k protiv Šarana. I dosta sezona između. 
To su moja loša sječanja, ali SandroB ima fotografsku memoriju pa on zna točne brojeve (vjerojatno po sezonama).
---------
Vezano na zlatno doba - danas ne postoji industrijski bazen na zapadu i desetine tisuća radnika u proizvodnji. Tada su ekipe s posla iz industrijskog bazena masovno odlazile na utakmice.

Stava sam, možda će se neki i uvrijediti na tu "dijagnozu", da u postotku ljudi ove regije manje vole sport. Kao disciplinu. Manje ga prate.
S druge strane, ovdje je velika podrška, velika popularnost alternativne bilo kojeg tipa i vrste. Ja nigdje nisam vidio toliko šarolikosti i raznolikosti. I toliko ljudi koji tamburaju, furaju se da tamburaju, skaču s litica, rone u bezdan i traže smisao života u nekim nama običnim balkanskim smrtnicima nedokučivim dimenzijama.

Iz ovoga što je ostalo, što je ostalo nedirnuto tim utjecajima, mislim da su naše brojke ok. Ali baza nam je problem, baza je mala. Kako malo povlačimo u pogledu igračke supstance, toliko nas je malo ili puno i na tribinama. Jer sport ovdje i nije smislom života i jedinom bitnom i dostupnom stvari. Puno je ponude, bome ima se i kako i ima sa čim i sve to igra svoju ulogu. Ništa dramatično niti poražavajuće, ali tome je tako. A i kapaciteti naših sportskih objekata zrcale zorno taj fenomen. Bazeni, dvorane, stadioni. Sve je minijaturno i po mjeri. Nažalost.

Ne znam da li je netko već napisao, ali Bournemouthov stadion, lociran u Boscombe-u, predgrađu Bournemoutha, ima trenutni kapacitet od 11,307 navijača (širi se na 20 k).
Kad su u Premiershipu je rasprodano, u Championshipu ostane oko 1000 karata.
60–70% navijača iz grada, 20-30% iz Dorseta i 1700-2000 karata za goste.
Grad ima 200 k (5,550–6,500 navijača PG), a cijeli Dorset dodatnih 600 k (1,850–2,800 navijača PG).

nisan mislil bit kritican kad san spomenul da se more bit cude as nas je samo 5 ijad. jednostavno to je tako, cinjenicno. ne kritiziran, samo kazem da ni lako sa 5 ijad judi i nasin budgeton storit ca imemo...

(more bit je samo onaj bodul glimt, norvedjin, nec kako i mi, samo ca je norveska fanj bogatija...pa je njima budget opet triput nas...)

Quote from: Snowcrash on 16.09.2025, 21:18

Quote from: deo123 on 16.09.2025, 21:06Ne znam iskreno podatak.. pamtim 1998 kao da nas je stalno bilo puno, ali daleko je to. Znam da u onoj fazi 2000 do 2010 nas nije bilo preko 3k gotovo nikad. Kazu prije 90ih da je bilo poprilicno puno na utakmicama, ali to je i bilo neko zlatno doba grada

Sredinom 70' 3 k Tovara, 2 k miješanih i 8 k naših. 13-15 k svaka "velika četvorka" ostalo 8-10 k.
I 1998 je bila stalno puna s kulminacijom od 20 k protiv Šarana. I dosta sezona između. 
To su moja loša sječanja, ali SandroB ima fotografsku memoriju pa on zna točne brojeve (vjerojatno po sezonama).
---------
Vezano na zlatno doba - danas ne postoji industrijski bazen na zapadu i desetine tisuća radnika u proizvodnji. Tada su ekipe s posla iz industrijskog bazena masovno odlazile na utakmice.

Sve si dobro napisao; ne bih se složio s razdobljem 2000 - 2010. Da nas baš nikad nije bilo više od 3k, ne stoji. Bilo je u tom desetljeću lijepih bljeskova, pogotovo u vrijeme zlatnih Ježićeviih godina; osvajanja dva kupa i de facto dvije borbe za titulu (2005., 2006.). Ne zaboravimo i Dalićevu generaciju i jedan od najslađih (4:0) Jadranskih derbija.

Za '70-e bi ti zli jezici rekli da omjeri nisu dobri, da je navijača Hajduka bilo više od naših. To sam toliko puta čuo i popizdio. Pogotovo pizdim kad veliki broj naših puše u isti rog. To nikad neću priznati, ali NIKAD. Moje odrastanje to ne pamti... istina je da su kolone Dalmoša, s našom ili dalekom adresom, pohodile Kantridu, ali neću priznati da ih je bilo više. Uvijek smo bili dobro zastupljeni, u manjim utakmicama također. Možda taj mit o "više Hajdukovaca na Kantridi" seže u početak šezdesetih godina... za taj period ne odgovaram.

Mi smo poznati po sado-mazo tretmanu; puno puta sam čuo i floskulu "tko god je došao na Kantridu, imao je više navijača". Bullshit. Da smo bili grad u kojem su se skrasili mnogi iz bivše Juge, jesmo. Bogu hvala... tu su mnogi došli radit. Ali da su "svi" imali više navijača, to mi se gadi slušat.

Relano nije neka zainteresiranost za Rijeku na stadionu, ali puno ljudi prati ,
simpatizira Rijeku iz svoja 4 zida. Zašto je to tako...
Mnogima smeta sto vise nismo na Kantridi. Meni je to besmisleno, ali eto...

I drago mi je da je ovo jedini stadion gdje nema pirovanja blizanaca. Vjerujem i da na Maksimiru ima na zapadu veći broj simpatizera Hajduka, ali tu je jednostavno ne moguće da budu glasni i provode svoje .
I jedni i drugi.
I to mi je draže nego da nas je 10.000 stalno. Na to sam bas ponosan.

Bojim se Sandro da ti moram mrvu proturječit ili bar nadopunit svojih sjećanjima. Osamdesetih je Kantrida znala biti krcata. Ne samo da su ljudi bili po tribinama, nego su bili i po stijenama. A ono što je tada bilo karakteristično je da svega visilio po tim stijenama. Iskreno Hajdukovih utkamica se baš i ne sjećam, pa se ni se sjećame nekih njihovih amblema. A pogotovo se ne sjećam nečeg organiziranog. U biti toga nije ni bilo. To se tek kasnije razvilo. Tek sa zamahom tifo mentaliteta došlo je do organiziranog navijanja i navijačkih skupina, a sve je to došlo sa časopisom Tifo), a to je tamo negdje '86 '87.
Normally je bilo da su tribine bile mješane. Pogotovo ono što je bila E tribina gdje sam i ja uglavnom išao.
U to virjeme, se svašta mogalo vidjeti po stjenama, a meni su u pamćenju posebno ostale urezane utakmice sa Crvenom Zvezdom. Tada bi bilo masu njihovih zastava ili nekih krpa, i masu toga po stijenama. Naravno, ti njihovi su zapravo najčešće bili naši sugrađani. Jbg... Zveda je bila pojam tada i brojni su navijali za nju iako nisu imali veze s Beogradom ili Srbijom, ali Zvijezda je bila, poput Hjaduka, sveopći jugoslovenski klub. I punio bi Kantridu svojim navijačima. Partizan takav status nije uživao, ne pamtim da je bilo toliko navijača Partizana, a Dinamo je bio nešto drugo što se vezalo uz hrvatstvo.
Tribine bi bile puna i kada bi Priština igrala, tada bi stadion bio krcat albanaca.
Anyway, da ne davim, poanta je da je znalo biti jako puno "drugih". Je li ih bilo više od naših? Pojma nemam, ali da su bili vidljivi - jesu. I bili smo svi izmješani. Nešto danas nezamislivo.
A što se posječenosti tiče - bila je impresivna. Pogotovo kada bi velika četvorka došla. I Priština.

Bio sam mali pa me možda pamćenje i vara, ali eto to su slike koje su mi ostale.

Već više od desetljeća čitam komentare o broju navijača na stadionu na riječkim forumima. Ne jednom sam naišao na tvrdnju da je prosjek od 5-6 tisuća gledatelja ,,riječka realnost" i da se tu ne može ništa napraviti - da marketing ne vrijedi, jer bolje od toga ionako ne ide.

Iz moje perspektive, to ne može biti dalje od istine. Problem nikad nije bio u navijačima, nego u tome što klub nije imao jasnu marketinšku i PR strategiju - ili, ako ju je imao, nije ju znao provesti na pravi način.

Vidite, ne živimo više u analognom dobu - kad je bila Kantrida, film u Teatro Fenice i dva kanala državne televizije, pa da se pitamo gdje su ljudi s Dragovoljca '99. Danas živimo u potpuno drugačijim vremenima, kad se utakmica na Rujevici bori za pažnju protiv San Sira, Nou Campa, pa čak i Taylor Swift.

Naravno, može se odgovoriti - onaj tko više voli Taylor Swift, neka ide na Taylor Swift. Ali to je odgovor navijača, ne odgovor nekoga tko promišlja strategiju kluba. Klub si takav luksuz jednostavno ne može priuštiti. On mora pronaći način kako privući ljude na stadion i zadržati ih, bez obzira na konkurenciju u svijetu zabave.

Zašto su neki klubovi bolji u privlačenju gledatelja? Zašto naši južni prijatelji bilježe toliku posjećenost? Postoji jedan ključan razlog - uspjeli su stvoriti temeljni mit, identitet. To je onaj nevidljivi sloj koji privlači ljude, koji stvara osjećaj pripadnosti i daje smisao svakom dolasku na stadion.

Sad će neki reći da je to posljedica južnjačkog vrućeg temperamenta, a da su Primorci hladniji i distanciraniji. Bla-bla. Ni to nije istina. Moglo bi se reći da je s južnjačkim temperamentom lakše kreirati temeljni mit, ali to nikako nije presudan faktor.

Evo nekoliko primjera iz cijelog svijeta kako je uspješno stvoren temeljni mit: Liverpool - ,,You'll Never Walk Alone", Borussia Dortmund - ,,Žuti zid", Celtic - irski korijeni i katolička zajednica, Athletic Bilbao - samo Baskijci, Barcelona - Més que un club, Green Bay Packers - all-American story malog grada protiv velikih, Dallas Cowboys - America's Team.

I nije to samo priča klubova - ponekad i pojedinac uspije stvoriti temeljni mit. Najbolji primjer je Diego Maradona - ,,La Mano de Dios", trenutak i simbol koji je nadživio samu utakmicu i postao dio kolektivnog identiteta cijelog naroda.

Naši južni prijatelji za svoj su identitet odabrali onaj žrtve. Dugogodišnjom propagandom taj je osjećaj usađen u njihovu psihu, pa je dovoljno objaviti video o sudačkim greškama na službenim stranicama da se identitet žrtve ponovno aktivira. Tada se oni homogeniziraju, a kada se homogeniziraju - onda se mobiliziraju. A kada su mobilizirani, puno im je lakše prodati majice s natpisom ,,prgava familija".

Problem s takvim pristupom je u tome što, kada se dovoljno dugo identificiraš kao žrtva, s vremenom to i postaneš - ili, još gore, pretvoriš se u gubitnika.

Identitet sportskog kluba je puno više od logotipa ili boje dresa. On predstavlja priču i emociju koja povezuje klub s navijačima, stvara osjećaj pripadnosti i daje mu prepoznatljivost u širem sportskom i društvenom prostoru. Temeljni mit služi tome da klub učini većim od igre - to je priča koja daje navijačima razlog da dolaze na stadion i kad se pobjeđuje i kad se gubi. Uspješni klubovi imaju jasno definiran temeljni mit, glavnu priču koja objašnjava tko smo mi i zašto postojimo. Bez tog narativa klub ostaje samo još jedan sportski kolektiv. S njim, klub postaje brend, pokret i simbol.

Temeljni mit nije važan samo u sportu - koriste ga i države. On se gradi kroz priče o herojima, slavnim bitkama ili ključnim povijesnim trenucima. Takvi mitovi stvaraju osjećaj zajedništva, oblikuju identitet nacije i daju ljudima razlog da se poistovjete s državom.

Dakle, možemo zaključiti da je temeljni mit zapravo temelj svake uspješne propagande - bilo u sportu, bilo u društvu. A sada pogledajmo kako Rijeka stoji po tom pitanju.

Promotrimo slogan kluba ,,Zajedno smo Rijeka". On bi trebao značiti da je Rijeka klub svih - navijača, uprave i vlasnika. No realnost je potpuno suprotna: klub je zatvoren u svoju čahuru iz koje prema van pušta tek ono što mora.

Dakle, ne samo da klub nije uspio u kreiranju temeljnog mita, preduvjeta za uspješnu marketinšku i PR kampanju, a nastavno na to i bolju posjećenost stadiona, već nesklad između slogana (identiteta) i stvarnosti zaključane Rujevice stvara - svjesno ili podsvjesno - loše emocije i otpor.

Dakako, ovo o čemu pišem ne događa se na klik - to je proces koji zahtijeva jasno definiranu strategiju i dugoročan rad. Ali odnekud se mora početi. Vjerujem da će novi vlasnici kluba upravo u tome pronaći priliku: da redefiniraju PR i marketinšku strategiju te da bolje iskoriste potencijal navijača na Kvarneru, koji do sada nikada nije bio do kraja iskorišten.

 

Naši se ponašaju u skladu sa onom forom iz turizma. Plati apartman 7 dana pa ne moraš ni doć.

Prosjek na stadionu 5-6k. S druge strane clanova ima 15k a klupska stranica na FB-u ima 159k pratitelja. Definitivno ima puno prostora za iskoristiti potencijal navijaca.

Quote from: Badbeat on 17.09.2025, 00:38Već više od desetljeća čitam komentare o broju navijača na stadionu na riječkim forumima. Ne jednom sam naišao na tvrdnju da je prosjek od 5-6 tisuća gledatelja ,,riječka realnost" i da se tu ne može ništa napraviti - da marketing ne vrijedi, jer bolje od toga ionako ne ide.

Iz moje perspektive, to ne može biti dalje od istine. Problem nikad nije bio u navijačima, nego u tome što klub nije imao jasnu marketinšku i PR strategiju - ili, ako ju je imao, nije ju znao provesti na pravi način.

Vidite, ne živimo više u analognom dobu - kad je bila Kantrida, film u Teatro Fenice i dva kanala državne televizije, pa da se pitamo gdje su ljudi s Dragovoljca '99. Danas živimo u potpuno drugačijim vremenima, kad se utakmica na Rujevici bori za pažnju protiv San Sira, Nou Campa, pa čak i Taylor Swift.

Naravno, može se odgovoriti - onaj tko više voli Taylor Swift, neka ide na Taylor Swift. Ali to je odgovor navijača, ne odgovor nekoga tko promišlja strategiju kluba. Klub si takav luksuz jednostavno ne može priuštiti. On mora pronaći način kako privući ljude na stadion i zadržati ih, bez obzira na konkurenciju u svijetu zabave.

Zašto su neki klubovi bolji u privlačenju gledatelja? Zašto naši južni prijatelji bilježe toliku posjećenost? Postoji jedan ključan razlog - uspjeli su stvoriti temeljni mit, identitet. To je onaj nevidljivi sloj koji privlači ljude, koji stvara osjećaj pripadnosti i daje smisao svakom dolasku na stadion.

Sad će neki reći da je to posljedica južnjačkog vrućeg temperamenta, a da su Primorci hladniji i distanciraniji. Bla-bla. Ni to nije istina. Moglo bi se reći da je s južnjačkim temperamentom lakše kreirati temeljni mit, ali to nikako nije presudan faktor.

Evo nekoliko primjera iz cijelog svijeta kako je uspješno stvoren temeljni mit: Liverpool - ,,You'll Never Walk Alone", Borussia Dortmund - ,,Žuti zid", Celtic - irski korijeni i katolička zajednica, Athletic Bilbao - samo Baskijci, Barcelona - Més que un club, Green Bay Packers - all-American story malog grada protiv velikih, Dallas Cowboys - America's Team.

I nije to samo priča klubova - ponekad i pojedinac uspije stvoriti temeljni mit. Najbolji primjer je Diego Maradona - ,,La Mano de Dios", trenutak i simbol koji je nadživio samu utakmicu i postao dio kolektivnog identiteta cijelog naroda.

Naši južni prijatelji za svoj su identitet odabrali onaj žrtve. Dugogodišnjom propagandom taj je osjećaj usađen u njihovu psihu, pa je dovoljno objaviti video o sudačkim greškama na službenim stranicama da se identitet žrtve ponovno aktivira. Tada se oni homogeniziraju, a kada se homogeniziraju - onda se mobiliziraju. A kada su mobilizirani, puno im je lakše prodati majice s natpisom ,,prgava familija".

Problem s takvim pristupom je u tome što, kada se dovoljno dugo identificiraš kao žrtva, s vremenom to i postaneš - ili, još gore, pretvoriš se u gubitnika.

Identitet sportskog kluba je puno više od logotipa ili boje dresa. On predstavlja priču i emociju koja povezuje klub s navijačima, stvara osjećaj pripadnosti i daje mu prepoznatljivost u širem sportskom i društvenom prostoru. Temeljni mit služi tome da klub učini većim od igre - to je priča koja daje navijačima razlog da dolaze na stadion i kad se pobjeđuje i kad se gubi. Uspješni klubovi imaju jasno definiran temeljni mit, glavnu priču koja objašnjava tko smo mi i zašto postojimo. Bez tog narativa klub ostaje samo još jedan sportski kolektiv. S njim, klub postaje brend, pokret i simbol.

Temeljni mit nije važan samo u sportu - koriste ga i države. On se gradi kroz priče o herojima, slavnim bitkama ili ključnim povijesnim trenucima. Takvi mitovi stvaraju osjećaj zajedništva, oblikuju identitet nacije i daju ljudima razlog da se poistovjete s državom.

Dakle, možemo zaključiti da je temeljni mit zapravo temelj svake uspješne propagande - bilo u sportu, bilo u društvu. A sada pogledajmo kako Rijeka stoji po tom pitanju.

Promotrimo slogan kluba ,,Zajedno smo Rijeka". On bi trebao značiti da je Rijeka klub svih - navijača, uprave i vlasnika. No realnost je potpuno suprotna: klub je zatvoren u svoju čahuru iz koje prema van pušta tek ono što mora.

Dakle, ne samo da klub nije uspio u kreiranju temeljnog mita, preduvjeta za uspješnu marketinšku i PR kampanju, a nastavno na to i bolju posjećenost stadiona, već nesklad između slogana (identiteta) i stvarnosti zaključane Rujevice stvara - svjesno ili podsvjesno - loše emocije i otpor.

Dakako, ovo o čemu pišem ne događa se na klik - to je proces koji zahtijeva jasno definiranu strategiju i dugoročan rad. Ali odnekud se mora početi. Vjerujem da će novi vlasnici kluba upravo u tome pronaći priliku: da redefiniraju PR i marketinšku strategiju te da bolje iskoriste potencijal navijača na Kvarneru, koji do sada nikada nije bio do kraja iskorišten.

odavno nisam pročitao bolji post.......sve potpisujem......

Ajde ti Beat malo češće piši. Fali nam ovakvih postova.