https://www.youtube.com/watch?v=z-kXRbWwh6s&list=RDz-kXRbWwh6s&start_radio=1

Morrissey je fasciniran figurom odmetnika koji je istodobno odbojan i karizmatičan. Ronnie Kray je povijesno bio povezan s ozbiljnim nasiljem i kriminalom, ali je oko njega nastao gotovo mitološki imidž: stil, samopouzdanje, teatralnost, opasnost i svojevrsna slavna aura.

Tu postoji zanimljiv paradoks:

što je osoba moralno problematičnija, to njezina persona ponekad može biti fascinantnija.

Netko može govoriti stvari koje su užasne, a istodobno biti:

duhovit u načinu na koji ih izgovara,

teatralan,

nepredvidiv,

karizmatičan,

svjestan vlastite apsurdnosti,

sposoban od običnog razgovora napraviti neku vrstu predstave.

I upravo tu nastaje ona neugodna dvojnost: smiješ se osobi, ali se ne moraš smijati onome što zastupa. Fascinira te persona, energija ili spektakl, dok sadržaj možeš smatrati odvratnim.

Kod Morrisseyja je dodatno zanimljivo što se ta fascinacija uklapa u njegovu širu sklonost prema autsajderima, ekscentricima, društveno neprihvatljivim figurama i ljudima koji imaju izrazitu osobnost. Zato pjesma nije samo ,,pjesma o gangsteru", nego i o tome kako određene društveno neprihvatljive osobe postaju legendarne upravo zato što su ekstremne.

U tom smislu, veza s Golubovićem je prilično dobra: nije nužno fascinantno ono što takav čovjek govori, nego činjenica da je on sam postao svojevrsni lik.



Kod javnih ličnosti poput Kristijan Golubovića može istovremeno djelovati nekoliko stvari:

Karizma i nastup: način govora, samouvjerenost, gestikulacija i osjećaj za dramatiziranje mogu privući pažnju čak i kada je sadržaj odbojan.

Apsurd i pretjerivanje: neke izjave mogu zvučati toliko ekstremno da izazivaju smijeh ili nevjericu, ne zato što se osoba slaže s njima, nego zato što su neočekivane.

Crni humor i tabu: ljudi se ponekad smiju stvarima koje bi izvan komičnog ili provokativnog konteksta smatrali užasnima.

,,Lik" kao predstava: publika može doživljavati javnu personu gotovo kao karakter u realityju — zanimljiv je način na koji nastupa, ne nužno njegove vrijednosti ili poruke.

Psihološka distanca: lakše je smijati se nečemu kada se doživljava kao spektakl koji gledamo izvana, a ne kao stvarnu prijetnju ili situaciju u kojoj sudjelujemo.

I postoji važna razlika između ,,ovo me zabavlja" i ,,slažem se s ovim što govori". Moguće je smatrati nekoga izrazito zabavnim kao televizijsku pojavu, a istodobno odbacivati njegove stavove ili konkretne izjave.

Zapravo, upravo ta kombinacija može biti razlog zašto je takva osoba zanimljiva: gledatelj istodobno osjeća privlačnost prema nastupu i odbojnost prema sadržaju.



The Last of the Famous International Playboys Morrisseya dosta dobro dotiče taj fenomen: privlačnost problematične, pretjerane ili čak moralno odbojne figure.

Pjesma je inspirirana Ronnie Krayjem, jednom od braće Kray, i Morrissey se poigrava fascinacijom koju takve figure mogu izazvati. Bitan je paradoks: osoba može biti povezana s nasiljem i kriminalom, a ipak postati kulturna ikona, predmet fascinacije i gotovo mitski ,,karakter".

Ne moraš odobravati čovjeka da bi te privlačio njegov nastup kao spektakl.

Kod Morrisseyja je, međutim, prisutna i određena ironija prema toj fascinaciji. Nije jednostavno ,,gangster je cool"; zanimljivije je zašto društvo uopće proizvodi romantiziranu sliku takvog čovjeka.




Morrissey je fasciniran figurom odmetnika koji je istodobno odbojan i karizmatičan. Ronnie Kray je povijesno bio povezan s ozbiljnim nasiljem i kriminalom, ali je oko njega nastao gotovo mitološki imidž: stil, samopouzdanje, teatralnost, opasnost i svojevrsna slavna aura.

Tu postoji zanimljiv paradoks:

što je osoba moralno problematičnija, to njezina persona ponekad može biti fascinantnija.


duhovit u načinu na koji ih izgovara,

teatralan,

nepredvidiv,

karizmatičan,

svjestan vlastite apsurdnosti,

sposoban od običnog razgovora napraviti neku vrstu predstave.

I upravo tu nastaje ona neugodna dvojnost: smiješ se osobi, ali se ne moraš smijati onome što zastupa. Fascinira te persona, energija ili spektakl, dok sadržaj možeš smatrati odvratnim.

Kod Morrisseyja je dodatno zanimljivo što se ta fascinacija uklapa u njegovu širu sklonost prema autsajderima, ekscentricima, društveno neprihvatljivim figurama i ljudima koji imaju izrazitu osobnost. Zato pjesma nije samo ,,pjesma o gangsteru", nego i o tome kako određene društveno neprihvatljive osobe postaju legendarne upravo zato što su ekstremne.

U tom smislu, veza s Golubovićem je prilično dobra: nije nužno fascinantno ono što takav čovjek govori, nego činjenica da je on sam postao svojevrsni lik.


J edna od stvari zbog kojih je Morrisseyjev opus toliko zahvalan za ponovno slušanje -On često ne piše o psihologiji izravno, nego uhvati neku vrlo specifičnu kontradikciju u ljudskom ponašanju i ostavi je gotovo neobjašnjenom.

Posebno su zanimljivi fenomeni poput:

Ambivalentnosti — istodobno željeti bliskost i odbijati je; žudjeti za ljubavlju, ali se braniti od nje.

Samosabotaže — osoba dobije ono što želi, a onda učini nešto čime to uništi.

Voajerizma i fascinacije tuđim životima — promatranje drugih kao zamjene za vlastito sudjelovanje u životu.

Romantiziranja patnje — pretvaranje vlastite nesreće u identitet, gotovo u estetski objekt.

Fascinacije prijestupnicima i autsajderima — upravo ovo što smo spominjali s Krayem: moralna odbojnost može koegzistirati s fascinacijom nečijom personom.

Socijalne otuđenosti — osjećaj da čovjek promatra društvo izvana i da ne pripada njegovim pravilima.

Potrebe za samoodbranom kroz cinizam — ismijavanje nečega prije nego što to može povrijediti tebe.

Idealizacije nedostupnog — ponekad je lakše voljeti nekoga tko je nedostižan nego stvarno ostvariti odnos.

Egocentričnosti tuge — vrlo ljudska tendencija da vlastitu bol doživljavamo kao jedinstvenu i gotovo kozmički značajnu.

Privlačnosti transgresije — ono što je zabranjeno, nepristojno ili društveno neprihvatljivo može upravo zbog toga postati privlačno.

Ironije identiteta — osoba napravi od vlastitih mana, ekscentričnosti ili neprilagođenosti neku vrstu osobnog stila.

I ono što mi je možda najzanimljivije kod njega jest da rijetko zauzme potpuno sigurnu moralnu poziciju. Često te natjera da istodobno misliš: ovo je smiješno, ovo je tužno, ovo je ružno, ali zašto me onda toliko privlači?

To je dosta blisko onome što si primijetio kod Golubovića. Morrissey je fasciniran upravo tim prostorom gdje odbojnost i privlačnost nisu suprotnosti nego mogu postojati u isto vrijeme.

Zato neke njegove pjesme djeluju kao male psihološke studije, iako nisu napisane kao takve. Ne daju ti nužno objašnjenje fenomena — uhvate ga u trenutku kad ga i sam osjetiš.

Nikada mi nije išao taj Laibach,  ne volim tu militarističku "scenografiju" kao i Ramstain npr, iako je parodija
Ustvari Slovenski jezik mi jednostavno nije za glazbu, kao i Njemački
Od slovenske glazbe mi jedino Videosex bio ok ali to više zbog uber komada Anje Rupel, sada je već abab ali kada je čujem kako izgovara glas Š .... mmmm 

Sada bili na Radio Rijeci, Predrag Kraljević Kralj

27 

vidim da NL ignorira pa možemo mi prokomentirat 

Quote from: ri5gile on 15.01.2026, 21:4327 
vidim da NL ignorira pa možemo mi prokomentirat 

Vidi se da si star, nije 27 nego 67. 

Quote from: D2 on 16.01.2026, 07:38

Quote from: ri5gile on 15.01.2026, 21:4327 
vidim da NL ignorira pa možemo mi prokomentirat 

Vidi se da si star, nije 27 nego 67. 

Važno da nije 45        A.

dobra... dobra... stari prdonja

Ja si uvijek tepam da živim na jednom ipak drugačijem mjestu, na žalost ne živim

27?

A sad još i ponavljanje... hejteri na aparatima.

Na l'jevo krug! Na l'jevo ravnaj's!

Možda netko ne zna, ali on može i u rubriku bivši igrači.

Peck donosi jedno od najzabavnijih kulturnih détournementa još otkako se Robert Lopez transformirao u El Veza, a pritom je i još bolji pjevač. Peckov vokal djeluje kao sretna mješavina Elvisa Presleyja, Chrisa Isaaka, Roya Orbisona i Morrisseyja, a iako je njegova izvedba pomalo melodramatična u svom samopouzdanju i poletu, to savršeno odgovara materijalu. Njegove glasovne sposobnosti dovoljno su snažne da sve to uvjerljivo iznese.

https://www.youtube.com/watch?v=ZiotF04XBFY&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=1

https://www.youtube.com/watch?v=PC6ITSNtxxM&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=10

https://www.youtube.com/watch?v=gjbGylBg4X4&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=11

Peck donosi jedno od najzabavnijih kulturnih détournementa još otkako se Robert Lopez transformirao u El Veza, a pritom je i još bolji pjevač. Peckov vokal djeluje kao sretna mješavina Elvisa Presleyja, Chrisa Isaaka, Roya Orbisona i Morrisseyja, a iako je njegova izvedba pomalo melodramatična u svom samopouzdanju i poletu, to savršeno odgovara materijalu. Njegove glasovne sposobnosti dovoljno su snažne da sve to uvjerljivo iznese.

https://www.youtube.com/watch?v=ZiotF04XBFY&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=1

https://www.youtube.com/watch?v=PC6ITSNtxxM&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=10

https://www.youtube.com/watch?v=gjbGylBg4X4&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=11

Peck donosi jedno od najzabavnijih kulturnih détournementa još otkako se Robert Lopez transformirao u El Veza, a pritom je i još bolji pjevač. Peckov vokal djeluje kao sretna mješavina Elvisa Presleyja, Chrisa Isaaka, Roya Orbisona i Morrisseyja, a iako je njegova izvedba pomalo melodramatična u svom samopouzdanju i poletu, to savršeno odgovara materijalu. Njegove glasovne sposobnosti dovoljno su snažne da sve to uvjerljivo iznese.

https://www.youtube.com/watch?v=ZiotF04XBFY&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=1

https://www.youtube.com/watch?v=PC6ITSNtxxM&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=10

https://www.youtube.com/watch?v=gjbGylBg4X4&list=PLlYE2yCClNjBS8BhHZ2FQTrPIQqSr90nJ&index=11

Tri puta se isti post ponavlja 😂