Kolarić je žrtva sustava, a sustav je lako popraviti!

HNS je nedavno potpisao novi petogodišnji ugovor s vodećom kladionicom, vrijedan 61,7 milijun eura. Da je izdvojio 3 % tog iznosa za profesionalizaciju glavnih sudaca, mogao je u istom periodu financirati 10 profesionalnih sudaca s 3000 eura bruto mjesečno.

Mizernih 3 posto osiguralo bi glavnim sucima za trećinu veću plaću od hrvatskog prosjeka, i omogućilo da se umjesto uredskim ili drugim poslom, bave isključivo nogometnim suđenjem. Dok se to ne dogodi, borit ćemo se s duhovima prošlosti, i čuditi kako se ništa ne mijenja samo od sebe…

Patrik Kolarić nije namjerno oštetio Rijeku. Patrik Kolarić nije namjerno oštetio ni Hajduk. Nije to namjerno učinio ni protiv Dinama, ni protiv Slaven Belupa ni u brojnim ranijim situacijama. Nit će to namjerno učiniti neki sljedeći put, ni on ni netko drugi. Ante Rebić je u svom suludom izlaganju nakon utakmice sam sebi odgovorio zašto je kvaliteta takva kakva je.

“Mi treniramo svaki dan da bismo bili bolji, ne znam rade li suci u Hrvatskoj istu stvar, ali znam što rade vani.”

Ante Rebić nakon Rijeka – Hajduk

Eto zašto. Nogometaši treniraju svaki dan, a ako nisu dovoljno dobri, klubovi ulažu milijune eura u bolje, bili oni domaći ili strani. U Rijeci više ne igraju ni Silvio Ilinković ni Luka Menalo ni mnogi drugi koji spadaju u good guy skupinu. Ali nisu imali kvalitetu za razinu Rijeke, i to je OK jer svi imamo svoje limite.

Posao, zanimanje, hobi

Patrik Kolarić je po struci magistar strojarstva; diplomirao je upravo u Rijeci. Dok Ante Rebić odrađuje svoja dva treninga dnevno, Kolarić se za to vrijeme bavi svojim poslom u struci u HEP-u. I onda u 3 sata popodne kad završi smjenu, odradi koliko stigne za svoj hobi nogometnog suca i zaradi 800 eura dvaput mjesečno, ako bude delegiran. Ante Rebić ili netko drugi na terenu taj mjesec uprihodi 50 tisuća…

Ekvivalent tomu je razina kvalitete 2. NL i niže, gdje su igrači amateri. Sljedeći put kad se zapitate nešto oko suđenja, potegnite na neku lokalnu trećeligašku utakmicu pa usporedite taktiku i tempo igre, tehniku i fizikalije igrača, stanje terena i infrastrukture… To je početna razina nogometnog suđenja u Hrvatskoj.

Tomu dakako treba dodati osobnosti samih sudaca, koji su nerijetko bili nogometaši u mlađim kategorijama, pa samim time imaju pretjeranu dozu respekta prema igračima koji im od prve minute psuju obitelj na terenu. Ante Rebić mrtvo-hladno priznaje da pred početak susreta vidi samo jedan problem: suca.

“Jedini koji može usrati ovu utakmicu je ovaj tu – pokazao sam suca.”

Ante Rebić nakon Rijeka – Hajduk

Rebiću potencijalni problem nisu individualne greške svoje ekipe, tendencije protivnika koje se mogu iskoristiti analizom, ili administrativne pogreške kluba na koje telefonom ukazuje član Povjerenstva za Kup, iako za to nema ovlasti prema čl. 10. propozicija natjecanja Kupa. Problem je samo sudac, i nitko drugi.

To je razina respekta s kojom se jučer Patrik Kolarić, a sutra Mateo Erceg suočavaju pri izlasku na teren. Kolarić je također svjestan da, iz samo njima poznatih razloga, upute HNS-a odnosno sudačke komisije praktički zabranjuju kartoniranja igrača za nesportsko i neprofesionalno ponašanje te prekršaje u ranoj fazi utakmice. Pa prvo jebanje majke prolazi nekažnjeno, a ti u tom trenutku već znaš svoju hijerarhijsku ulogu na terenu: nebitan si.

Svjestan je i da će tog vikenda biti izložen strahovitom medijskom pritisku i kako ga jedna pogrešna odluka gura na naslovnice kao najvećeg krivca. Svjestan je i da mu to otvara odnosno zatvara brojna vrata kako u nogometu, tako možda i van njega.

Damir Batinić je do svoje sudačke mirovine bio rijedak primjer odrješitog suca. Nije bio savršen jer kao i većina sudaca, ima rodbinske veze koje su mu (možda) pomogle do dolaska u HNL. Ali Batinić nije trpio sranja. Zato što je u većini utakmica bio najbogatiji čovjek na terenu. Nije padao pod utjecaj kapetanske vrpce Josipa Mišića koji za prekršaj i dva udaranja u lice dobiva jedan žuti karton, nit je svoju veličinu morao nekom dokazivati tako što teatralno nudi Adu-Adjeiju zviždaljku jer “eto ti znaš bolje”.

Odgovornost sudaca u HNL-u temelji se samo na jednome: strahu od micanja s prvoligaške liste. Znaju da za to veću težinu ima pogrešna odluka na štetu Hajduka, Dinama i Rijeke (tim redoslijedom!) nego na štetu Opatije ili Slaven Belupa.

Sve što ostaje jest karakter osobe, koji je ujedno jedina pozitivna stvar u sadašnjem stanju. Jer imamo jednog suca (čak!) koji se ne ponaša podcjenjivački, umišljeno ili uplašeno. Mateo Erceg griješi koliko i drugi, ali stavom na terenu ostavlja dojam ljudskosti, samouvjerenosti i rezolutnosti kakvu svi njegovi kolege ne pokazuju. I zato ga mnogi igrači i treneri ističu kao uvjerljivo najboljeg domaćeg suca.

Svoje odluke – makar bile pogrešne – artikulira kapetanima ili njihovim zamjenicima, bez pompe odradi što treba u datoj situaciji, i ide dalje najbolje što zna.

Povijest nam govori da ni Erceg nažalost neće dugo biti bez greške.

Dok prvoligaški igrači nakon treninga mogu birati hoće li raditi na sebi ili otići na kavu na sunce, u casino ili u kafić, sudac – čije odluke sutra moraju prihvatiti i poštovati – ide na svoj posao koji u pravilu nema nikakve veze s nogometom.

Zato Patrik Kolarić nema muda pokazati crveni karton za namjeran lakat Ante Rebića nakon pola sata igre, radi kojeg je Ante Oreč ostatak utakmice odigrao sa šljivom ispod oka. Ili žuti za gaženje u 30. sekundi.

Jer ne želi postati glavna tema, jer mu to ne treba u životu. Nema muda zadržati kriterij iz prvog poluvremena već kompenzira pa, iako su oba jedanaesterca čista (namjerna igra rukom širenjem obujma, odnosno udarac u nogu), ostavlja prostor za pitanje “da li bi se oni sudili Rijeci na Poljudu ili Maksimiru?”. I onda posljedično postaje glavna tema jer želi svima udovoljiti…

Rješenje je, kao što to obično biva, vrlo jednostavno: profesionalizacija sudačke organizacije.

Želiš kvalitetu? Plati.