Rijeka je ponovno u akciji na jesenski četvrtak, prvi put od Simona Rožmana i 2020. godine. U tih je pet godina Rijeka imala nezamislivo puno oscilacija na svim razinama: od kadrovske, financijske, rezultatske pa sve do upravljačke.
Lokalni maksimum je pred tek četiri mjeseca dosegao Radomir Đalović, kada je krajem svibnja podignuo dvostruku krunu. Drugu u riječkoj, a četvrtu u povijesti domaćeg nogometa (kada se izuzme Dinamo). Zakotrljala se i priča o prodaji kluba, zadržali su se ključni igrači za europska pretkola, a na papiru dovele prinove na kakve je Rijeka i navikla.
A od svih pozitivnih vijesti, prvi dan listopada Rijeka je dočekala na 9. mjestu SHNL. S novim trenerom i 13 poraza i 8 remija u 37 službenih utakmica (43 % pobjeda) u kalendarskoj 2025. godini. Među njima su i relativno svježa šamaranja od Shelbournea (1:2), PAOK-a (0:5) te fenjeraša Vukovara (2:3).
Pred ulazak u 14. kalendarsku godinu pod vodstvom Damira Miškovića, atmosfera oko kluba je poljuljana, duhovi uzburkani, a i igračima su noge teške, pa trenutačno pati i njegovo veličanstvo – rezultat.
Utakmice se igraju jednom ili dvaput tjedno, dugoročni plodovi stožera predvođenim Víctor Sánchezom očekuju se za par mjeseci, a akvizicije – manjeg obujma od prodaje nogometnog kluba vrijedne gotovo pola milijarde nekadašnjih kuna – znaju trajati godinama.
No, nama gunđavim navijačima svakodnevno zasmeta nešto novo.
Ponekad je to kritika manjku službenih informacija iz klupskih kanala, što rezultira gluhim telefonom i baratanjem oprečnim izjavama iz neprovjerenih izvora. Često opravdano.
Film Igora Bezinovića, nazvanog po uzrečici dijeli naslov ovog teksta, možete pogledati na HRT 2 nakon utakmice Noah – Rijeka, u 21:05.
Ponekad je tema roster Rijeke i prozivanje odgovornih po hijerarhijskoj vertikali: počevši s igračima, preko trenera i sportskih direktora pa sve do Uprave kluba. Opravdano, iako se pritom ignorira da je Rijeku samo u posljednjih godinu dana napustilo šest povremenih reprezentativaca (Ivanović, Pašalić, Labrović, Hodža, Smolčić, Pjaca), a danas jedina u ligi ima prvotimca kod Dalića (Fruk). Iako smo daleko od ispravno definiranog kadra, prečesto je susjedova trava zelenija.
Ponekad je to zbog poremećenog sustava vrijednosti koji se manifestira kroz državna ulaganja novca poreznih obveznika u nogometnu infrastrukturu povlaštenih klubova, ne i Rijeke.
Na pogrešnoj strani komunikacijske forme pronađe se i službena Rijeka, kroz instituciju Kluba ili izravno kroz Damira Miškovića. Ponekad pokaže manjak poštovanja prema navijačima pa neizravno posere njihove kritike poskupljenja pretplata, ili godinu dana javnosti gura narativ o pregovorima o produljenju ugovora samo da bi ispalo da je rastanak već unaprijed dogovoren (slučaj Selahi).
U posljednjih nekoliko godina, uvijek se pronađe nešto loše. Što je i za očekivati. Ali malo nam je potrebno da se iz nesavršenosti realnog stanja prijeđe u sarkastično danonoćno prigovaranje. U novije vrijeme, brzina i učestalost takvih pojava prelazi granice dobrog ukusa.
Sada su ponovo navijači na pogrešnoj strani. Kritika je dobrodošla kada je argumentirana i razumna. Sve ostalo je lajanje na mjesec koje ne pomaže nikom. Nepotrebna buka. Znak da padamo na stress testu.
Rijeka teče dalje… No stresso no stresso, no need to be depresso.