Rijeka je Corvinulu zapucala 30 puta prema golu, a samo pet puta u okvir. U prvoj utakmici je bila više nalik prošlogodišnjoj pa su neprecizne bombe iz daljine bile najsmislenija opcija; kreativno limitirani vezni red Selahi – Petrovič – Hodža ne predstavlja veliku opasnost u posljednjoj trećini. Na Rujevici druga priča: Rijeka je pucala iz pozicija u prosjeku pet metara bližih protivničkom golu. Piše se samo prolazak unatoč panici pred kraj. Rijeka je stvorila nekoliko stopostotnih šansi, ali se vidjelo nešto starih boljki.
Franjo Ivanović nije bez razloga u listopadu prošle godine dobio pretpoziv Zlatka Dalića, ali također nije bez razloga pao ispod Obregona u proljeće, a kasnije ostao i bez poziva za U21 vrstu. Igrač odličnih fizikalija, maštovitih poteza, ali i slabe završnice. Što ga, barem u teoriji, čini lošim napadačem.
Statistički gledano, Ivanović je proteklu sezonu HNL-a – s tek 20 godina – odradio na visokoj razini po mnogim parametrima. U ključnim kategorijama rijetki su bili bolji od njega. Ali Mierez je postigao 17 golova, Brodić 13, Čop 12, Petković 11, a Livaja 10. Franjo Ivanović ima tek 6 golova.
Ivanović je postigao je 12 pogodaka u 43 nastupa za Rijeku, od toga čak sedam otpada na Dukagjini i Kup utakmice protiv Libertasa i Cibalije. Gledajući ukupne brojeve, ubojiti je bio “čak” i Bekim Balaj s 20 pogodaka u 55 utakmica, a iako potezom nekad neodoljivo podsjeti na Andreja Kramarića, njegovih magičnih 55 pogodaka u 65 utakmica je nedostižno.
Tri su igrača u prošlogodišnjem SHNL lošija od Ivanovića po postotku udaraca pretvorenih u pogodak: Jan Doležal, Vinko Petković i Karlo Špeljak.
Željko Sopić ne odustaje od Ivanovića jer je očito da lovi formu, a alternativa u vidu Jorge Obregóna ne nudi ništa bolje. Ivanović stoga forsira golove kako bi “otvorio špinu”, dok nerijetko suigrači u boljim pozicijama ostanu raširenih ruku.
A dok promašuje prilike koje bi iskusnija devetka pospremala u mrežu, asistencijama se može prometnuti u ponajboljeg pojedinca. Uostalom, Rijeka je Corvinul prošla pogotkom za kojeg je zaslužan Franjo Ivanović: pritiskom je natjerao braniča na grešku, hrabro je presjekao loptu glavom na visoko podignutu nogu protivnika, driblingom izbacio braniča i savršeno poslužio Dejana Petroviča koji je samo morao ispratiti napad odličnim utrčavanjem i postaviti nogu.
Ali je Ivanović isto propustio učiniti u još dva navrata što se vidi na posljednja dva isječka, kada su Marco Pašalić i Toni Fruk bili u puno boljim pozicijama: neometani, u vidnom polju na par metara udaljenosti. Franjo Ivanović odlično napada prostor, sposoban je 90 minuta vršiti pritisak i ima odličnu tehniku s obje noge, što ga čini kandidatom za ulogu krilnog igrača ili povučenijeg napadača. Ali da bi tamo dobio priliku, ponekad pretjeranu sebičnost morat će iskorijeniti iz svog arsenala.
Na tržištu igrača, Rijeka nema puno opcija. Nekolicina iskusnijih i skupih napadača vagat će bolje ponude do posljednjeg dana (Stipe Perica), posudbe ne pridonose financijskoj konstrukciji (Matija Frigan), mladi talenti ne nude sigurnu kvalitetu (Leonardo Vonić), a oni dostupni i (nekad) kvalitetni ne odgovaraju Sopićevim fizičkim zahtjevima (Josip Drmić). Izgledno je da će barem jedan napadač sletjeti do kraja prijelaznog roka, ali malo je vjerojatno da će njegov igrački plafon biti veći od Ivanovićevog.
Ivanović pak mora razumjeti da bi ga dvije asistencije (ili barem pokušaji asistencija) protiv Corvinula pretvorili u neupitnog igrača utakmice. Dale bi mu do znanja da se dobar napadač ne mjeri isključivo brojem pogodaka. Da se do snažnog samopouzdanja ne mora doći samo paranjem mreže. Da je nekad potrebno podignuti glavu pred udarac.
Ali posebno da se mjesto u hijerarhiji dobiva ukupnim doprinosom ekipi. Tu je matematika jednostavna: jedna asistencija više je od nula pogodaka.