Autor: Anita Fućak
Odlika siromašnih društava je da ne postoji kolektivna svijest o dobrobiti kolektiva, već individualac većinu vremena brini o sebi i sebi bliskim ljudima. Kako Hrvatska nije Švicarska, a Rijeka nije Geneva, ni mi nismo pošteđeni takvog individualizma. Hrvatski individualizam se najbolje očituje kroz sport. Kada spomeneš sport, uglavnom se misli na nogomet, jer malo drugih sportova u Hrvatskoj ti može pružiti nekakvu solidnu financijsku egzistenciju po završetku karijere.
Vrlo je zanimljivo gledat kako većina tih mladih sportaša nogometaša nogomet vidi kao svoj najkraći put za bijeg od siromaštva i društvene prosječnosti. Postoji jako malo sportskih djelatnika i igrača koji će neke moralne vrijednosti staviti ispred interesa svog novčanika. Naravno da nitko ne očekuje od igrača da volontiraju, ali iz riječke perspektive vrlo je teško prožvakati kada Dinamove želje ne dobivaju oštre odbijenice s Rujevice nakon prošlogodišnjih događaja. O Dinamovim moralnim vrijednostima i njihovim plaćenim novinarima koji pišu članke za svoje mjesto na charter letu nećemo trošiti puno riječi, oni su ipak na ponos svojih navijača i svojih obitelji.
Međutim iz Zagreba dolazi i jedan lik koji je nakon dva telefonska razgovora napustio svoje radno mjesto (na ljudski način), uletio u avion i odletio s ekipom u Francusku.
Uvjerena sam da svi njegovi prethodnici Tomić, Bišćan, Cosmi i Kek bi nakon prvog telefonskog razgovora, vijećali, razmišljali i odlučivali, pitali za financije, provjeravali ugovor s odvjetnikom, ali Sopić nije takav lik. Sopić je sva ta pitanja ostavio za kasnije, i uskočio u avion za Francusku bez dodatnih pitanja. Danas u nogometnom individualizmu, malo je takvih entuzijasta, za koje možemo reći da ne gledaju baš uvijek sebe, i novčanik im nije baš najbitnija stvar u životu.
Željko Sopić je svoj mandat na klupi Rijeke krenuo rezultatski vrlo uspješno, donio je novu energiju i to je prvi riječki trener koji je otvoreno napao naslov prvaka. I to je jasno komunicirao, naravno bila je tu i poneka kolateralna novinarska žrtva. Ali to je Sopić, on ne brine puno o tome što će netko misliti već je fokusiran na sebe i svoju ekipu. Jak “personality” je prenio i na svlačionicu, ima tu neku vrstu emocionalne inteligencije i jak je na jeziku, izvlači od igrača maksimum. A opet ima dovoljno hrabrosti da nakon pola sata vadi igrače van, ako nije zadovoljan.
Za takvu hrabrost moraš imati podršku kluba.
On je rijedak lik na tržištu trenera koji razumije zakone ekonomije. Razumije poziciju predsjednika i nogometnu realnost, a opet s druge strane taktički je inovativan i kreativan. Prvi je u HNL-u uveo formaciju 4-1-4-1 i prepoznao vrijednost Selahija na zadnjem veznom. Funkcioniralo je neko vrijeme dok ga klubovi protiv kojih igra četiri puta u sezoni nisu pročitali. Također, vrlo dobro bira svoje suradnike: Grabušić i Paušić su za pojmove hrvatske lige treneri i analitičari na visokom nivou.
Ono što mu ne ide u prilog je činjenica je da je u završnici prošle sezone i on sam pao. Simptomatski njegov smireniji ton i odnos prema novinarima započeo je povratkom Damira Miškovića iz Dubaija. Odjednom Sopin personality više nije bio toliko izražen, već se znalo tko je “gazda u gradu”.
Nakon što je Rijeka izgubila prvenstvo na način na koji ga je izgubila, u Nacionalu (mediju bliskom Rijeci i Miškoviću) su krenula nagađanja o njegovoj smjeni. Mišljenja sam da sam medij to nebi izmislio, da to nije bilo inicirano od strane kluba. Očigledno je to bio pokušaj stavljanja Sopića “pod kontrolu”. Potpuno bespotrebno je poljuljano samopouzdanje kojeg je Sopić donio u riječku svlačionicu: nikom nije svejedno kada ne znaš hoćeš li sutra imati svoj posao ili moraš tražiti novu sredinu. Egotrip je odradio svoje i učinjen je korak unazad.
Psihološki gledano, Sopić je čovjek koji mora imat apsolutnu slobodu, da bi od njega dobio maksimum njegovih sposobnosti. Pitanje je samo imaju li njegovi poslodavci ego pod kontrolom, da ih njegov stil ne dira previše na osobnoj razini. U Gorici je dobio apsolutnu slobodu, jer su bili na rubu ponora i dali su mu sve što je htio i što je tražio. Nitko mu nije rezao krila u sportskom segmentu, ali ni u odnosu s medijima. Rezultat je napravio.
U Rijeku je došao na način gdje Rijeka nije bila u provaliji, ali je visila zbog već otpjevanih razloga. Imao je slobodu koju je htio. Također uvjerena sam da u sportskom segmentu Sopa ima apsolutno slobodu u Rijeci. Rezultat je napravio i ovdje.
Mnoge stvari bi danas bile drugačije da je ona Smolčićeva lopta završila umjesto na stativi, u golu. Ali to je sport. Danas navijači i klub još osjećaju posljedice gubitka prošlogodišnjeg prvenstva. Na nama je odabir hoćemo li se u hajdučkom stilu raspasti do kraja, ili ćemo se kao i svake godine trijezno resetirati i uloviti svoju priliku kroz kup i Europu.
U toj borbi glavni je Željko Sopić.
On je general koji trenutno uvelike diktira tempo i zbivanja oko nogometnog kluba Rijeka. Danas na domaćem tržištu ne postoji trener koji lukaviji, inteligentniji i iskusniji od Sopića. Dovoljno iskusan kao igrač (gotovo 200 utakmica u 1. i 2. njemačkoj ligi za Gladbach i Rot Weiss Ahlen) s ponešto inozemnog trenerskog iskustva (Emirati, Azerbajdžan) da bude spona između nerealnih klupskih ambicija predsjednika i navijača, i realnosti koje ima na terenu. Sopić dokazano iz mnogih igrača izvlači maksimum, i u tome je najsličniji onome čije se ime ne spominje.
Mišković je još jednom dokazao da zna pogoditi trenera, a sada je na njemu da mu da slobodu i da Rijeka uzme najbolje od Sopića. U trenutku kada klub pleše između rizičnog ulaganja u pojačanja i očekivanog rezultata u Europi, Sopić je taj koji cijeli klub, grad i navijače može povući za sobom u neki pozitivan oporavak od prošle sezone. Rijeka se u prošlosti kladila na mnoge sportske direktore i trenere i davala budžete onima kojima ih nije trebala davati. Prošlo je skoro godinu dana Sopićeve vladavine i sa sigurnošću možemo reći da je Sopa sa svim svojim manama elitni hrvatski trener. Pod uvjetom da iza sebe ima bezuvjetnu podršku kluba, predsjednika, sportskog direktora, grada i nas navijača.
Zato, fly, Sopa fly!