Dinamo će sezonu završiti vrlo vjerojatno na 30 ili više bodova prednosti od Rijeke. To je jedina prava usporedba snage jučerašnjih protivnika. U povijesti lige 10, Rijeka nije nikada imala toliki zaostatak za nekom ekipom. Posljednji se put to dogodilo pred 11 godina, u sezoni 2011/2012.
Rijeka je tada bila 12. od 16 klubova HNL-a, izjednačena s Interom na mjestu koje bi vodilo u drugu ligu. Da Dugopolje nije odustalo od najvišeg ranga, majstoricom Rijeka – Inter bi se odlučio novi drugoligaš. Tada je Dinamo osvojio naslov s 37 bodova više nego koliko je skupila Rijeka.
Ovosezonski bodovni konto najgori je u novijoj povijesti kluba.
Unatoč zimskim promjenama, na travnjaku je bilo čak šest igrača koji su pod Cosmijem najesen ostvarili najgori poraz Rijeke u povijesti kluba; Dinamo je krajem jeseni zabio sedam golova na Rujevici. Iako u drukčijem sistemu, s jasnim naznakama smisleno sastavljene momčadi, i s nekoliko pojačanja u udarnoj postavi, iz aviona se jučer vidjelo da je to i dalje ovosezonska Rijeka.
Odnosno da je Dinamo svjetlosnim godinama ispred, kao svojevrsni pokazatelj što čeka Bijele u playoffu Konferencijske lige i svim kasnijim fazama: maksimalno organizirane momčadi koje sakriju loptu i lakoćom anuliraju svaki pokušaj presinga. Protiv kakvih Rijeka u trenutnom stanju nema puno za pružiti prije uvođenja faktora sreće ili lucidnosti.
Odlazi, odlazi, ostaje, raskid, ostaje
Šesnaest igrača jučer je istrčalo na teren, i pravo je pitanje koliko je njih posljednji put nosilo dres Rijeke na domaćem terenu. Počevši s posuđenima Jankovićem (iako je posudba do zime) i Marinom pa preko trojke koja ulazi u posljednju godinu ugovora: Andrija Vukčević, Prince Ampem i Lindon Selahi. Dodavši im i kapetana Nediljka Labrovića te perspektivne talente Veldina Hodžu i Matiju Frigana, ubrzo smo na pola rostera koji ima epitet bivših, neki pritom izglednije od drugih.
Nakon prošlogodišnje kataklizme u režiji Roberta Palikuče, čiji će se promašaji rješavati i narednih godina, Rijeku čeka novo turbulentno ljeto. Krilatica “svi su na prodaju” stara je koliko i “zajedno smo Rijeka”, postaje dio folklora moderne Rijeke, jedinog privatiziranog kluba u državi iza kojeg stoje rezultati i trofeji. Nije to ništa novo niti neočekivano, ali opet će se Rijeka graditi iz nule. Ostaje dojam da će temelji za sljedeću sezonu biti jači nego prošlog ljeta; Sergej Jakirović čovjek je sustava, trener koji pomno prati i bira svoje igrače.
Ima u jučerašnjoj Rijeci dovoljno milijuna za pola nove Kantride, ako se karte dobro odigraju.
Ni šampionska Rijeka nije imala nezamjenjivih – sustav izbaci igrača, ali može i pokriti njegov izostanak. Od svih na terenu, najteže će se nadomjestiti vjerojatni odlazak Nediljka Labrovića. Upravo je Labrović svojim konstantnim igrama na vrhunskoj razini pomogao Rijeci u ekspresnom rastu sa samog dna ljestvice na kojem je prezimila. Iako u rezervi zapet čeka Mislav Zadro, neće biti lagan posao uskočiti u rukavice Sinjske bandere.
Prirodno je očekivati njegov transfer: za napredak u karijeri i reprezentaciji, s 24 godine na jesen je realan iskorak u jaču ligu. Ali istovremeno Rijeka gubi snažan karakter i ključnog igrača momčadi – posebno je problematično što se među aktualnim igračima ne ističe puno prirodnih lidera. Hodža ili Frigan mogu igrati na kartu mladosti i izgledno je da će netko od njih biti u užem izboru.
Sljedeći put kada dovedemo kvalitetu skautinga HNK Rijeka u pitanje, neće biti loše prisjetiti se da jedina standardna europska momčad u Hrvatskoj svoj skauting temelji na Rijekinim izborima, kojima jednostavno ponudi više novaca. Pa su tako jučer za Dinamo istrčali Ristovski (član Rijeke od 2015. do 2017.), Josip Mišić (2015.-2018.), Luka Menalo (2020.) i Josip Drmić (2021.-2022.). S klupe je susret pratio Ivan Nevistić (2015.-2021.), a na klupi su sjedili Igor Bišćan i pomoćnici (2018.-2019.).
S druge strane, kao navijaču je teško progutati činjenicu da uz šest aktualnih igrača Dinama, dres Rijeke nose i dva posuđena igrača, te jedan bivši (Dilaver). Kao ni stalna medijska povezivanja s Dinamom usmjerena ga svemu iole kvalitetnom pod ugovorom u Rijeci – od igrača do trenera. Svojevrsni šlag na tortu je ugodno prijateljsko ćakulanje igrača s Dinamovcima na zagrijavanju i po završetku utakmice.
Ostavlja se dojam da se na terenu olako prešlo preko bolne istine: po prvi put od lige 10, Rijeka je u jednoj sezoni izgubila sva četiri susreta od istog protivnika. Dodajemo tome Cosmijev rekordni poraz u studenom, kao i ligaški niz bez pobjede protiv Dinama, koji je sada narastao na dvije i pol godine. Ne očekujemo populističke izjave, kao ni udaranje u “kost” u utakmici koja rezultatski objektivno nije imala značaj. Treba znati pronaći balans između prijateljskog stava: Dilaverove najave uživanja s pressice i provincijski mentalitet okrunjen Obregonovim “žicanjem” dresa je jedna strana spektra. Davanje svog mentalnog i fizičkog maksimuma protiv objektivno za nekoliko klasa jačeg protivnika pred prepunim stadionom je druga strana spektra.
Nesvakidašnji je podatak da se posljednje pravo slavlje domaćeg gola Rijeke protiv Dinama dogodilo 16.10.2021., kada su tri pogotka u prvom poluvremenu bila nedovoljna za pobjedu. Ali Drmić i Velkovski sa žarom su proslavili svaki pogodak. Nakon toga, golovi su ili počasni ili se ne slave. Ne tako davno, najveći talent Maksimira Andrej Kramarić svoj prvi gol za Rijeku, protiv kluba u kojem je proveo proteklih 16 godina, proslavio je skidanjem dresa ispred B tribine. Podići ruku u zrak kao osnovu slavlja pogotka bilo je jučer ispod časti Antoniju Marinu, koji se ispodprosječnim igrama u Rijeci i dalje nada novoj prilici u Dinamu.
Limiti isplivali na površinu
Marinov posuđeni kolega i Jakirovićev miljenik Niko Janković zamijenjen je već na poluvremenu. Iako je otvorio utakmicu snažnim udarcem u trećoj minuti, nestao je s terena u nepovezanoj igri Rijeke. Zamijenio ga je Adrian Liber, koji je pak drugo poluvrijeme podsjetio na svoje stare dane nevidljivosti – uspio je nadmašiti i Jankovićevih 17 dodira: Liber ih je imao samo 11. Usporedbe radi, uz Ivanušeca vidno ponajbolji igrač susreta Josip Mišić, skupio je 65 točnih dodavanja. Više nego čitava riječka ofenzivna šestorka zajedno; Frigan, Djouahra, Janković, Ampem, Liber i Marin skupili su 57.
Možda i najveće razočarenje ili prizemljenje došlo je u vidu Mateja Mitrovića. Iako je dug oporavak nakon četiri teške ozlijede (gležanj, tetiva) i Mitar je daleko od potpune spremnosti, treba priznati kako je jučer djelovao maksimalno usporeno, sa zakašnjelim reakcijama kod oba gola. Ljeto će biti svojevrsni test i za njega, jer ne živi se od prošlosti i na staroj slavi. Spremni Mitrović je klasa za sami vrh HNL-a i ostaje nada da će kroz treninge doći do svoje stare razine.
Među slabijima su bili i Ivan Smolčić te Andrija Vukčević – trenutno je upravo spomenuta petorka najslabije ocijenjena u probnom kolu našeg forumskog natjecanja Coppa Indeficienter. Pozivamo sve registrirane forumaše da se upoznaju s pravilima i odrade građansku dužnost ocjenjivanja igrača s jučerašnje utakmice. Sve informacije dostupne su na linku.
S druge strane, uz raspoloženog Labrovića, okomitošću se istaknuo Nais Djouahra. Matija Frigan, iako bez puno dodira, ostaje glavni “krivac” za Marinov gol obzirom da je njegov prodor i težak udarac Livaković morao odbiti. Osim toga bilježimo i snažan prizemni udarac desnom nogom, te slabi pokušaj voleja, sve u drugom poluvremenu.
Europa gorkog okusa
Rijeka definitivno neće biti najbolja momčad kalendarske godine, iako je držala tu titulu nekoliko kola u nizu. Na kraju balade, neočekivano je postalo realnost: Europa je izborena. I to čini ovu sezonu uspješnom, jer je u jednom trenutku rijekin brod tonuo prema ispadanju.
Konkurencija je bila još slabija, pa se Rijeka ni kriva ni dužna našla u situaciji da je sigurno osigurala europske utakmice prije posljednjih 180 minuta. Za klub i ligu bez pravih stalnih prihoda, to je vrlo značajno. Doduše, ova sezona različita je od prijašnjih – na ime TV prava Rijeci će pripasti milijun eura po završetku sezone i osvojenom trećem ili četvrtom mjestu. Donedavno, prihodi od TV prava mjerili su se u manjim iznosima, i to u kunskoj valuti.
Pratit ćemo europska zbivanja pod povećalom, ali ne bježimo od realnosti – za uspješnu avanturu, Rijeka mora ići s pročišćenim igračkim kadrom i uz nekoliko pojačanja u svakoj liniji, što je najavio i sam Jakirović.
Gdje su ljudi sa Stuttgarta? Na stadionu!
Najslađe puštamo za kraj.
Nije iznenađujuće što desetak godina nakon povijesnog uspjeha Rijeke nad Stuttgartom, gledanost bilježi rekordne brojke iz kola u kolo. Tko je tada bio na dočeku sa 15ak godina, danas je u ranim dvadesetima dio novog vala navijača Rijeke. Unatoč nezapamćeno slaboj jesenskoj polusezoni, prosjek Rujevice na proljeće je 5 i pol tisuća gledatelja! Za riječki prsten od 150 tisuća stanovnika, to su impresivne brojke.
Jedina je to svijetla točka sinoćne utakmice, ali itekako značajna za klub i njegovu budućnost. Kultura odlaska na utakmice Rijeke uvijek je pripadala grupi od tri do četiri tisuće najvjernijih. Kada u momčadi igraju i domaća imena poput Hodže, Frigana, Smolčića, Libera, a danas-sutra i Bodetića, Gajzlera, Panića, dobije se i dodatna lokalpatriotska veza kluba i zajednice.
Rijeka to svakako ima, a riječka publika nikad nije propustila podržati lokalni talent. Iako kroz godine obično domaći budu pod povećalom, njihove se transfere i daljnje razvoje karijera posebno prati. Po tom pitanju, Rijeka je na odličnom putu.
Treba vidjeti hoće li netko od navedenih izlaznih juniora dobiti priliku u završnici sezone u Gradskom vrtu. Biti treći ili četvrti u ovom trenutku je stvar isključivo prestiža. Nikom nije svejedno ako Rijeka na kraju završi s istim brojem bodova kao Varaždin i Istra 1961 – posebno ne menadžerima i stranim klubovima koji stoje u redu za pojedine prvotimce (najnoviji je interes bivšeg Heberovog poslodavca New York Cityja za Matiju Frigana).
No, istovremeno se na oproštaju od Osijekovog kultnog stadiona otvara potencijalna minutaža za mlađe igrače od kojih se očekuje iskorak sljedeće sezone.