Kada je Vlada Republike Hrvatske početkom ove godine najavila financiranje rekonstrukcije stadiona u Maksimiru i na Poljudu, reakcija javnosti je bila očekivano podijeljena. S jedne se strane čulo zadovoljstvo, mahom navijača Dinama i Hajduka, jer će njihovi klubovi napokon dobiti moderne stadione. S druge je strane došla očekivana kritika jer se u državi u kojoj se teško bolesna djeca liječe donacijama, a mirovina mjeri u sakupljenim bocama, javni novac de facto dijeli vrlo profitnim udrugama za napucavanje lopte.
Ali ako pogledamo trenutačno sociološko, financijsko i političko stanje države, ovakav potez Vlade je i više nego očekivan. Hrvatski nogomet velika je slagalica, naizgled bez reda i uzorka. No, zagledate li se malo duže, počet ćete uočavati jasne obrasce.
Faktori nepravde na relaciji Vlada – HNL
Prvi obrazac je fenomen tzv. škripave daske. Ovaj psihološki koncept, ukratko, tvrdi da će mala škripava daska, koja ispušta neugodne zvukove svaki put kada stanemo na nju, privući više pažnje nego rupa u zidu; samim time prvo ćemo popraviti dasku, zbog mira i tišine u kući. Preslikamo li taj koncept na društvo u cjelini doći ćemo do vrlo poznatog fenomena u kojem se glasnim i neugodnim pojedincima često izlazi u susret, sve kako bi se izbjegle neugodnosti i daljnji konflikt. Svaka sličnost s navijačima “najvećeg kluba na svitu” je, naravno, jasna i uopće nije slučajna.
Entitlement, osjećaj privilegiranosti i prava na nešto, drugi je dio ove slagalice. Ljudi kojima se godinama opraštaju greške te istovremeno bez razloga daruju financijski i drugi pokloni s vremenom će razviti osjećaj “više vrijednosti” i očekivati neopravdano favoriziranje. Padaju li vam, možda, na pamet dva hrvatska kluba koja bi mogla imati ovakav poremećaj klupskog ponašanja?
Treći i najvažniji faktor je trenutak. Tik pred lokalne izbore, navijačke baze koje se ponašaju poput škripave daske i imaju osjećaj entitlementa savršen su poligon za političku trgovinu. Konzervativne sociološke studije procjenjuju da navijača Dinama i Hajduka u Hrvatskoj ima otprilike 2 milijuna. Iz političko-marketinške perspektive to je bazen potencijalnih glasača u koji se jednostavno moralo uskočiti.
Pritom treba imati na umu da će predviđeni iznos ulaganja u maksimirske i poljudske “ljepotice”, trenutačno postavljen na 90-ak milijuna eura, sasvim sigurno narasti. Gotovo cijeli navedeni iznos otpada na Maksimir: Vlada se obvezala financirati polovicu iznosa izgradnje novog stadiona u iznosu od 87,5 milijuna eura. S druge strane, za Poljud se izdvaja “samo” 600 tisuća eura namijenjenih projektnoj dokumentaciji za predviđenu obnovu. No, teško je vjerovati da će iskusni hrvatski manipulatori mase, tzv. političari nacionalne razine, napraviti početničku grešku i u svoju južnu glasačku utvrdu uložiti toliko manje sredstava nego u metropolu. Za očekivati je da će i trošak obnove Poljuda pasti na teret države – ako je moglo 1979. godine, može i danas. Dvaput je dvaput.
Prošle je subote ministar turizma Tonči Glavina u Splitu najavio kako će država preuzeti trošak obnove olujom oštećenog dijela splitskog stadiona koji iznosi oko 2 milijuna eura. Trend se očito uspostavlja, samo je pitanje trenutka kada će se urbi et orbi objaviti kako je poljudski stadion od nacionalnog interesa postao dio državnog proračuna. Ironija je da se samo nekoliko minuta nakon ministra Glavine u dnevniku jedne nacionalne televizije pojavio Kristjan Staničić, predsjednik Hrvatske turističke zajednice, i objavio kako će Split i okolica, sukladno dubinskoj i detaljnoj analizi, u samo nekoliko dana održavanja festivala Ultra zaraditi oko 35 milijuna eura, otprilike cjelokupni predviđeni trošak obnove Poljuda.
No, vratimo li se na prvi predviđeni iznos od otprilike 90 milijuna eura, dodamo li na njega predviđeni trošak obnove Poljuda i zaračunamo li očekivane stope inflacije te porasta građevinskih troškova, konačni iznos će vrlo brzo dosegnuti 150 do 200 milijuna eura. Čak i ako tako nabujali trošak podijelimo s prethodno spomenutih 2 milijuna “modrih” i “bilih” navijača, ispada da je ovo, iz političke perspektive, prilika koju ne možeš propustiti. Za samo 5 do 10 eura po navijaču, tj. potencijalnom glasaču, dobivaš priliku da još malo proširiš svoj politički utjecaj i odglumiš ljubav prema sportu.
Povlašteni Dinamo i Hajduk, ignorirani Rijeka i Osijek
Pritom se navijači Rijeke, Osijeka i drugih klubova s pravom osjećaju kao građani drugog reda. Na pitanje zašto bi netko koga ne zanimaju ni Dinamo ni Hajduk ni možda nogomet u cjelini, plaćao građevinske radove na objektima koje gotovo isključivo koriste dva profesionalna nogometna kluba, Vlada Republike Hrvatske nudi odgovor koji poprilično vrijeđa inteligenciju – Maksimir i Poljud su projekti od “nacionalnog interesa”.
U prijevodu: vi ostali nam niste zanimljivi. Makar bili prvaci, osvajači Kupa i klub koji već više od desetljeća ne siše javne novce.
Navijači Rijeke ne navijaju za “najkatoličkiji” klub, nemamo niti onaj “dišpet” niti pokazujemo entitlement. Nemamo mentalitet razmaženih nogometnih derišta, ne tražimo ništa što ne zaslužujemo. Možda i prečesto samo šutimo i uplaćujemo novce u državni proračun – iste one novce s kojima će se obnavljati tuđi stadioni. Ali “kada pride nedeja zapolne”, stojimo na tribini bodreći dres prvaka. I sretni smo, jer smo i pivu i stadion platili iz vlastitog džepa.
Ipak, na nepravdu treba reagirati kako ona ne bi postala norma ponašanja. Ne treba očekivati da će Europska komisija, koja inače izričito brani financiranje projekata koji favoriziraju pojedine profesionalne sportske klubove, reagirati s bilo čim nego s eventualnom verbalnom packom. Očito je da riječka nogometna javnost mora reagirati sama i prekinuti poslovično miroljubivu riječku šutnju.
Jer, kako bi rekla moja pokojna pranona: čin se više prigiblješ, više ti se rit vidi.
Zato je krajnje vrijeme da “sami protiv svih” postane način djelovanja, a ne samo krilatica. Lokalna politika, klub i navijači moraju odmah glasno reagirati pa prema Zagrebu i Splitu ispružiti jedan kulturni srednji prst. Projekt nove Kantride, za razliku od ponovnog ulaganja u maksimirsku i poljudsku “rupu bez dna”, jedini ima stvaran potencijal i mogućnost da pozitivno preobrazi lokalno okruženje. U nekom konačnom obliku, s neboderima ili bez njih, nova Kantrida mora biti tek jedan od mnogih stadiona koje će država urediti i ostaviti na korištenje profesionalnim klubovima, ali i cjelokupnoj lokalnoj i nacionalnoj sportskoj zajednici.
Više ne smijemo biti niti građani niti navijači drugog reda. Ovaj kraj i ovaj klub nisu to zaslužili.