12.1 C
Rijeka

Rijeka ne prihvaća samo nezainteresiranost

Neočekivan debakl mnogi su ispratili zvižducima. Opravdanim, jer pristup nije bio na razini, a podbacili su - svi.

Riječka publika nije zahtjevna. Izjave predsjednika Damira Miškovića da svake sezone jedini imperativ ostaje izlazak u Europu mogu se (s pravom) okarakterizirati kao neambiciozne, ali sprječavaju umišljenost nakon par povezanih pobjeda. Čine dugoročni projekt održivim. Olakšavaju povremene padove i neuspjehe, jer se rezultati iznad očekivanja mogu opravdati igranjem na najvišim okretajima.

To je prihvatila i Rujevica pa se od Rijeke stoga svaki drugi domaći vikend očekuju tek borbenost i želja. Idealno dakako i kvaliteta te posljedično dobri rezultati. Realnost domaćeg nogometa jest da čitatelj ovog teksta navija za klub koji, u najboljem slučaju, ima treći budžet u natjecanju. Kojeg sudačka organizacija šikanira kroz pojmove intenziteta i visokih žutih kartona. I koji je mnogima tek pojam odskočne daske za dalje.

Radi toga je većini za prolaznu ocjenu dovoljno vidjeti da se dalo sve od sebe. Paradoksalno, kao da smo se vratili dvadesetak godina u prošlost – Rijeka više nije klub pred bankrotom, sastavljen od YouTube igrača dovedenih nakon pregledavanja VHS snimke, na preporuku menadžera. Ali to u Rijeci funkcionira dugi niz godina i funkcionirat će i dalje.

Ono što ne prolazi jest nezainteresiranost, bolikurčina.

Tko je Tomislav Štrkalj?

Duje Strukan službeno je elitni HNS sudac, iako će brza internet pretraga dati dovoljno razloga za promjenu statusa. Osim starta Bujara Pllane nad Markom Pjacom, kojeg je čak i jednosmjerni Mario Strahonja procijenio pogibeljnim startom za crveni karton, iritantno sjeckanje prvog poluvremena iznerviralo je slabo posjećenu Rujevicu. U nastavku je uslijedio suprotan kriterij, gdje su se puštali agresivniji dueli u vidu kompenzacije. Nedosljedno.

Jedan od konstantnih bacača u redovima gostiju bio je Tomislav Štrkalj, koji je sredinom prvog poluvremena iz istog razloga postao meta Rujevičkog istoka. Postignuti pogodak u 45. minuti proslavio je ušutkujući domaće navijače. Nitko od igrača Rijeke to nije ispratio niti pogledom.

Iz redova Rijeke nije se na terenu vidjela reakcija prema igračima ili prema sucu čitavu utakmicu. Kod VAR provjere Igora Pajača na start Pllane, Rijeka nije stala u zaštitu svog suigrača. Nije okružila suca, ruke nisu bile podignute, pritiska nije bilo, iako bi taj crveni karton značio više od pola sata igre s brojevnom prednošću. Jasno, ne znači da bi bilo kakav pogled prema sucu promijenio odluku, ali opća inertnost i letargija su nedopustive.

Reakcije nije bilo ni kod primljenih golova u 2. poluvremenu, iako su bili izravna posljedica individualnih grešaka uže obrane (Mitrović, Galešić, Dilaver). Nije bilo niti odmahivanja ili širenja ruku u čuđenju poteza suigrača. Nitko na terenu nije preuzeo odgovornost, zagrmio i pokušao galvanizirati vidno rasutu momčad, s ciljem preokreta rezultata. Nisu se igrači “žalili” ni kad bi umjesto dodavanja pucali u blok – na terenu su bili fikusi.

To nije od jučer. Iako sklapana kao borbena momčad, na čelu s ratničkim trenerom, u nekoliko navrata se umjesto reakcije dočeka spuštena glava. Najbolji primjer je možda dvoboj Ristovski – Ivanović pred nekoliko kola, kada su igrači Rijeke s respektom promatrali kako vidno iznervirani igrač gostiju hvata njihovog suigrača za vrat. I dobiva samo žuti karton.

Opći manjak reakcije na događaje na terenu pogodilo je navijače, i to je bio jedini povod kritikama, zvižducima i skandiranju na kraju utakmice. Koji su bili apsolutno zasluženi. Ne misli se njima ništa loše, ali ni strpljiva riječka publika ne može zapljeskati na domaći poraz 2:4 u trenucima kada se očekivalo približavanje prvom mjestu. Utakmica je odigrana kao da se moralo odraditi tih 90 minuta, i to su mnogi zamjerili.

Onaj tko je platio ulaznicu ima pravo vikati što hoće. Što ja mislim o tome, to je druga stvar.

Željko Sopić

Iz istog je razloga frajerski stav Željka Sopića naišao na prve kritike, jer 6000 luđaka koji daju potrebni vjetar u leđa i kada ne ide, nije u redu prozivati nakon dvije minute zviždanja. Dakako, na red su došle i kontre na njegov račun, što ga neće pogoditi jer nije takav tip osobe.

Ali moglo je biti i drukčije; Slaven je na gol zapucao četiri puta. Maestralno su kontrirali i poentirali, ali statistički modeli su gostima za stvorene situacije dali tek 0.94 očekivana gola, naspram Rijekinog 1.47. Unatoč lošoj igri Bijelih, Slaven Belupo nije nadigrao Rijeku nego iskoristio slabosti i opću nezainteresiranost. Ne umanjuje se kvaliteta gostiju, ali ne treba bježati od činjenice da su dojučerašnji otpaci Rijeke (Liber, Lepinjica), u kombinaciji s Miočem i Agbekpornuom, izdominirali terenom. Što poraz čini još bolnijim.

Izuzev Dinama, Rijeka je u HNL-u posljednji put primila četiri gola (ili više) na domaćem terenu samo od Osijeka 2010. godine (1:5).

Možemo povući pitanje smisla zamjena Čabraja-Radeljić i Mitrović-Galešić u trenucima kada Rijeka na domaćem terenu lovi gol odnosno dva gola zaostatka. Vidjelo se i koliko je igrača van forme, pogođeno manjkom rotacije prijašnjih kola. Pali su i nizovi neporaženosti, koji su možda stvarali kočnicu. Iako niz od tri mjeseca bez poraza se može interpretirati i kao period s pet remija – bodovni učinak bio bi veći da je Rijeka izgubila tri neriješene, a pobijedila preostale dvije.

Možemo pričati o manjku kombinatorike, a posebno o neuobičajenim reakcijama inače sigurne uže obrane: dvojca Mitrović-Dilaver, koji poput suspendiranog Lindona Selahija, nisu produljili ugovor. Vidljiva je bila nervoza kod potonjeg, a scene s kraja utakmice gdje ljutito odvlači momčad od navijača nisu bile potrebne.

Najvjerojatnije od svega je da je posrijedi tek slab dan u uredu, ali to će trebati dokazati potpuno drukčijim stavom protiv Rudeša. Iz tog razloga, Željko Sopić siguran je na klupi. Jer tako treba i biti: svaki trener zaslužuje barem mirno odrađene pripreme.

Jedna utakmica ne čini sezonu izgubljenom. Barcelona ima sedam bodova manje od vodeće Girone, koja je došla na Camp Nou i, istim rezultatom kao Slaven Belupo, domaćinu uzela sve. Milan kaska devet bodova za Interom, Manchester City četiri za Liverpoolom, a Borussia Dortmund čak jedanaest za Bayernom. Nitko od njih nije odustao od borbe za naslov pa neće ni Rijeka.

Sviđa Vam se tekst? Preporučite članak poznanicima:

Preporučujemo

Zato je Rijeka prva

Borba u Turopolju pokazatelj je recepta kako će Rijeka gaziti dalje.

Tko je bez grijeha, neka prvi baci aut

Rijeka je rutinski preko Istre 1961 stigla do nove...afere!?

Može li Brighton, pardon Rijeka, ponovno uspjeti?

Dva modelom poslovanja vrlo slična kluba: saznajte što sve veže Rijeku i Brighton.

Mirko Marić, tipično riječki razuman transfer

Igrač neupitne kvalitete za HNL predstavljen kroz brojke.