Damir Mišković je pred sedam godina tvrdio kako u HNL-u nema trenera za Rijeku. Koliko je i tad bio ispred svog vremena najbolje se vidi kada se u naponu snage momčadi iz nominalno srednjeg doma lige suprotstave Bijelima. Nekad Mario Kovačević, danas Nikola Šafarić, s dvostrukim blokom na Rujevici, a naprijed što bude. S kadrom koji ima najmanje fluktuacija u višegodišnjem periodu, najviše što mogu često je bunker kakvog se i novi prvoligaši posrame.
Cilj dakako opravdava sredstvo, a ovo nije kritika nekadašnjeg veznjaka Rijeke, a danas trenera Varaždina. Samo je još jedna u nizu potvrda Miškovićeve teze. Bijeli danas imaju stabilnog vođu koji nije došao na kratkoročnu epizodu, a kao i što u HNL-u pojam mladog igrača paradoksalno obuhvaća i 23-godišnjake, tako je i 65-godišnji Matjaž Kek Rijeci garancija stabilne budućnosti.
Zato Rijeka treba biti strpljiva i ponekad odzumirati sliku. Rijeka je protiv Varaždina na papiru sve odradila kako treba. Igrala je agresivno i ograničila goste na prostor do tridesetak metara od gola, dinamičnom igrom dolazila u opasne zone, stvarala prilike iz igre i iz prekida, zaigrala u najjačem sastavu, ali nije išlo.
Takva je i Rijeka u posljednje dvije godine u mnogim potezima koji su je doveli u aktualne probleme.
Nakon vrhunske proljetne polusezone koja ga je dovela na širi popis bosanskohercegovačkih putnika za SP, Amer Gojak pola godine kasnije dobiva trash time. A Rijeka je s njim ljetos napravila sve po pravilima struke: dogovoren je nastavak suradnje s iskusnjarom od 35 reprezentativnih nastupa, da bi već početkom studenog u praksi dobila uskoro 30-godišnjeg veznjaka kojem još godinu i pol mora plaćati ugovor.
Gotovo identičnu priču nosi i Toni Fruk. Tko normalan ne bi na sve načine zadržao ponajboljeg igrača lige, igrača koji će do kraja sezone izgledno doći na drugo mjesto na ljestvici nogometaša s najviše utakmica za Rijeku!? Umjesto da to završi trijumfalno za svih, danas smo na mjesec dana od trenutka kada Toni – kao i svi ljudi – može opravdano prihvatiti unosnu inozemnu ponudu, potpisati predugovor i za sitniš otići na ljeto ili prije.
Pa umjesto da minutažu Gojaka danas koriste Šimun Butić ili Dominik Thaqi, koji bi vjerojatno s više mirnoće na Gojakovom mjestu riješili utakmicu u 65. minuti, Rijeka je razvojni klub s iznadprosječno starom ekipom čak i za HNL pojmove (25.3 godina).
Umjesto da je milijune od Frukove prodaje Rijeka iskoristila za pravu rekonstrukciju momčadi prema Kekovim postulatima, danas brojne ubačaje u probijanju bunkera lovi Daniel Adu-Adjei od 179 centimetara, znajući da je posljednji napadač koji je znao zabiti glavom bio Josip Drmić…
Umjesto da je dogovoreni potpis Nike Jankovića za Fenerbahče donio jednu od rekordnih klupskih zarada, nakon propalog transfera on je hodajući mrtvac sa sat vremena terena u posljednjih šest relevantnih utakmica s izuzetkom Kupa…
Rijeka je u seriji logičnih odluka iz kojih ni kriva ni dužna uporno izvlači deblji kraj.
Iako ima probleme od kojih se odgovorni ne smiju olako skrivati, treba pošteno reći da i u mnogim razumnim potezima nije dobila povrat uloženog. Zbog toga svi zajedno moramo trpjeti još jednu prijelaznu, odnosno iskrenije i izravnije rečeno – izgubljenu, propuštenu polusezonu. Još šest mjeseci za pojmove domaće lige dobrog vlasnika, finih uvjeta i strpljivih navijača, iskorištene za ni vrit ni mimo nogomet.
Ali ovo mora biti posljednja takva lutajuća, s obzirom na to da ovaj kadar Rijeke već godinu i pol diše na škrge. Zreo za ozbiljnu rekonstrukciju. Ozbiljnu jer krnje, kakve Darko Raić-Sudar i Antonini Čulina odrađuju nekoliko prijelaznih rokova zaredom, ne donose uglavnom ništa dobroga.
Uglavnom ništa; Rijeka ipak s ulaskom u 2027. ima milijune na čekanju u osovini Barišić – Pavić – Vignato – Adu-Adjei, ali i dubok kvalitetni jaz između aktualnih nosilaca igre i njihovih unutarnjih rezervi. Ako se oni i mogu nazvati rezervama; u kadru je barem desetak igrača za kojima mnogi ne bi pustili suzu da sutra odluče potražiti sreću drugdje, a prema Kekovoj minutaži nije teško zaključiti koji su već prekriženi.
Matjaž Kek neće postati pragmatičan kako se bude približavao sedamdesetom rođendanu, a budući da u klubu gotovo na svim pozicijama mogu pronaći bolja rješenja – a malo koga na trenerskoj poziciji – vrijeme je da se tako počne odnositi prema njemu. Kao što bi i Damir Mišković morao više cijeniti svoje novce, vrijeme i uložen trud, a ne dozvoliti toliko lutanja na svim razinama, zbog kojih umjesto Rijeke tjedan ranije, Rudeš za vikend smjenjuje trenera Dinama.
Jer mnogo jače Rijeke su igrale s manje grča od ove kad su bile prepune igrača željnih dokazivanja. Igrača koji su gledali kako do jače lige, a ne onih kojima u naponu karijere i nije tako loše šetati Kvarnerom za dobre novce.
U bolja vremena zasićenost kadra bi se rješavala trenutačnim šaptanjem i potpisima primjerice Krušelja, Maurića, Canjuge ili Bukvića, umjesto upornog dovođenja starijih anonimnih stranaca s četiri strane svijeta, da bi se u uredima zbunjeno gledalo kad se za njih (opet) ne nalazi kupac po izvješenoj cijeni.