Ne želim ovaj komentar pretvoriti u lov i mjesto za pljuvanje Ivana Ćubelića jer je pogreška koju je on napravio u skladu sa stavom i pristupom ekipe koju netko drugi vodi. Također, momak je odličan igrač, ima 23 godine i može samo napredovati, tako da je njegova jučerašnja pogreška manja od one koju je napravio Majstorović, ali broji se samo ova njegova.
Ali Ćubelić nije krivac za nemoć i mlohavost koju je Rijeka pokazala protiv osrednjeg Dinama. Kao riječka navijačica alergična sam na demagogiju koju nam ponekad serviraju iz kluba. Pa tako, nakon gola u 85. minuti i pokušaja obrane boda uvođenjem Gojaka, moram slušati i kako ćemo izaći u susret Dinamu jer je to normalno, jer smo mi pošteni i korektni. Slažem se s time, ali to je samo pomicanje fokusa s jučerašnjeg antiklimaksa.
Na takve floskule prošle godine smo ovdje na portalu komentirali “Sve je okej, ali Rijeka je sedma“, a vjerojatno bi se isti komentar mogao ponoviti i sada nakon Rudešovog gola, Slavenovog pokera, i maksimirske sramote. Mislim da bi svi navijači Rijeke htjeli znati zašto Gojak, a ne Mohebi na 1:1.
Ili je ovo što mi kao navijači ne vidimo iza zavjese treninga toliko loše da ni glavni trener ne vjeruje da Rijeka može zabiti još jedan gol nakon izjednačenja? Dok Istrini klinci okreću Hajduka s 0:2, mi, kada smo u dobrom momentu, branimo 1:1. I zato smo zaslužili poraz i ništa više.
Hajduk kao primjer
Ne volim spominjati družinu s juga niti u zajebanciji na kavi, ali da mi je netko rekao prije samo pola godine da ću gledati kako Hajduk visokim presingom u zadnjoj minuti brani 2:1 protiv Ajaxa, a mi uvodimo Gojaka da obranimo bod protiv Dinama u niskom bloku, rekla bih da je netko lud. Očito ili netko ima preveliki respekt prema Dinamu (na čiju je klupu skoro sjeo 2020. godine) ili premalo vjeruje svojim igračima da se nešto može napraviti.
S kritikom sam gledala i na Đaletove prve utakmice, pa nam je Radomir Đalović svima začepio usta jer je uzeo sve. Ne mogu se oteti dojmu da je Rijeka najbolje u Maksimiru izgledala pod ludim Đalovićem, koji je u tunelu polusumanuto vikao: “Jači su k****” i “nemaju oni što ovdje tražiti.” Ali možda baš taj pristup treba da bi nekoga uvjerio da možeš.
U današnjem nogometu, kada se u utakmicama Lige prvaka zabija četiri gola u prosjeku, mi stvaramo igru baziranu na defenzivnoj stabilnosti i taktičkoj odgovornosti, iako su današnji napadači s loptom toliko dobri da svatko u svakom trenutku može zabiti gol. Ne znam koliko daleko se tim pristupom može doći; zasad je to dovoljno za jedno mjesto ispod crte koja vodi u Europu.
Uostalom, pogledajmo taj Dinamo koji nas je pobijedio: skupina mahom HNL igrača s većom voljom i željom od riječkih, plus Beljo koji zna zabiti gol. I to je jučer bilo dovoljno. Dok većina europskih klubova, kada nešto nije u redu, mijenja ritam utakmice i taktiku već na poluvremenu – pa tako kod Smolčića, Fabregas radi tri promjene u poluvremenu – mi imamo “kvalitetniju” ideju. Čekamo i čekamo, a onda uvodimo čvrstog Gojaka, pa kada nas kazne, očekujemo čuda u pet minuta od Mohebija.
Problem dublji od Dinama
Poraz kao poraz od Dinama je nebitan, jer to nije problematično. Problem su volja, htijenje, zalaganje i pristup samoj utakmici. Glavno je pitanje koliko Rijeka daleko može stići s ovom defenzivnom varijantom i s ovakvim zatvorenim pristupom. Iako su jučer Oreč, Majstorović, Husić i Devetak defenzivno odigrali (uglavnom) dobru utakmicu i po broju osvojenih defenzivnih duela su u samom vrhu, što je Rijeka dobila od toga? Dva gola u mreži i peto mjesto.
Je li moguće da igrači koji su do prije pola godine nosili riječki dres sada u duel ulaze žešće, brže i pobjeđuju golovima u zadnjim minutama (iako za Radeljićem ne plačemo nimalo, skoro nam je i poklonio gol)?
To su isti igrači koji su igrali i u Rijeci, pa nisu pobjeđivali u zadnjim minutama. Netko je odlučio da ovi igrači ne mogu napasti i ugroziti Dinamo, sumnjao je u sebe i u svoje igrače i zaslužio poraz.