Izreka kaže: čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka. A strpljivci su ove sezone riječki navijači. Strpljivi koliko treba. Izdržali su i podržavali trofejnu Đaletovu tvrdoglavost, a kako stvari stoje, svoje su strpljenje preusmjerili na španjolskog čarobnjaka koji još uvijek nije shvatio da trenira Rijeku, a ne Real Madrid.
Kada makneš medijske spinove, članke, društvene mreže, nogometni PR, podcaste, intervjue i teoretičare koji bi htjeli biti bitan faktor u nogometnom biznisu, ostaje ti samo rezultat. On je znanstveno provjerljiva činjenica. Možeš ga zbrajati i oduzimati, možeš ga mjeriti trofejima, možeš ga promatrati i izučavati. Sve što je nasuprot rezultatu samo je priča, mišljenje i nedokazana teorija.
Kad smo kod rezultata i onoga što je nepobitno, dokazivo i otporno na svačije mišljenje…
Nijedan strani trener sa stranog govornog područja nikada nije samostalno osvojio HNL.
Činjenica je to na uzorku većem od 10 utakmica. U tu kategoriju ne ubrajamo Francuza Vahida Halilhodžića, koji je formalno napustio Dinamo tri kola prije kraja sezone, te naravno Rijekine strance Matjaža Keka i Radomira Đalovića.
Onaj tko misli drugačije i tko vjeruje da su ekipe sastavljene uglavnom od domaćih igrača spremne usvajati svjetske trendove i španjolske teorije nogometa, očito se kladio protiv samoga sebe.
Gubitak riječkog identiteta najveća je greška ovosezonskog nogometnog cirkusa. Rijeka je dobro znala da strani treneri trebaju puno više vremena da se njihove ideje uklope u HNL i da se one ne mogu tek tako prenijeti na domaće igrače. Usred prodaje i neprodaje kluba, stigla je ingeniozna ideja da se angažira španjolski stručnjak Victor Sanchez.
Da se razumijemo, Sanchezova teorija nogometa nije pogrešna, ideja njegove igre nije loša. Međutim, ono što je mjerljivo, rezultat, je katastrofalan. Sada je to već dovoljno dobar uzorak. Najžalosnije je što naš trofejni Đale nije imao PR, nije imao medijsku školu treninga, nije znao objasniti kako je Rijeka u predzadnjem kolu dobila Šibenik, niti kako je dobio Istru u polufinalu kupa.
Ali znate li koja je razlika između Đaleta i Sancheza? Đale je izvlačio više od igrača. Čak i kada se gubilo, intenzitet igre bio je veći i glad jača jer je uspijevao prenijeti svoju emociju. Svima je jasno da je tu bilo improvizacije i krpanja na energiju, zajedništvo i međusobnu motivaciju. Sve to nije zato što je Đale bolji ili lošiji od Sancheza, već zato što je bio na istoj valnoj duljini sa svojim igračima.
Još je žalosnija činjenica da su se riječki rivali okrenuli riječkom modelu poslovanja: domaća pojačanja iz HNL-a, plus domaći igrači koji su spremni na visoki tempo i intenzitet nogometne igre. A Rijeka je krenula u suprotnom smjeru, sa stranim trenerima i snovima o pojačanjima iz stranih liga. Ne cijeneći ono što je prošlih godina radila tako kvalitetno, dok su rivali s juga i sjevera sanjali neke nerealne snove o stranim nogometnim mesijama.
Dok sam pripremala ovaj komentar, pozvala sam kolegu s kineziološkog fakulteta koji trenutačno radi kao sportski djelatnik u jednom španjolskom nogometnom klubu (kojeg nećemo imenovati). I on mi je otvorio oči svojim komentarom: “Zašto HNL klubovi ne prodaju igrače direktno u La Ligu? Zato što HNL nije liga koja će igrača obučiti na taktičkom planu. HNL igrači nemaju kapacitet apsorbirati sve ideje nogometne igre koje najviši rang klubova od njih očekuje. Kada kupuješ HNL igrača, kupuješ potencijal.”
Što je i Rijeka dokazala, jer nijedan riječki igrač nije u novom klubu napravio trenutačni pomak. Možemo pričati o Marcu Pašaliću koji sada igra u MLS-u, ligi slabijeg intenziteta, ali on je vrhunski talent. Ili o Franji Ivanoviću, kojeg je USG napravio igračem od 28 milijuna eura. HNL nikada nije pravila razliku u taktičkom smislu; HNL momčadi su ligu osvajale intenzitetom i minimalnim taktičkim prilagodbama. I u takvim okolnostima dovesti trenera s velikim zahtjevima za ekipu koju uglavnom sačinjavaju domaći igrači nije bilo pametno.
Za Sanchoball trebat će vremena i strpljenja, a kao što kaže uvodna poslovica: čuvaj se bijesa strpljivih riječkih navijača.
Odgovori i objašnjenja koje riječki trener daje nakon svake utakmice postaju sve smisleniji, dok zaostatak za vodećim Dinamom iz kola u kolo postaje sve veći. Postavlja se pitanje: što mi želimo? Što Damir Mišković i Darko Raić-Sudar žele? Želimo li slušati kvalitetne teorije španjolskih intelektualca?
Ili želimo pobjede i borbu za vrh? I imamo li svi zajedno dovoljno strpljenja za Sanchoball?