Autor: Anita Fućak
“Kamo dalje rođače, čini mi se da je standard pokvario navijače, jedu govna i sanjare. Ulici trofeja ponestaje snage. Ostavljene djevojke, narkomani i bludnice uzdaju se u tebe.” Raspolagati našom mukom, nije mala zajebancija. Osudila bih se reći da je Johnnyjeva muka (riječi pjesme iz Azra – Tko to tamo pjeva) lagani pjesmuljak, naspram onoga što je HNK Rijeka servirala svojim navijačima i simpatizerima.
U trenutku kada ti treba gard, pobjeda, čista i spremna glava, Rijeka ti u principu daje debakl. Od Ljubljane do Zagreba pa nazad za Rijeku. Zaista je nevjerojatno kako klub ne može iskoristiti pozitivnu navijačku atmosferu i zdravu podršku u svoju korist, da igraju bez straha i da ih to gura naprijed. U Rijeci rijetko kada ima skidanja dresova, fizičkih napada na igrače, osim kada Palikuča izgubi od Dinama 7:2.
Kod riječkih navijača poraz je sastavni dio života, ako si dao sve što si mogao. Ipak je to samo sport. A dojam je da Uprava i klub trenutačno daju vrlo malo od svojih mogućnosti. Ograđivanje od najviših ciljeva i čvrste noge na zemlji su u habitusu Damira Mišković. Je li to ispravan pristup, kada skupina trenera i igrača bez odgovornosti izgubi tri utakmice u nizu u posljednjih šest kola prvenstva? Je li to dovoljno da se kod nekog stvori pritisak, prevedeno: koliko još utakmica do kraja prvenstva Đalović mora izgubit da mi dođemo kao purgeri do pasivno-agresivne poruke vlastitim igračima: “igra ili šetnja danas?”.
Ova ista momčad je u roku od deset dana pobijedila Hajduk, Dinamo i Osijek. I onda još jednom Hajduk dva tjedna kasnije. Danas ta ista momčad i taj isti trener skupljaju komadiće samopouzdanja na putu prema Rijeci, nakon još jednog vaginalnog otvaranja utakmice u Maksimiru. U najavi utakmice čula sam Đaletove riječi, “Dinamo ne smije željeti pobjedu više od nas” i onda dolazimo do početka utakmice kada Mišić uvaljuje lakat našem stoperu, kada Stojković pored Oreča trči na izgubljenu loptu i izbori loptu za Dinamo. Jedini logični zaključak koji mi se nameće je da je Đalović njima rekao što želi, ali da njegove riječi prolaze igračima kroz uši.
Očito da je Đaletov entuzijazam i njegov prijateljski odnos s igračima potrošen, jer kada se ekipa nađe u situaciji kao ovaj tjedan s tri uzastopna poraza, postoje samo tri vrline koje igrači cijene: znanje, autoritet i disciplina. Jer očekuju od trenera da ih izvuče kada oni zajebu, očekuju njegovu pomoć kada su u problemu. Naravno da ni igrači ne vide sebe kao problem, i baš zato se okreću autoritetu baziranom na znanju i iskustvu. Ako ga nema, dobiješ frustriranog Selahija kod zamjene, dobiješ kartoniranog Fruka koji sada već sam želi rješavati utakmice, dobiješ Zlomislića koji u 90. minuti čuva bod protiv Varaždina. Ako Rijeka ove godine ostane bez naslova, perfektna slika sezone će biti to Zlomislićevo valjanje na loptu prije Menalovog gola. To je riječka psihološka priprema. Gard kluba koji želi uzeti sve? To je vjerovali ili ne, riječki kapetan. Koji čak i pokazuje znake života: jučer želi na posljednji skok pola minute prije kraja, ali ga zaustavlja klupa, iako nema ništa za izgubiti…
Klubu savjetujem da nastavi s tihom diplomacijom, i da za Goricu delegiraju Kolarića. Dok jedni obavljaju tihu diplomaciju i pečatiraju, drugi traže izuzeća. Rezultate svega toga, mogli smo vidjeti na 17 metara od Nevistićevog gola, pola sata prije kraja, kada je stoper Dinama trebao napustiti teren.
Sopić je prošle godine najavljivao sve, a uzeo je ništa. Ove godine ne najavljujemo ništa, a čini se i da ćemo uzeti – ništa. Kao navijačica Rijeke ne mogu se odlučiti koji mi je pristup lošiji. Nedostatak psihološke pripreme igrača, stožera i nedostatak pozitivnog pritiska polako, ali sigurno izjeda naše riječke snove o duploj tituli. Da stvar bude bolja, jučerašnji gol zabio je Marko Pjaca, i tipično ga proslavio, nasmijavši se čitavom Kvarneru u lice. Simptomatično, još jedan igrač koji je otišao za nekim većim ciljevima, ambicijama i novcima. Ova Rijeka radi mnoge stvari puno bolje i ispravnije od svojih konkurenata, počevši od toga da ne živi na račun poreznih obveznika. U takvim uvjetima teško je biti konkurentan, ali jesmo li neke stvari mogli napraviti bolje? Pa zasigurno, jesmo.
Je li se Pašalić mogao prodati nakon još ova četiri kola, a ne na prvi mig? Je li ljetnih 300 tisuća eura za Marešića bilo previše, nakon svih izlaznih transfera? Konkretni primjeri nisu bitni; bitno je barem da postoji svijest o svojim pogreškama. Ali kako sada stoje stvari, Uprava odrađuje perfektan posao, momci dobro treniraju, dečki dobro trče. Ali eto izgubili 3 utakmice zaredom, jer nije bilo sreće. I to triput!
Da bi dobio na lotu, prvi korak je da kupiš srećku. A čini mi se da ovaj klub ima stav: “kupit ću ako stignem”. To govori o tome koliko nešto želiš. U konačnici, možda onda to i ne zaslužuješ.
Još četiri kola, sami protiv svih! Ispravak, sami protiv sebe!