Pet kola do kraja, a Rijeka i dalje može postati prvak! Ako se u lutriji finiša nikad slabijeg HNL-a to nekim čudom i dogodi, izjednačili bi se sa slavnom Kekovom generacijom. Ni krivi ni dužni; slučajno.
Simbolično, jer ova je Rijeka slučajno i građena. Realan cilj ove sezone bio je nastavak rasprodaja i unovčavanje obiteljskog zlata kako bi se pokrio minus iz prijašnjih godina. Ne treba ni takav cilj kritizirati, jer Rujevicu (za razliku od Kranjčevićeve, Poljuda i Maksimira) nisu platili porezni novci, već blagajna kluba. Razliku u ulaganju, kao i otplatu tekućih troškova, netko mora pokriti svake godine.
Ali nitko razumno ne može očekivati da se u samo šest mjeseci može zamijeniti čitava momčad prvotimaca. Desetak prodaja u samo godinu dana, petnaestak milijuna eura zarade. Otišli su Labrović, Smolčić, Mitrović, Galešić, Hodža, Pašalić, Pjaca i Ivanović, a i rotacijske opcije u vidu Veige, Grgića i Obregona su zamijenjene objektivno lošijima. Može se pritom potegnuti i pitanje sportske politike pa spomenuti da je Rijeka preko ljeta od jednog od najmlađih sastava postala jedan od najstarijih.
I nekako je Rijeka gurala na maksimalnim okretajima… Pod vodstvom bivših igrača i klupskih legendi, angažirajući veterane na višegodišnje ugovore kako bi privremeno pokušala držati korak za Hajdukom i Dinamom. Ali ne može se beskonačno popunjavati roster unutarnjim rezervama; u nekom trenutku na površinu ispliva – nekvaliteta.
Znakovito je bilo kapetanovo Zlomislićevo bacanje na loptu pretprošlog vikenda protiv Varaždina kako bi uštedio koju sekundu u nadoknadi pri 0:0, prije nego je Menalo nakratko ponovo upalio nadu skromnom navijačkom puku. Strah nije nestao u sedam dana, jučer je bio vidljiviji no ikada. Jer stigao je moćni Osijek, koji je na Rujevici upisao drugu ligašku pobjedu u kalendarskoj 2025. godini!
Propustila se ponajveća prilika u prethodnih nekoliko godina, a vrlo vjerojatno i narednih. Jer Rijeka je mogla biti ta koja će preseliti sav pritisak na jednako neuvjerljivo konkurenciju. Ali kad zagusti – odnosno kada Toni Fruk ne može dvadesetim pogotkom ili asistencijom iz ničega izvući suigrače – titulu prema Kvarneru sigurno ne mogu usmjeriti golobradi drugoligaški igrači poput Rukavine. Nema tko zagrmjeti, nema tko preuzeti odgovornost, jer lakše je spustiti pogled i dodati unatrag, na sigurno. Riješiti se vrućeg krumpira, skinuti metu s glave; netko drugi će, ja ne moram.
Nije problem ovosezonske Rijeke neiskustvo kao i sve jasniji manjak logike i alternativnog plana u potezima Radomira Đalovića. Nije to ni nekvaliteta pojedinaca, igrača van forme (Janković), veterana stažom (Selahi) ili godinama (Čop), niti poluprazna Rujevica od ljetos poljuljane atmosfere nakon dvostruko skupljih pretplata, popraćeno obračunom s navijačima-hejterima radi 200 tisuća eura razlike u godišnjem financijskom izvješću.
Problem je što je zbog nekvalitete konkurencije Rijeka svemu unatoč vodeća i očekivanja su porasla. Prvi na tablici je u pravilu tamo zasluženo: zbog najmodernije igre, najbržih igrača, najbolje taktike.
Realnost je ipak drukčija. Jer s aktualnih 56 bodova na kontu nakon 31 kola, u posljednjih 10 sezona HNL-a Rijeka nikad ne bi bila vodeća, a samo bi se jednom ugurala na drugu poziciju! I to 2019. godine, kada je vodeća momčad Dinama imala nedostižna 73 boda… Rijeka je danas prva djelomično svojom zaslugom, ali više spletom okolnosti. Situaciju težom čini samo što su poklonjenu priliku igrači odlučili objeručke – odbiti.
Stoga je Armadin huk ove godine pogrešan: ovi Bijeli nisu šampioni, nego luzeri.
Možda stvari treba nazvati pravim imenom kako bi se napravio prvi psihološki korak u oslobađanju straha od nevidljivog. Jer još nije kasno da svi shvate da i dalje imaju titulu u svojim rukama…