Rijeka u dvije sezone uprihodila 30 milijuna eura, samo je 6 europskih klubova ispred!

Rijeka posluje kao anomalija na europskom tržištu kada je u pitanju odnos prve pratilje i dominantnog kluba diljem usporedivih liga. Ali anomalija je i po pitanju prihoda od transfera.

Strogo matematički gledano, Rijeka je u godinu i pol zaradila za tri pune sezone troškova! Naravno, dio svakog transfera ide agentu, igraču, bivšem klubu, a većina odšteta plaća se u višegodišnjim ratama, pa je nezahvalno 29 milijuna i 150 tisuća eura brutto pretvarati u netto vrijednosti.

Kao i u ranijoj analizi, promatrane su lige od 10. do 30. mjesta na UEFA ljestvici. Prodavala je Rijeka skuplje nego aktualni prvaci Ukrajine, Švedske, Grčke, Bugarske, Mađarske, Izraela, Rumunjske, Azerbajdžana, Poljske, Slovenije, Slovačke i Cipra, a unutar milijun eura je s prvakom Danske. Ali, Rijeka nije prvak; što je s drugim, sličnim klubovima?

Salzburg – inače tipični austrijski prvak kojeg je tek ovog ljeta skinuo Sturm Graz – uprihodio je čak 116 milijuna, a švicarski Basel je na 110. Turski Fenerbahče je na 86 milijuna, kao i danski Nordsjaelland. Ispred je još Kopenhagen na 70 milijuna, nakon čega slijedi velika rupa do ostatka Europe, koju predvode švedski Hammarby i – Rijeka!

Po prihodima od transfera, Rijeka je 7. od 297 klubova koji nisu prvaci!

Podaci su to iz proteklih godinu i pol, odnosno iz tekuće i prošle sezone. Prijelazni rok nije gotov u svim državama pa se ovi podaci mogu mijenjati iz dana u dan, a podaci na Transfermarktu nisu uvijek točni u cent, ili uopće dostupni. Rijeci su za ovu svrhu pripisane odštete za Ivana Smolčića (2 milijuna eura), Marca Pašalića (5 milijuna) te Prince Ampema (neslužbeno 1.5 milijun), za kojeg iznos nije naveden.

Rijeci u leđa gledaju renomirana europska imena poput Olympiakosa, Partizana, varšavske Legije, Rangersa, AEK-a, Trabzonspora, Rosenborga, Bešiktaša, kijevskog Dinama i mnogih drugih. Na toj su listi naravno i brojni europski protivnici Rijeke: od svježijih, Olimpija je na 4 milijuna eura prihoda, Elfsborg na 13, a Djurgardens na 20.5 milijuna… Ispred Rijeke su tri imena s kojima nema realne usporedbe (Salzburg, Basel i Fenerbahče), dva danska kluba koja imaju vrhunski skauting i mlade talente koje otkriju u Africi plasiraju na englesko tržište za desetke milijuna eura, i švedski Hammarby, koji je 10 milijuna ove sezone zaradio na 18-godišnjaku prodanom u Hoffenheim. Slično kao i Danci: Kopenhagenu je sjelo 20 milijuna od Real Sociedada, a Nordsjaellandu po 19 od Brightona i Sportinga.

I s obzirom na činjenicu da je Rijeka posljednji trofej podignula u svibnju 2020. godine, a posljednje europske skupine igrala kasnije iste godine, ovakav financijski rezultat svojevrsna je (pozitivna) anomalija.

Ali Rijeka je službeno uložila 400 tisuća eura u istom periodu: 300 tisuća na Duju Čopa (u stvarnosti manje), i 100 tisuća na Momo Yansanea. Od 119 klubova, brojeći i prvake država, koji su uprihodili barem 3 milijuna eura od prodaja igrača, samo je njih 17 uložilo manje nego Rijeka! Pritom su Rijekinoj zaradi najbliži danski Aalborg i švedski Göteborg; najbliži, ali zapravo dosta udaljeni, s tri puta manje prihoda nego Rijeka.

U ovoj je kategoriji Rijeka vrlo očito negativna anomalija. Jer ne mogu baš svi biti neznalice pa se oslanjati gotovo isključivo na slobodne igrače te istek ugovora.

Prosječno ulaganje navedenih klubova bilo je 8.6 milijuna eura. Srednja vrijednost, kako bi se eliminirali ekstremi, jest 2.9 milijuna: Rijeka je kratka 2.5 milijuna eura. Za tu je razliku u istom periodu samo iz HNL-a mogla dobiti Oleksandra Petrusenka (500 tisuća), Luku Jelenića (800 tisuća) i Antu Crnca (1.3 milijun) u paketu… Ali nije, jer Rijeka tako ne posluje.

Smolčić i Pašalić su bivši

Marco Pašalić otići će za 5 milijuna eura u američki Orlando City, a Ivan Smolčić za 2 milijuna eura u talijanski Como. Obojica su navršili 24 godine – kao i ljetos Nediljko Labrović, a za mjesec dana i Niko Galešić – što prema tržišnim pravilima znači da su na vrhuncu svoje vrijednosti. Ne bi vrijedili više ni sa naslovom prvaka Hrvatske, dok bi im tek grupna faza europskog natjecanja mogla podignuti vrijednost, iako ne značajno, jer bi mogla doći tek krajem kalendarske 2025. godine, kada bi i oni navršili 25. Nećemo o “što bi bilo kad bi bilo”, u kontekstu sramotnog ispadanja od Olimpije na jesen.

S te strane teško je zamjeriti Damiru Miškoviću iskorištavanje pravog financijskog trenutka. Radio bi kontra sebe da je stopirao te transfere. Ali ne i kontra kluba, jer problem je, dakako, tajming. Svima je jasno (strpljivoj, zahvalnoj i razumnoj riječkoj publici posebno!) da privatan klub mora podmiriti tekuće troškove i da ne može računati da će, ako zagusti, netko već uskočiti. Ali s modelom poslovanja i potezima koje vodstvo Rijeke radi u zimskom prijelaznom roku, navijači nisu potrebni…

Nikad Rijeka u novijoj povijesti nije (formalno) prodala tri prvotimca u zimskom roku. Uz još četiri s ljeta (Labrović, Hodža, Pjaca, Ivanović) plus Mitrović, očito će generacija – koju su u Rijeku dovodili Ivan Mance, Robert Palikuča, Darko Raić Sudar, Sergej Jakirović, Željko Sopić i Damir Mišković – postati najskuplja skupina igrača u povijesti domaćeg nogometa bez osvojenog trofeja. A možda i najtalentiranija.

Navijački osjećaji počinju gdje prestaje briga o bilanci, i smislenije bi bilo prodajom riješiti statuse Lindona Selahija, Nike Jankovića i Tonija Fruka sada, nego odugovlačiti pa ih neminovno prodati na ljeto. Naslov prvaka očito je prevelik zalogaj – i to je u redu, svatko ima svoje limite. Europa će se već dohvatiti četvrtim mjestom ili kroz Kup, a čak i da se ne dohvati, što bi se točno promijenilo? Znajući iz prošlogodišnjih iskustava da svako ljeto Rijeka vrši remont i okuplja igrače do duboko u jesen, pa je natambura Olimpija, koja svoja pojačanja iz 1. NL dovede i uigra na vrijeme…

Možda bi tada ušli u sezonu s manjim budžetom, pa već odavno načeti navijači barem ne bi morali slušati bajke o odbijenim milijunima (Petrovič), ranom definiranju kadra (Galešić), izlaženju u susret zaslužnim igračima i drugim.

Pa, ako bi se nekad i ponovilo, ne bi Rijeka sa 7 bodova prednosti nad Dinamom morala prodati kostur momčadi…