Svrha riječkog postojanja

Autor: Anita Fućak

A ja bih se složila da je potpuno u pravu. Jer kako drugačije objasniti riječko nogometno stanje uma, gdje svaki prijelazni rok Riječani dokazuju da znaju otkriti igrača, da ga znaju ukomponirati u momčad, da mu znaju sakriti mane i nakon toga ga prodati sportskim rivalima, koji su jednom nogom na dnu oceana. Srećom, na dnu oceana ih čeka škrinja s blagom zvana Liga Prvaka. Pa s tim kapitalom, uz malu pomoć poreznih obveznika, pokrpaju sve svoje neznanje i nekompetenciju.

Razlika između trofejnog Dinama i ne tako trofejne Rijeke je – volja. Odlazak riječkog juniora i dokapetana u Dinamo na prvi dan prijelaznog roka je harakiri iz perspektive sportskih ambicija. Ali iz perspektive riječkog cashflowa, to je odličan potez. Igrač kojeg si besplatno uzeo iz Herthe, generira 3 milijuna eura čistog profita (minus godišnje plaće), a potencijalno se zarada diže i do 6 milijuna eura. Odluka kluba i Uprave je što će u kojem trenutku izabrati kao prioritet: cashflow ili sport, a riječki prioritet smo svi zajedno vidjeli i doživjeli.

Nevjerojatna je zapravo zrelost riječkog navijačkog puka, koji je uglavnom kroz godine prihvatio tezu da su svi na prodaju, te razumije poteškoće pri financiranju nogometnog kluba koji nema konstantu igranja europskih natjecanja. Ali pitanje koje je nemoguće izbjeći jest: zar zaista nije bilo drugih opcija, nego na prvi dan prijelaznog roka, i to baš u Dinamo? Ako već nije bilo drugih ponuda, je li se moglo čekati do kraja prijelaznog roka?

Ovakvom odlukom u trenutku kada klub nosi titulu nepostojećeg jesenskog prvaka, stvorio se nepotrebni jaz između šire riječke publike i kluba. Klub i Damir Mišković su na sebe preuzeli stigmu: heroj ili izdajnik – a treće opcije biti neće. Jer u konačnici tako će se i ova medijska psihoza pokrenuta od zagrebačkih novinara i završiti. Uzme li Rijeka prvenstvo uz to što je prodala stožernog igrača u Dinamo usred sezone, ne postoji osoba koja se neće nakloniti Fergusonu iz našeg sokaka. Uzme li Dinamo naslov, a Galešić bude imao bitnu ulogu u tome, Ferguson će postati Krečak iz našeg sokaka. Ferguson ili Krečak, vidjet ćemo već za 18 kola. Istina je da ni jedan igrač iz Rijeke u modrom dresu nije igrao jednako dobro ili bolje nego u onom riječkom; ostaje za vidjeti je li Galešić taj koji će prvi probiti led.

Još jednom riječki navijači više strahuju od prijelaznog roka, nego od utakmica i protivnika koji im dolaze. Ako ćemo slaviti prodaje i kreiranje profita unutar sportskog kolektiva više nego same pobjede u derbijima, najbolje bi bilo da klub organizira javno praćenje prijelaznog roka po uzoru na NBA draft.

Premalo novaca za prvo, a previše za četvrto mjesto

Istina je da jako malo hrvatskih, ali i europskih klubova, godine završavaju u financijskom plusu. U jednoj sezoni ostvariti financijske i sportske ciljeve je gotovo pa i nemoguće. Istina je i da Damir Mišković sam nadolije goriva na bankovni račun ako se vozi na rezervi. U Rijeci postoji mala, ali kritična masa ljudi koji svoj novčanik donekle mogu usporediti s Mišketovim, ali nitko nema želje i elana za preuzeti kormilo i nadotočiti rezervoar po potrebi. Uzimajuće sve te argumente kao činjenično stanje, postavlja se pitanje koja je svrha kluba koji posluje u sadašnjim gabaritima: s budžetom između 12 i 15 milijuna eura, redovito natambura rivale s Juga, a u trenutku kada nagovijesti da će natamburati i društvo iz metropole, onda klub u kratkom roku organizira dane otvorenih vrata za pravednike iz maksimirske šume.

Je li potrebno da klub troši 12 do 15 milijuna budžeta svaku godinu, u slučaju da ciljevi kluba nisu povećanje prihoda kroz Europsku Ligu ili – ne daj Bože – naslov i Ligu Prvaka? NK Varaždin ima jednaki broj zaposlenih kao HNK Rijeka, ima godišnji budžet od 3 milijuna eura i bori se za četvrto mjesto. Ako je to nešto što je potrebno da se Rijeka vrati Rijeci, ja to prva potpisujem. Ovaj grad je živio i bez titula i kupova, a navijači znaju i kako izgleda borba za opstanak. Ako je to cijena identiteta, svi zajedno bi možda trebali to prihvatiti kao realnu buduću opciju. Jedno je sigurno: svima će biti lakše. I samom Miškoviću, ali i navijačima, ako na par godina smanjimo svoje ambicije i kapacitete. Samo da svi zajedno više ne gledamo ovu vožnju po A6 u jednom smjeru. Jednosmjernu barem kada je u pitanju trenutačna kvaliteta i forma igrača koji zamijene boju dresa, iako oni većeg potencijala u pravilu idu u smjeru Rijeke.

Rijeka je klub koji se ne financira gradskim i državnim novcem: klub i Mišković sagradili su stadion i kamp vlastitim sredstvima bez kmečanja i stvaranja političkog pritiska da se uzmu novci poreznih obveznika. Danas iznova ta politika ne dozvoljava Hajduku i Dinamu da propadnu, nego im za nagradu obnavlja stadione, a da komedija bude potpuna, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević slavodobitno najavljuje da se u Zagrebu “neće gledati scenarij iz Rijeke”.

Vjerovali ili ne, Dinamo godišnje troši 67 milijuna eura, te je u svojoj sposobnosti prošle godine iščupao naslov protiv budžeta od 15 milijuna eura. Rivali s juga Hrvatske su još “efikasniji”: oni troše 35 milijuna eura i prošle godine su uspjeli biti treći s povećim bodovnim zaostatkom za Rijekom i Dinamom. Zaključak se nameće sam od sebe: rivali s juga i sjevera uspjeli su regulirati sami sebe. Pravnim aktima, brojem članova, skupštinama, demokracijom i sličnim snovima viđenim na zapadu, a rezultat njihove efikasnosti je vidljiv kroz sportski segment. I baš zato ovaj Niko Galešić, ovaj prijelazni rok, nije trebao završiti u Dinamu.

Gledajući situaciju danas, i dalje vjerujem da Uprava kluba, predsjednik, ali i navijači zajedno imaju veliku želju da je Rijeka moćna i jaka u sportskom aspektu.

Ali svatko ima svoju ideju kako se to ostvaruje.

Puno previše puta je Rijeka dokazala da neke stvari radi bolje od konkurencije u HNL okvirima. I prava je šteta što je sve to financijski spalo na jednog čovjeka.

Ali ako bi ikad u svojim vizijama definirao u kojim rokovima želi napast Ligu Prvaka, i koliko njegovog sranja svi zajedno moramo progutati do tog trenutka, svima bi nam bilo lakše. Sada već davne 2015. godine na jednom klupskom okupljanju u jednom opatijskom hotelu, jasno su bili izrečeni klupski ciljevi za razdoblje od 5 godina. “U sljedećih 5 godina želimo napasti naslov prvaka”, a taj san je ostvaren i prije roka od 5 godina. Znali smo gdje idemo.

Nakon 10 godina od te rečenice, više nitko nije siguran igra li ovaj klub za naslov prvaka ili za zatvaranja budžeta? Klub je izgubljen između hibridnog modela poslovanja: balansiranjem između budžeta i vrha HNL-a. Na pitanje što je naš cilj i koja je svrha ovog kluba, vjerujem da ni grčke filozofske škole ne bi dale odgovor. Kolektivni koloplet dobrih rezultata, budžeta i ambicija.

Je li vrijeme za izlazak iz ovog začaranog kruga na ovaj ili onaj način, saznat ćemo već za 18 kola.

Jedno je sigurno, ovom gradu ne treba još jedno prodano prvenstvo.