Javna je tajna kako je Niko Galešić ljetos zatečen u renomiranom opatijskom hotelu u društvu Velimira Zajeca. Slale su se tada molbe o brisanju fotografija kako se ne bi diglo previše prašine, i uistinu je sve pometeno pod tepih, barem privremeno. Nije se riječka javnost previše uzbudila na činjenicu da je njihov ponajveći eksponat pred europsku utakmicu vodio razgovor s predsjednikom Dinama.
Neće se nikad znati jesu svi detalji dogovoreni već pola godine unaprijed, ili se sve odradilo preko noći. Ali neke činjenice znamo.
Znamo kako prijelazni rok u Hrvatskoj službeno počinje 10. siječnja, iako se u dogovoru igrači mogu naći na treningu kluba s kojim još nemaju potpisan ugovor.
Znamo da je sportski direktor HNK Rijeka, Darko Raić Sudar, nedavno gostovao na Radio Rijeci i u emisiji Pod stijenama Kantride 30. prosinca izjavio kako za “Niku Galešića nema službenih ponuda”.
Znamo da je Niko Galešić ljetos promijenio agenciju i postao članom poznate njemačke agencije ROOF, koja pod sobom ima neka poznatija imena, poput Liverpoolovog Virgila van Dijka, Arsenalovog Kai Havertza, Bayernovog Leona Goretzke i drugih.
Znamo kako je nedugo zatim predstavljen i na njemačkom Sky Sportu u višeminutnom segmentu.
Ali nekako je sve to samo bila uvertira da se najboljeg braniča vodeće momčadi, ponajboljeg stopera lige, 23-godišnjaka koji drži dvojno njemačko državljanstvo i koji je pod stabilnim dvogodišnjim ugovorom, proda dvjestotinjak kilometara sjeverno prije nego što je prijelazni rok uopće i počeo?
(Ne)sposobnost
Nikada nećemo znati je li Damir Mišković mogao bolje u svom mandatu u Rijeci. Samo je pod njegovim vlasništvom Rijeka imala ovako velike godišnje budžete, pa je sve predsjednike prije njega nemoguće stavljati u istu kategoriju. Jesu li predsjednici s kraja 2000.-ih bili jednako sposobni s obzirom na okolnosti, kada su na sve moguće načine u klub dovodili kunu po kunu, samo da bi klub imao za plaće igrača u tada granično amaterskom HNL-u? Teško, jer upravo je radi takvih Rijeci i bio potreban Damir Mišković.
Dugo godina Mišković je vodio klub tuđim novcima, ali dvostruku krunu: svoj i klupski vrhunac doživio je kao punopravni vlasnik HNK Rijeka. Osvojio ju je na zenitu svoje financijske moći i opće popularnosti, kada je možda imao i realne šanse za gradonačelnički mandat, da ga je ikad interesirala politika… Pao je daleko od tih grana; gotovo deset godina kasnije duplu krunu prostituira svako ljeto i svaku zimu. Pravda sve svoje poteze već popularnom krilaticom “moramo prodavati da bi preživjeli” i uvijek je spreman ubaciti usporedbu s većim budžetima Dinama, a posebno Hajduka, te samouvjereno zaključiti da je pametniji od svih njihovih predsjednika zajedno, jer on bi titulu osvojio sa samo “par milijuna” više.
Naravno, na većini takvih izjava mu nitko ne može zamjeriti. Najbolji primjer je kamp Rujevica i njegovih tridesetak milijuna eura troška. Rijeci odnosno Miškoviću taj novac nitko neće otplatiti niti djelomično, dok će istovremeno grad Zagreb platiti 44 milijuna eura za rekonstrukciju Kranjčevićeve, a uložit će i u idejni projekt novog Maksimira. Slično se očekuje i za Poljud, s obzirom na to da je još 2015. proglašen zaštićenim kulturnim dobrom. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu…
Navijači – Prodanovi navodni, ali i 4027 običnih – nerijetko razmišljaju samo srcem, ali računi i tekuće obveze ne pitaju da li se plaća novcem koji je stigao s Dinamovog, Sturmovog ili je pak novac posuđen iz banke. Vukli su se nepopularni potezi na tržištu igrača, ali na kraju dana bi se sagledale prednosti i mane pa bi se ispod podvučene crte gotovo uvijek zaključilo da je u datom trenutku, u prisutnim okolnostima, povučeni potez uistinu bio najbolja opcija za HNK Rijeka. Sve je to prolazilo dugi niz godina.
Kako vrijeme teče, neke Miškovićeve poteze sve je teže pravdati, a nerijetko i razumjeti.
U ovom trenutku, dok je Rijeka lovina sa 7 bodova prednosti nad Dinamom, prodaja Galešića je bacanje ručnika. Kako inače opisati riječi Darka Raić Sudara da Rijeka 2. siječnja želi “unutar dan-dva” riješiti transfer Nike Galešića, kako bi što prije definirala igrački kadar? U trenutku kada prijelazni rokovi u većini zemalja inozemstva nisu otvoreni niti 24 sata, Rijeci se žuri što prije finalizirati posao prodaje stožernog igrača – prvoj i jedinoj ponudi – zato što treba definirati kadar!?
Istovremeno, kada je u pitanju ljetni prijelazni rok, kadar se definira praktički do početka jeseni, bez žurbe. Dapače, jedini noviji primjer kada je Rijeka imala spreman roster u ranim fazama priprema bilo je pod Sergejem Jakirovićem 2023. godine, koji je sam vodio većinu pregovora. Ove su godine dva od tri napadača (Stipe Perica, Dominik Dogan) te vezni Amer Gojak stigli tek u rujnu, kao što je prošle godine stigao Marko Pjaca. Nije se klub žurio imati ih spremne koji tjedan ranije, a kamoli početkom ljeta. Ili pak umjesto čekanja da im propadnu unosnije ponude, dovesti alternativnu (slabiju) opciju i uigrati momčad, pa se Ljubljana možda ne bi dogodila.
Slična priča je i s odlascima: Franjo Ivanović prodan je u Belgiju 31. kolovoza, a Veldin Hodža u Rusiju 12. rujna. Tad očito datumi i definiranje kadra nisu bili relevantni… Što takva opravdanja pretvara u izlike.
Nerealizirana dobit
Dio pravdanja odštete od 3 milijuna eura za Niku Galešića leži u brisanju klauzule o podjeli odštete Nike Jankovića s Dinamom. Prema aktualnom ugovoru, igrač je u Rijeku stigao besplatno, a zarada se bratski dijeli s Dinamom. Ništa neuobičajeno: velikani izvana često koriste takve klauzule. Janković ima ugovor do lipnja 2026. godine, što znači da već 1. siječnja 2026. može potpisati predugovor i šest mjeseci kasnije otići besplatno.
Stoga po završetku tekuće sezone Rijeka mora prodati Jankovića kako bi bila sigurna da će na njemu išta zaraditi. U protivnom, može se dogoditi slučaj Selahi, ili kako saznajemo danas, slučaj Djouahra: ni Francuz ne planira produljiti ugovor već ga izgledno čeka tribina na proljeće, a sličnim putem možda ode i Bruno Goda.
U poslovnom svijetu to se može nazvati nerealiziranom dobiti: investicija koju u teoriji imate, ali ju još niste uprihodili. Budući da ona nije sigurna, pogrešno je zbrajati brisanje podjele odštete za Jankovića kao dio odštete za Galešića. Drugi dio problema je svima već jasan: zar Niko Galešić vrijedi samo 3 milijuna eura?
Rijeka je protekle i ove sezone uprihodila gotovo 20 milijuna eura na ime odšteta. Naravno, to nije netto iznos: nije sve isplaćeno odmah, dio se dijelio s igračima, agentima i klubovima, ali nikad u povijesti u dvije kalendarske godine nije imala toliko prihoda u kratkom periodu. Čak ni sezone oko prodaje Andreja Kramarića nisu bile ovako zelene kao protekle dvije!
Samo prošle sezone Istra 1961 svog je one-hit wonder napadača Monsefa Bakrara prodala u New York City za 2 milijuna eura, a Hajdukov Jan Mlakar prodan je u Pisu za 3.2 milijuna; nisu morali put Zagreba za sitniš iako oba navedena kluba također žive uglavnom od prodaja igrača. Ali suzimo situaciju na stopere: Dinamo su zaobišli i Matej Mitrović (2017. u Bešiktaš; 23 godine; 4.2 milijuna eura) i Josip Elez (2018. u Hannover; 24 godine; 3 milijuna eura) i Hrvoje Smolčić (2022. u Frankfurt; 22 godine; 2.5 milijuna eura). Osijekov Ante Majstorović je 2021. put Kine preselio za više od 3 milijuna eura, s 27 godina na leđima.
Ali čak i da su Dinamova 3 milijuna eura realna vrijednost – iako je Damir Mišković pred manje od mjesec dana očekivao 5 – ni u kojem slučaju ne mogu vrijediti isto kao i 3 milijuna eura koja će danas-sutra ponuditi inozemni klub za usluge prototipa modernog stopera. Pogotovo jer Germanijak piše da Dinamo nudi nula eura u kešu te većinu na rate…
Klub koji mora prodati rivalu da bi pokrio minus ne ulaže istovremeno u visoke gaže Amera Gojaka, Stipe Perice, a pogotovo ne šalje ponudu 32-godišnjem Mislavu Oršiću… A ako to radi, i više je nego očito da u tome griješi, a još i gore: ponavlja svoje greške (Marko Pjaca). A da ipak ne gori pod nogama potvrđuje i ljetna izjava predsjednika prilikom prodaje kapetana Nediljka Labrovića, kada se igraču izašlo u susret: nitko neće propasti zbog par stotina tisuća eura više ili manje…
Damir Mišković nekoliko je puta neuspješno pokušao prodati HNK Rijeka. Zapinjalo bi u raznim fazama, a od kupca kluba službeno traži tek da zadrži postojeću ili digne klub na višu razinu. Dugo vremena je to bio vrlo ozbiljan zahtjev, jer je klub bio definicija zdrave sredine, sa sređenom hijerarhijom popunjenom stručnim kadrom dobro plaćenih zaposlenika.
Danas se mnogi pitaju zašto je ljestvica pala tako nisko? Dinamo, unatoč svom skautingu, nerijetko pikira na provjerena HNL imena. Ostaje stoga dojam da bi i osnovnoškolac na čelu kluba mogao utopiti Galešića za 3 milijuna eura klubu koji te lovi i koji te želi oslabiti.
Nekad se od Miškovića očekivao ipak napredniji, promišljeniji potez… Gdje je nestala želja, gdje je nestao taj čovjek? Ili će Rijeka na kraju balade mudro preveslati Dinamo, pobjedonosno izaći iz ringa (sa srebrnom medaljom) i razveseliti navijače izjavom da je u pregovorima slomila Modre…i da će prva rata ipak biti isplaćena odmah.
Ostat će Mišković neupitno zadovoljan tako odrađenim transferom, ali ostat će i njegova Rijeka tek – provincija.