Veldin Hodža rođen je u Rijeci. Na Kantridu ga sa 6 godina odvodi njegov stric, koji je kao i drugi stric i otac stalni gost tada stijena, danas Rujevice, a nerijetko i gostujućih stadiona. Provest će sljedećih 16 godina života noseći bijele dresove raznih veličina. I s 21 godinom otputovat će u Rusiju, jednim okom gledajući kako do Liga petice, a drugim kako ponovno zaigrati za Rijeku. Ima nedovršena posla.
U četiri seniorske sezone Veldin Hodža zabio je u debiju protiv Dilja u Kupu, postao je jesenski prvak s Orijentom, preselio na polugodišnje kaljenje u Hrvatski Dragovoljac – s kojim će srušiti sve nade za Rijekin naslov prvaka. Sudjelovao je u Kup katastrofi u Bijelom Brdu, bio jedan od Cosmijevih pauna u jesen 2022. godine, preživio 2:7 od Dinama… Pod Jakirovićem je u 2023. ugrabio Europu u posljednjem kolu, a pod Sopićem u 2024. do gotovo posljednjeg dana bio u borbi za oba trofeja.
Danas je u ruskom Kazanju, milijunskom gradu, starijem od Moskve. Prvoligaš Rubin pokazao je najveći interes i poslao 2 milijuna eura Rijeci u smiraj ljetnog prijelaznog roka. Kroz polusatni razgovor sa samozatajnim, ali uvijek raspoloženim sugovornikom, otkrili smo crtice iz prošlosti, planove u budućnosti i sve između.
Porijeklom si Goranac?
– Tako je. Roditelji su mi iz Restelice, sela na Kosovu. Došli su u Rijeku pred više od 40 godina. Ja sam rođen u Rijeci, živio sam na Škurinju do 18. godine pa preselio na Podhum. Od svoje šeste godine sam u HNK Rijeka; stric je mene i bratića doveo na Kantridu.
Jesi li nekad u mlađim kategorijama bio blizu odlaska ili odustajanja?
– Bilo je lošijih i boljih trenutaka – normalno, svi smo se nekad htjeli malo i maknuti. Ali najbitnije da sam ostao na pravom putu i mislim da mi se to i vratilo.
Srednji vezni si od prvog dana?
– Uvijek sam igrao veznjaka. Jedne sezone sam igrao i stopera i beka i krilo i špicu kad je trebalo, ali to je bilo u mlađim kategorijama.
Što bi poručio današnjim pionirima i kadetima, kako do prve momčadi?
– Rekao bi im da uvijek daju sve od sebe, da se trude. Da ne odustaju. Jednog dana se sve vrati.
Što je najbitnije za izlaznog juniora: trening ili igra?
– Ja sam imao zdrav put. Igrao sam 2. ligu s Orijentom, zatim išao u 1. HNL u Hrvatski Dragovoljac, kasnije natrag u Rijeku. Najbitnije je da igraš. Da imaš podršku obitelji i bližnjih, slušaš trenere i gledaš pomoći ekipi pa onda sebi. Mislim da igra pomaže više nego trening.
Kakav je bio osjećaj u Napulju?
– Ne postoji riječ za opisati. To se mora doživjeti, osjećaj je bio nevjerojatan. Nisam očekivao da ću ući u igru, a na kraju sam zamalo i zabio. Mora se doživjeti da bi se razumjelo. Dobio sam poziv da se spremim, morao sam odgoditi ispit vožnje zbog utakmice! Instruktor je razumio…
Nakon juniora, kaljenje u Orijentu.
– Iskreno, pred odlazak nisam znao što me čeka. Ljudi iz Orijenta su mi rekli da me žele tamo, popričao sam s menadžerima. Prvih šest mjeseci je bila prilagodba…
Epizoda u Hrvatskom Dragovoljcu: jesi imao dvojbe oko posudbe kao tada ključan igrač za vodeći Orijent?
– Kad sam dobio priliku otići u Hrvatski Dragovoljac, najviše su mi pomogli menadžeri: savjetom da je to prva liga, drukčije iskustvo. Tamo nije bilo navijača ni imperativa – opuštenije, ali nema to veze: ti u svakoj utakmici moraš dati sve od sebe. Znaš svoje zadatke, mora se dati sto posto. Ne znam što bi bilo da sam ostao u Orijentu te godine…nikom od nas nije bilo drago što smo pobijedili Rijeku. Htjeli smo pobijediti da pokažemo da zaslužujemo igrati u Rijeci: svaki pravi sportaš tako razmišlja i radi. Naravno, nije bilo zamjerki od mojih budućih suigrača, neki su nam i čestitali. Vratio sam se u Rijeku, što je bilo najbitnije.
Imao si 10 trenera u seniorima sa samo 22 godine. Koga bi posebno istaknuo?
– Glupo mi je izdvajati: sa svakim trenerom sam imao dobar odnos, nisam imao problema, nit’ bi ih ja stvarao. Naučio sam nešto novo i dobio nova iskustva od svakog. Zahvalio bi se svima koji su mi izašli u susret. Posebno trenerima u omladinskoj školi – sve ih znam od početka do kraja i jedino im mogu zahvaliti. Mislim da su oni sretni što sam zaigrao za Rijeku.
Misliš da je Dragan Tadić olako potrošen u riječkoj epizodi?
– Škakljivo pitanje, ali nije moje da pričam o tome. Mislim da je jako dobar trener i drago mi je što je dobio priliku. Zahvalio bih mu se što mi je jako puno pomogao u razvoju, i da se vratim u Rijeku. Nadam se da ću u budućnosti opet raditi s njim.
Što je za tebe značio manjak imperativa te sezone?
– Dogodilo se to što se dogodilo, ta crna rupa. Nemam odgovor zašto i kako. Nismo ni tad imali nikakav pritisak. Uvijek želiš biti najbolji, na kraju smo izvukli četvrto mjesto.
Rijeka mora prodavati kako bi preživjela. Kako je igrati u takvom klubu?
– Ti kao igrač ne vodiš brigu o tome. Fokusiran si na sebe, da budeš što bolji i da napraviš što bolju karijeru. Treba biti iskren, svi mi gledamo da budemo bolji i da pokušamo doći do lige petice, da igramo Ligu prvaka. Kako klub radi, što radi, to mene ne zanima: to nije naša briga.
Čak i kada ode dobar prijatelj i suigrač?
– S Matijom Friganom i Nikom Galešićem sam igrao u mlađim kategorijama, pamtim i igrače iz drugih klubova poput Adriana Libera. Kad netko blizak ode, prvo mi bude drago za njega, a onda žao što ode važan igrač iz tvoje ekipe. Ali to je tako u nogometu i životu. Svi gledaju bolje, dođe netko drugi.
Veldin Hodža ima 93 nastupa za Rijeku, 10 zabijenih pogodaka (7 na Rujevici), a upisao je i 3 asistencije.
S kim si se najviše družio u Rijeci?
– Sa svima sam bio dobar, ne bi nikoga izdvajao.
Ostavljaš dojam mirnog i povučenog, privatno i na terenu. Misliš li da je svakoj ekipi potreban agresivac?
– Većina nas je povučenija i mirnija van terena, ali na terenu je druga priča. Nogomet je sport koji se igra s emocijama. Sva mirnoća nestane kad krene utakmica. Treba biti balans u ekipi, kad se nađe ta granica, atmosfera bude bolja.
A koliko prgavo je preprgavo, da šteti?
– Dovoljno da je u granici normale.
Komentiraš li sudačke odluke tijekom utakmice? Osjećaš li se zakinuto?
– Svi mi griješimo. Kad sudac pogriješi, krivo ti je, ali moraš razumjeti. Nekad će te zakinuti, nekad ćeš dobiti u svoju korist. Izjednači se to. Na terenu je drukčija reakcija, emocije su u igri pa ćeš se potući i za sitnicu, ali kad završi utakmica bude ti žao reakcije.
“Suci su sami na terenu, imaju pritisak igrača i navijača. Treba im pružiti podršku.”
VAR i tehnologija u nogometu?
– I dobro i loše. Mislim da treba maknuti svu tehnologiju i pustiti nogomet kakav je bio. VAR je sigurno koristan, ali ubije emociju.
Zamjeraš li što Jakiroviću na odlasku?
– Nemam što zamjeriti. On je isto kao i mi igrači: kad se pruži dobra prilika – što je on mislio da je bio odlazak u Dinamo – treba poštivati odluku i zahvaliti na dosadašnjem radu. Razumno s njegove strane. Ali bila je iznenađujuća odluka što je otišao jer smo jako dobro ušli u sezonu. Trener Radomir Đalović je preuzeo, s njim smo znali što i kako raditi, pripremali smo se za Lille, a podrška navijača na treningu nam je jako pomogla. Nezasluženo smo ispali kad se pogledaju obje utakmice. Otkad smo igrali s Lilleom, pratim ih cijelo vrijeme. Žao mi je prilika u Francuskoj, četiri šuta u jednoj minuti, a na Rujevici sam ja imao mrtvu priliku na početku i još jednom za 2:0, a oni zabiju odbijanac od stative.
Koliki je značaj igranja europskih natjecanja?
– Europa je jako velik izlog, svi klubovi ocjenjuju igrače prema tome. HNL je jako dobra liga s jako puno dobrih mladih igrača, ali Europa digne cijenu. Ali nisam imao iskustvo niti čuo da klub odbije igrača samo zato što nije dokazan u europskom natjecanju.
Lille je ove sezone u grupnoj fazi Lige prvaka minimalno pobijedio Real Madrid. U početnoj postavi Lillea igralo je 9 od 11 igrača koji su započeli prvu utakmicu protiv Rijeke u Francuskoj, a 7 ih je započelo uzvrat na Rujevici!
Zašto Rijeka skida gaće na naplatnim kućicama kad putuje u Zagreb?
– Mislim da su to samo riječi navijača nakon ljutnje. Znali smo da su dobra ekipa, ali nismo nikad imali strah ići u Maksimir. Drukčije je igrati u gostima: kao što ni njima nije svejedno doći na Rujevicu, tako je teže igrati s njima u gostima nego s nekim drugim. Prvo koga želiš pobijediti je Dinamo, jer su prvi. Želiš ih skinuti.
Rijeka je prošle godine bila lovina?
– Prošle godine je bila jako dobra sezona, šteta što smo na kraju posustali. Pogotovo protiv Dinama na Rujevici. Mislim da smo zaslužili pobijediti, bili smo bolji. Do prvog gola Dinama smo samo mi bili na terenu, ali to je tako.
Što se dogodilo u Ljubljani?
– Ja ne znam što reći, mislim da se nikad neće naći odgovor na to… Prije te utakmice smo dobili u Osijeku 0:2, tri dana kasnije smo išli na Olimpiju znajući koji je ulog. Trenirali smo dobro, igrali dobro. Došla je utakmica, što se desilo… Ne znam što reći. Utakmica koja se ne može opisati. Ne možeš ništa, a ljudi lete terenom. Kad smo čak pitali neke od igrača Olimpije, nisu ni oni znali što im je taj dan. Slično je bilo u onih 2:7 od Dinama…to mi je dobra škola, ona loša polusezona. To mi je bilo i dobro i loše iskustvo: naučiš nešto iz toga, ali si ponižen na nikakav način, da si nepoštovan. Zato naučiš poštivati dobre stvari koje ti se pruže da ih uzmeš.
“Ljubljana? Utakmica koja se ne može opisati. Ne možeš ništa, a ljudi lete terenom.”
Bio si kapetan za mladu reprezentaciju, ali ne za Rijeku.
– Nisam još imao priliku biti kapetan u Rijeci. Postoji hijerarhija, čekaš svoju šansu. To mi je jedna od dvije, tri stvari koje mi je žao što nisam iskusio. Trebalo mi je samo sekundu da dobijem traku, ali nije se dogodilo. Ali u budućnosti se nikad ne zna, možda bude jednog dana.
Jesi li očekivao transfer, planirao odlazak ovog ljeta?
– Ha, očekivao… Bilo je ponuda i prošlih godina. Ja sam igrao u Rijeci, meni je bilo najbitnije da sam doma, u klubu u kojem sam od početka. Mogao sam ostati u Rijeci cijeli život. Super klub, super grad, odlični navijači. Ali svi mi gledamo kako dostići najviši nivo. Da vidimo koji nam je maksimum. I sad kad sam vani u Rubinu, želim ostvariti što bolje rezultate, i otići u još bolju ligu.
Kakav je Kazanj u odnosu na Rijeku?
– Jako me se dojmio Kazanj, nisam očekivao da je grad tako lijep. Ljudi u Rubinu su me vrlo dobro prihvatili, imao sam tri mjeseca prilagodbe. Imamo sada dulju pauzu, pripreme u Antalyji, pa se vraćamo u novu sezonu.
A ruska liga u odnosu na HNL?
– Infrastruktura je jako, jako daleko od Hrvatske. Liga je dosta čvršća s više duela, i nema lakih faula kao u HNL-u. Klubovi koji su iznad nas, Zenit, CSKA, Spartak, Krasnodar, to su nenormalni transferi i vrhunski igrači. Za mladog igrača odličan izbor.
Igrački uzori?
– Luka Modrić, normalno. Sviđao mi se i Mesut Özil i Andrés Iniesta. Ako proširim na druge pozicije, onda Ronaldinho. Žao mi je što nisam takvog igrača mogao gledati uživo, njegovi potezi su bili nevjerojatni. Iako danas možda nema toliko kreacije i poteza kao prije, i dalje ima igrača i trenera koji to vole. I to je nogomet: da ljudi, igrači i navijači, uživaju u njemu, i da se na kraju pobijedi.
Najteža utakmica u karijeri?
– Uf, teško mi je izdvojiti. Ima jedna gdje sam bio izgubljen, ne bih imenovao protivnika – mada nije bila nikakva posebno bitna utakmica. Ali bio sam totalno isključen, nije me se moglo uključiti. Sve je to psiha: trkački si spreman i možda ne radiš ništa krivo, ali nije mi se sviđalo kako sam izgledao taj dan.
Kako vidiš utjecaj psihe u današnjem nogometu?
– Jako je bitno imati mir. Mir u glavi i staloženost. Pomognu ti suigrači koji su uz tebe, trener, posebno obitelj.
Statistika, analitika, podaci – pratiš li “brojeve”?
– Popratim, ali mislim da nisu uvijek realni: nisu sve situacije točno ocijenjene. Naravno, svatko ima pravo gledati kako hoće, ali ne ravnam se po brojevima. Imam utakmicu, pogledam poslije snimku, vidim što sam krivo radio i to je to. Tu su mi jako pomogli menadžeri i posebno Dražen Boban, suradnik mog menadžera. On mi je u Rijeci svaku utakmicu govorio što sam radio krivo, što i kako ispraviti, a znao je pohvaliti kad je trebalo. Jako puno mi je pomogao ispraviti stvari koje nisu bile dobre.
Što radiš van terena, u slobodno vrijeme?
– Najviše se družim s bratićima, s Eminom i Indirom. Cijeli život smo zajedno i što god radi jedan, rade i druga dvojica: znamo igrati druge sportove, otići prošetati drugdje, igramo PlayStation pa bude malo i fighta, ha-ha…
Obitelj je nerijetko među ultrasima na gostovanjima?
– Tata i dva strica su stalno na utakmicama, stalno idu, prate Rijeku doma i vani. Pokojni djed je i prodavao na tribini. Ja sam trebao ići u Split pa sam morao otkazati zbog obveza u pauzi. Na Slaven Belupo valjda dolazim.
Što bi bio da nisi nogometaš?
– Završio sam za kuhara, ali mislim da ne bi bio kuhar, ništa ne znam, ha-ha… Možda bi bio konobar: stalno u pokretu, imam dobro pamćenje. To bi mi najviše odgovaralo.
Gdje vidiš Rijeku ove sezone?
– Tu gdje je i sad! Nadam se da će mi sačuvati medalju, igrao sam na početku sezone… Neka nastave kako igraju sada i da zajedno proslavimo naslov na kraju godine.