14.9 C
Rijeka

Može li Brighton, pardon Rijeka, ponovno uspjeti?

Rijeka kao klub i kao sportski kolektiv, ali ujedno i najjači marketinški brand ovoga grada, uvijek je bila u surovoj realnosti svojih mogućnosti i događaja koji su se teško gutali u očima riječkih navijača.

Autor: Anita Fućak

Definicija uspjeha ovisi o samom akteru nekog događaja ili proživljenog iskustva. Da bi se definirali parametri uspjeha nekog aktera ili nekog sportskog kolektiva, potrebna je realna procjena svojih mogućnosti. Jer majka svih zajeba nije očekivanje, već precjenjivanje svojih mogućnosti. Zato je vrlo bitno biti okružen okolinom koja korigira i koja konstruktivno i prijateljski ocjenjuje tvoje mogućnosti s ciljem postepenog napretka.

Svako ostvarivanje zacrtanih ciljeva odnosno onoga što smo sami sebi definirali kao uspjeh, u nama izlučuje enormnu količinu serotonina i dopamina, što bismo nazvali ljudska sreća. Svako promašivanje zacrtanih ciljeva kojima smo definirali svoj uspjeh nosi niske razine hormona sreće te uglavnom uzrokuju psihička stanja poput apatije, depresije ili tuge.

Stoga možemo zaključiti da uspjeh ipak ovisi o nama samima i da ključ naše sreće ovisi o realnoj procjeni svojih mogućnosti. Rijeka kao klub i kao sportski kolektiv, ali ujedno i najjači marketinški brand ovoga grada, uvijek je bila u surovoj realnosti svojih mogućnosti i događaja koji su se teško gutali u očima riječkih navijača.

Krenimo redom od novije prošlosti: Tuđmanov naslov 1999., Sharbinijeva prodaja (rivalu) i spas od bankrota, suđenje u sezonama 2015/16, 2016/17 i 2017/18, kada se shvatilo da je Rijeka ozbiljna u svojim namjerama, pa do ovosezonskog prebjega trenera i stožera u klub iz metropole, koji je svoje financijsko blagostanje izgradio na “pravim hrvatskim domoljubnim” temeljima. Koliko je god teško bilo gledati sve te događaje, sve je to bila Riječka realnost u tim trenucima, a Rijeka kao klub i navijači su sve to uspješno progutali, jer su bili svjesni i realni u procjeni svojih mogućnosti te su bili u pravu u svojoj procjeni da nisu daleko od vrha i da će njihovo vrijeme doći.

Današnji trenutak nam govori da Rijeka predvodi HNL karavanu, s četvrtim budžetom lige. Kako to da riječkih 14 milijuna eura uloženih ove sezone, vrijedi više od 60 milijuna Dinama ili 30 Hajduka?

Ako već nisi bogatiji, moraš biti pametniji, lukaviji i spretniji. A svaka slučajnost s uspješnim klubom iz naslova teksta je namjerna.

Rijeka je Brighton za siromašne

Zašto Rijeka i njezin poslovni sportski model neodoljivo podsjeća na “Brighton za siromašne”? Brighton & Hove Albion FC je klub s juga Engleske, iz istoimenog grada (Brighton & Hove) populacije malo više od 273 tisuće ljudi. Do 2009. i pojave novog vlasnika Tony Blooma, klub je taborio u nižim ligama uz jedno izgubljeno finale FA Cupa 1983. godine.

Tony Bloom svoje bogatstvo nije kao Damir Mišković zaradio u Nigeriji, u logistici prometa naftnih derivata, već za pokerskim stolom i suludim kladioničarskim potezima. Pobijediti i zaraditi na kladionici nije moguće zbog matematičkih omjera koji ne idu u korist igraču, ali “the Lizzard” Bloom je uspio jer je napravio svoju softversku komponentu i model analize loših kladioničarskih ponuda. Tako je stekao svoje bogatstvo. I njime je kupio Brighton, klub za kojeg navija čitav život.

Sa svojim analitičkim pristupom poslu i sportu, Bloom je vrlo brzo shvatio realne mogućnosti i ciljeve kluba. Shvatio je da se ne može potući odmah za naslov s Cityjem, Liverpoolom i ostalim klubovima, zbog ogromne razlike u budžetu. Igrači najvećih anaerobnih kapaciteta, taktički najodgovorniji te oni najkreativniji s loptom – koji donose rezultat – nikad neće odabrati Brighton, zbog manje zarade.

Bloom je sa svojim direktorom Paulom Barberom shvatio da do rezultata može doći samo ako stvari bude radio drukčije i ako tradicionalni skauting igrača makne iz svog poslovnog modela. Stoga je Brighton prvi klub koji je napravio svoju softversku komponentu za analitiku, u kojoj se analizira čak i kuhar u klupskom restoranu. Njegov karakter i kakav će on utjecaj imati na raspoloženje igrača unutar samog trening kampa bitan je za Brighton.

Uz “space shuttle analitiku, Bloom je analizom tržišta shvatio da ganjajući rezultat, većina klubova iz Premiershipa generira gubitak.

Nije se htio odreći svojih teško stečenih kockarskih dobitaka te je kreirao poslovni model gdje je cilj osvojiti kup natjecanje i izboriti skupinu europskih natjecanja. S glavnim fokusom na otkrivanje igrača, koje će bogato preprodati klubovima koji se u tom trenutku bore za naslov prvaka. Pa onda otkriti nove igrače, s tim novim igračima pobijediti klubove kojima je prodao prvobitne igrače. Praktički im uzeti i novce i bodove. Samim time je dokazao da klub manjeg budžeta, ali realnih i pametnih sportskih ciljeva, može ostvariti uspjeh.

Brighton u svojoj poslovnoj politici mora biti drukčiji. Mora biti pametniji, oprezniji i analitičniji od svojih protivnika u Premiershipu. Rezultati tog modela su da je Brighton jedini klub u Premiershipu koji ima pozitivnu bilancu. Unazad tri sezone, prodani igrači ruše rekorde prema plaćenim odštetama: Moises Caicedo (116 milijuna eura), Marc Cucurella (65,3 milijuna eura), Ben White (58,5 milijuna) i Alexis Mac Allister (42.5 milijuna) bili su najvrjedniji eksponati, a igrače prodane za ispod 30 milijuna eura u ovom trenutku nećemo ni spominjati.

Usprkos svim tim prodajama, prošle sezone su završili na šestom mjestu s pet bodova iza Liverpoola te slavodobitno po prvi puta ušli u Europsku ligu, gdje su sada protutnjali skupinom s Marseilleom, Ajaxom i AEK-om. Ove godine drže solidno osmo mjesto s jednakim brojem bodova kao Chelsea, bod iza Manchester Uniteda i dva boda ispred bogatog Newcastlea.

Dosta o Brightonu. Koja je veza s Rijekom?

Na argument da Bloom vodi Brighton kao održivi poslovni model i ne cilja naslov Premiershipa on odgovara, da će se Brighton potući za naslov prvaka, kada njihovi parametri to budu dozvoljavali. Jedna suluda investicijska sezona u slučaju poraza mogla bi klub vratiti u Championship. Kod Blooma nema precjenjivanja svojih mogućnosti. Klubovi s većim organizacijskim budžetom u 83 % slučajeva su ispred onih s manjim budžetom. Ako se pitate je li Damir Mišković ponekad premalo ambiciozan kada ponudi isti ili sličan odgovor na pitanje lovi li Rijeka titulu prvaka, znajte da takve izjave daju i čelnici znatno jačih klubova.

Klubovi poput Rijeke i Brightona moraju biti pri vrhu i čekati svojih 17 % šansi za naslov. Šansa će doći; Rijeci već ove sezone.

Ovaj argument najbolje se može dočarati kroz investicijsku politiku naših rivala Hajduka i Dinama. Investirali su velika sredstva u ovu sezonu, ali netko od njih dvoje ostati će razočaran. Mi se dakako nadamo oboje. Rijeka pak može ostati razočarana samo u slučaju da igrači, treneri i klub ne daju sve od sebe u svakoj utakmici. Investicijsku sezonu teško je ponoviti dvije godine zaredom u poslovnom smislu, jer toliko novaca na hrvatskom nogometnom tržištu jednostavno nema.

Dodatno, nijedan od ta dva kluba – koji izgaraju za naslovom – nije u privatnom vlasništvu i ne postoji vlasnik koji će pokriti gubitak. A ozljede Pukštasa ili Baturine (a to, jasno, nikome ne želimo) bacaju cijeli poslovni model “izvući ćemo se s prodajom” u vodu.

Rijeka je također puno prije konkurencije shvatila da je HNL razvojna liga i da se glavni izvor prihoda mora generirati kroz prodaju igrača. Da bi došla u priliku za napad na naslov, klub mora odrađivati skauting drukčije od trenutno bogatijih rivala. Kažemo skauting, jer unosni transferi plodova omladinske škole tek su nedavno postali realnost za Rijeku.

Ristovski, Mišić i Nevistić su bijelom dresu izgledali kao uvjerljivo najbolji igrači na svojim pozicijama u ligi, a Elez je kasnije u Hajduku igrao tempom kakvim je kod Keka odrađivao trening utakmice. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru: igrači koji su dolazili kao višak iz rivalskih klubova, izgledali su kao top europska imena (Andrej Kramarić, Franko Andrijašević, Filip Bradarić). Tu leži i jedan od razloga zašto viđamo manje međusobnih trgovina s Rijekom, iako uglavnom pričamo o transferima njihovih rotacijskih, marginaliziranih igrača.

Riječki skauting je dokazano dobar: igrači koji su prošli kroz riječku svlačionicu danas u rivalima igraju lošiji nogomet za veću plaću.

Od mnogo primjera koji dokazuju da je riječki skauting najbolji u ligi, tri izdvojena imena su Heber, Prince Ampem i Toni Fruk. Igrači koji su došli praktički besplatno iako su svima bili ponuđeni. Svatko ih je mogao uzeti i kreirati profit, ali samo je Rijeka to i napravila. Iako je Rijeka imala sreće što je Ivan Mance stavio temelje riječkog skauting procesa. A kada je Mance dolazio za pomoćnika Srećku Juričiću, malo je tko od navijača očekivao da je on “taj”. Ostaje za vidjeti što u budućnosti može Antonini Čulina, iako njegovi jedini potvrđeni ubod (Danilo Veiga) ipak nije na razini Manceovih.

Pronalazak novih igrača i talenata te uvjeravanje da je kod vas zrela okolina za njihov razvoj i njihovu prodaju u vrhuncu forme predstavlja poslovni uspjeh oba kluba. Zbog opsega lige i same zahtjevnosti lige u kojoj se nalazi, Rijeka češće od Brightona dolazi u priliku boraviti na vrhu i napadati naslova prvaka i europska natjecanja. Danas, kada je Rijeka realni kandidat za naslov prvaka, postavlja se pitanje je li moguće da će underdog opet uspjeti? Je li moguće da underdog s četvrtim budžetom lige opet nadjača rivale s dva, tri pa i šest puta većim budžetima?

Brighton i Rijeka su u svojim poslovno-sportskim planovima dokazali da je Radomir Đalović bio u pravu kada je pred Lille izjavio: “njih 11, nas 11 pa ćemo vidjeti”.

Opet se pokazalo istinom: Snaga klade valja, um caruje. Ili HNL rječnikom; budžet klade valja, Rijeka caruje.

Sviđa Vam se tekst? Preporučite članak poznanicima:

Preporučujemo

Zato je Rijeka prva

Borba u Turopolju pokazatelj je recepta kako će Rijeka gaziti dalje.

Tko je bez grijeha, neka prvi baci aut

Rijeka je rutinski preko Istre 1961 stigla do nove...afere!?

Mirko Marić, tipično riječki razuman transfer

Igrač neupitne kvalitete za HNL predstavljen kroz brojke.

Jadranski derbi heroja iz sjene

Poljudski veni, vidi, vici kroz brojeve.