Mnogi će francusku ligu nazvati “farmers league” – farmerskom ligom. Nekada se to govorilo zbog manje kvalitete igrača u odnosu na englesku, španjolsku, njemačku i talijansku ligu, ali danas je taj pojam poprimio drukčije značenje. Ligue 1 je farmerska liga zato što jedan klub ulaže najviše novaca, kupuje najbolje igrače, i osvaja najviše titula: PSG prikuplja, “farma” bodove svojoj konkurenciji.
Zbog toga je ona tipično najslabija liga petice kada su u pitanju europski rezultati. Ali je i jedna od najmanje konkurentnih liga, kada se sagleda samo krema europskog nogometa. Ipak, PSG unatoč potrošenim milijardama eura većinu svojih pojačanja dovodi izvan Francuske. Možda jer materijal iz vlastite lige ne smatraju dovoljno dobrim.
PSG je osvojio 8 titula u posljednjih 10 godina. Bayern je osvojio 9, dok su u Italiji, Španjolskoj i Engleskoj najčešće slavili Juventus i Barcelona (5) odnosno Manchester City (6). Kad se proširi slika na lige između šestog i desetog mjesta na UEFA-inoj ljestvici, dominacija jednog kluba opada. U Nizozemskoj je PSV uzeo 4 od posljednjih 10 naslova prvaka, u Portugalu Benfica 5, u Belgiji Club Brugge 6, u Češkoj su po 4 puta slavili Slavija Prag i Viktoria Plzen, a u Turskoj Galatasaray 5.
Ali kada se krene od desetog mjesta prema dolje, slučajevi dominacije jednog kluba su češći, a kompetitivnost lige se u pravilu – smanjuje. Istaknuti primjeri toga su Salzburg, Celtic i – Dinamo, koji imaju po 9 osvojenih naslova prvaka od 2014. naovamo. Zanimljiv pristup izračunu kompetitivnosti lige je napravio YouTube kanal Route None, koji je izračunao indeks “farmerske lige”, sagledavši između ostalog i bodovnu prednost prvaka nad pratiteljem, broj utakmica u sezoni te gol razliku. I kakav je bio zaključak?
HNL je druga najnekompetitivnija liga na svijetu!
Ispred našeg “haenela” je, prema logici Route None, tek jedna minorna azijska liga, kojom vlada Istiklol, klub u vlasništvu prijestolonasljednika na papiru republike, a u stvarnosti diktatorske države Tadžikistan.
Sljedeće pitanje nameće se samo: utječu li tržišne radnje Dinama na kompetitivnost HNL-a? Jer kao i bodovi u derbiju, kupovina igrača od konkurenta donosi “duplo”: izravno jača jedan, a slabi drugi klub. Je li HNL uistinu jedinstven slučaj?
Tržišna aktivnost
Hrvatska liga je posljednjih godina između 15. i 20. mjesta po UEFA-inom rankingu, a za potrebe ovog istraživanja, sagledane su lige između 11. i 29. mjesta. S jačima se nema potrebe uspoređivati dok god u nekim klubovima kasne plaće, a proljetna polusezona kreće na zaleđenim travnjacima. Ali isto tako nema potrebe zadirati ispod 30. mjesta, gdje kreću poluamaterske lige poput kosovske (35.), bosanskohercegovačke (37.) ili malteške (41.).
U fokusu je pritom usporedba Dinamove dominacije u HNL-u i sličnih slučajeva, pa iz tog razloga lige u kojima nije postojao dominantni klub – koji je osvojio barem 6 od posljednjih 10 naslova prvaka – nisu uzete u obzir.
Za iznose transfera, korišteni su dostupni podaci s Transfermarkta. Odštete nisu uvijek ispravno zabilježene, ali nisu ni ispravljane. Transfere čija se odšteta ne zna su uključeni u statistiku, ali nisu ubrojeni u izračune prosječnih i ukupnih vrijednosti te izračune s odštetama.
Ukupno je 13 domaćih prvenstava ušlo u konkurenciju, a osnovni podaci o njima prikazani su na grafici ispod.
Mjera kompetitivnosti računa se kao (1 – broj osvojenih naslova prvaka dominantnog kluba). U ovom se trenutku uvodi i kategorija TUL, koji broji samo Transfere koje dominantni klub napravi Unutar iste Lige. Pritom nisu ubrojene posudbe, povratnici s posudbi niti transferi unutar kluba, primjerice iz U19 momčadi. Od ukupno 1995 dovedenih igrača koje su dominantni klubovi svojih prvenstava potpisali od sezone 2014./2015., njih 289 je došlo iz domaćeg prvenstva.
SHNL je u društvu Austrije, Škotske i Azerbajdžana, gdje su dominantni klubovi također osvojili 9 od posljednjih 10 naslova prvaka; manje kompetitivna je samo Bugarska. Na grafici ispod su prikazani detalji za sve pojedinačne klubove.
Prema prikazanom, dominantni klub u Austriji, Salzburg, očekivano je na dnu liste. Njihov model poslovanja temeljen je na vrhunskom skautingu diljem svijeta, pa Salzburg identificira svoje buduće zvijezde uglavnom izvan austrijske Bundeslige. U deset sezona, oni su kupili samo 8 igrača od klubova u istoj ligi. Na drugom kraju spektra je Dinamo, koji ih je kupio čak 45.
Najviše takvih ukupno tijekom 10 godina, ali i udjelom: omjer Dinamovog TUL (45) u odnosu na ukupan broj dovedenih igrača (147) najveći je od konkurencije: 31 %.
Dinamo gotovo svakog trećeg igrača dovede iz HNL-a.
Dinamo također u prosjeku kupuje najmlađe igrače (22.6), odnosno ulaže u budućnost, a radi toga i kvalitete lige plaća i prosječno veće odštete, što također uglavnom znači da bira i najbolje od dostupnog.
Najbliži Dinamu je azerbajdžanski Qarabag (trenutačni klub Marka Vešovića) s 28 % TUL, iza kojeg je Slovan iz Bratislave s 24 %. Debelo je to iznad ukupnog prosjeka od tek 16 %, kojeg uz Salzburg, najviše ruše Celtic i Ferencvaroš.
Iako zasigurno postoji utjecaj, u promatranom skupu liga nema snažne statističke korelacije između udjela TUL i kompetitivnosti lige. Vanjski faktori poput specifičnih slučajeva bogatog Salzburga, jačine lige, financijskih mogućnosti klubova i veličine dostupnog tržišta igrača igraju prevelike uloge da bi se matematički dokazalo kako je veće pustošenje konkurencije ključ za dominaciju.
Rijeka je jedan od najčešćih partnera
Na grafici ispod prikazan je pregled poslovanja po sezonama, u kojem se prema TUL postotku ponovo ističe Dinamo. U slučajevima kada je dominantni klub više od pola kupljenih igrača doveo iz svoje lige (TUL > 50 %), Dinamo je najčešće na popisu: 3 od 7 puta. Shakhtar je ipak rekorder, jer je 2014. godine doveo šest igrača: dva iz vlastite akademije, i četiri iz konkurenata: Metalista, Dnjipra i Mariupolja (TUL 67 %).
Kada se pogledaju detalji trgovanja u vidu broja transfera između dva kluba, vrlo se očito ističe Lokomotiva, iz čijeg je dvorišta Dinamo dovodio 17 puta: duplo više nego kombinacija grčkog Olympiakosa i Panioniosa (8). Ali među rekorderima se našla i Rijeka, koja je Dinamu prodala 7 igrača u posljednjih 10 godina.
No ne treba vaditi statistiku da se zaključi kako je slučaj Lokomotive anomalija u ozbiljnom europskom nogometu. Bitnije pitanje jest: je li i Rijeka anomalija?
Postoji li europska verzija Rijeke?
Rijeka je u proteklih 10 sezona Dinamu prodala 7 igrača. Najsvježiji slučaj je Niko Galešić, a ne tako davno je put Zagreba otišao i Marko Pjaca. Korona-dvojac Ivan Nevistić i Danijel Štefulj prodani su 2020. godine, prije njih Mario Gavranović 2018., Marko Lešković 2016., te relativno nebitni Ivan Boras 2014. godine.
Naplatila je te odlaske više od 10 milijuna eura, iako je u usporedbi s tržišnom vrijednosti na Transfermarktu, Dinamo ostao dužan oko 5 milijuna eura. Ali, znamo da je statistika kao bikini: pokazuje mnogo, ali ne otkriva sve. Skriva primjerice micanje klauzule o podjeli odštete za transfer Nike Jankovića, te dolaske Domagoja Pavičića i Franka Andrijaševića kao dio paketa za Gavranovića odnosno Leškovića.
Iako i drugi klubovi pustoše financijski slabiju konkurenciju i koriste svoj renome, bolje uvjete i igranje jačih europskih natjecanja, teško je pronaći slučaj koji zadovoljava dva ključna kriterija kakvog ima poslovanje Dinama i Rijeke: ukupan broj transfera, i prosječna vrijednost prodanih igrača.
Kad se podvuče crta, Rijeka u pravilu izlazi kao pobjednik kada prodaje igrača u Dinamo: Niko Galešić je od prvog izbora Bijelih postao jedan od sedam dostupnih stopera Modrih i tek treba vidjeti njegov utjecaj.
Prosječna vrijednost sedmorice igrača koje je Rijeka prodala u Zagreb je 2.1 milijun eura. Kada su razmatrane samo kombinacije dvaju klubova s tri ili više odrađena transfera, prosječna vrijednost bivših Rijekinih igrača viša je od bilo koje druge kombinacije u promatranim ligama!
Izvan HNL-a nema puno slučajeva sličnih Rijekinom. Nekoliko stranih klubova se može svrstati u istu kategoriju s Rijekom, ali samo na prvi pogled. Švicarski Thun je za ukupno 7.6 milijuna eura prodao četvoricu igrača Young Boysima, ali anomalija je 23-godišnji Spielmann, koji je vrijedio 5 milijuna. Preostala trojica zajedno su vrijedili milijun ili manje. Nadalje, Thun je već pet godina drugoligaš, pa se klupskim uspjesima ne može usporediti s Rijekom.
Sljedeći na redu su Čukarički i Atromitos, koji su svoja tri igrača u Zvezdu odnosno Olympiakos prodali za tek četristotinjak tisuća eura, neusporedivo s Rijekinih 10 milijuna. Danas ugašeni Mariupolj je svoj trojac poklonio Shakhtaru bez odštete, a niški Radnički je za nešto više od milijun pustio tri igrača Zvezdi, trostruko manje nego što su vrijedili na tržištu. Od navedenih, tek je Čukarički imao nekoliko europskih izleta, ali ispadali su u drugom i trećem pretkolu sve do prošle sezone, kada su trećim mjestom u ligi izborili nastup (i ispadanje) u playoffu Europske lige pa su završili u grupi Konferencijske lige. I izgubili svih šest susreta. Iako je Rijeka proteklih sezona daleko od zlatnih europskih nastupa, i dalje je nekoliko razina iznad ovih klubova.
Lista sličnih klubova je stoga smanjena tek na tri imena: Honved, Botev Plovdiv i Panionios.
Mađarski Honved je danas drugoligaš, a svoja tri igrača prodao je Ferencvarošu za 1.2 milijun eura: premalo. Grčki Panionios je svom susjedu prodao osam igrača, ali po modelu sličnom Lokomotivi. Naime, to je klub iz istog grada kao Olympiakos, koji svoje igrače pušta ispod cijene gradskom “rivalu” protiv kojeg su igrali 122 puta, a pobijedili tek mizernih 10 utakmica. Oba kluba su neusporediva s riječkim rezultatima.
Preostaje jedino slučaj bugarskog Ludogoreca i Boteva iz Plovdiva. Botev posluje jednako često kao i Rijeka (7 prodanih igrača) i prodaje donekle vrijedne igrače (prosječne vrijednosti 900 tisuća eura). Ali, ne naplati se ni blizu koliko Rijeka: Ludogorec je platio jednu četvrtinu njihove ukupne vrijednosti (1.7 milijun eura, odnosno 28 %), dok Dinamo plati dvije trećine: 10 milijuna (67 %).
Čak i kad bi ignorirali financijski neuspjeh Boteva pri prodajama, oni i dalje nisu dovoljno stabilan konkurent jedinstveno dominantnom Ludogorecu, koji je osvojio 13 naslova prvaka Bugarske u nizu. Botev danas vodi bivši igrač Rijeke Dušan Kerkez, koji je prošle sezone osvojio Kup, ali s izuzetkom pokojeg ligaškog srebra ili bronce, najčešće se na kraju sezone nađu u zlatnoj sredini slabašne bugarske lige.
Rijeka je pak konkurentan klub u domaćem prvenstvu, bilježi europske nastupe i uspjehe, a pritom nerijetko posluje s najvećim rivalom u svojoj ligi, i iz takvih poslova u prosjeku izlazi kao pobjednik.
Takav klub ne postoji u Europi.
U tekućoj sezoni, Dinamo je već na petorici dovedenih igrača iz iste lige (Galešić, Pjaca, Čavlina, Kačavenda, Vasilj), što su nadmašili samo dvaput u posljednjih deset godina. Najviše je to od bilo kojeg stranog tipično dominantnog kluba, iako zimski prijelazni rok i dalje traje.
Mnogi usporedivi slučajevi čestih transfera među klubovima su primarno temeljeni na poslovima iz prijašnjih sezona. Dominantni klubovi i dalje kupuju igrače iz svoje lige, ali izdvojene poslovne preference uglavnom opadaju.
Stvaraju se pritom neke nove, poput Vojvodine, koja je Zvezdi prepustila dva mlada igrača ove i prošle godine u pola cijene. Tu su i švedski Malmö koji je platio 2.7 milijuna eura za dvojac iz Mjällbyja, i Shakhtar, koji je pred dvije sezone doveo iskusnog veznjaka, a ove sezone mladog vratara iz Kolos Kovalivke za više od 3 milijuna eura ukupno. Iako su daleko od sedmorice koje je Rijeka prodala u Dinamo, njihovi profili donekle pašu Rijekinom.
Što Rijeci donosi budućnost?
Od Dinama, unatoč novom vodstvu kluba, možemo očekivati zadržavanje trenutačnog stanja. S izuzetkom sezone 2022./2023., Dinamo svake godine dovede barem dva igrača iz HNL-a.
Na Rijeci je da to mudro iskoristi. Damir Mišković neće nakon 13 godina zaokrenuti svoju poslovnu politiku, a iako bi odgovorni s Rujevice ipak trebali birati bolja opravdanja, način komunikacije i tajming nekih odluka, statistika pokazuje da Rijeka ipak ima jedinstven poslovni model u Europi.
Navijačka ljutnja je pritom očekivana i opravdana. Posebno u najnovijem slučaju, u kojem je transfer Nike Galešića u dominantniji klub – koji za Rijekom kaska sedam bodova – dogovoren puno prije Božića, a realiziran tjedan dana prije prijelaznog roka. Ali sam transfer tek treba postati neuspješan za Rijeku. Bio bi prvi dosad, jer Leškovića je uspješno opravdao Franko, a Gavranovića je na isteku ugovora Rijeka zamijenila za pet godina Domagoja Pavičića. Nevistić je postao prosjek, a Štefulj i Boras ni to… Ostanak nikog od navedenih nije Rijeci garantirao naslov prvaka, kao što nije ni sada Galešić.
Dakako, tu su još i nevidljivi faktori gubitka identiteta te upitne svrhe postojanja u takvim uvjetima… Ali sa strogo financijskog stajališta, inferiorna Rijeka iskorištava dominantnu silu svoje lige kao nijedan drugi klub u Europi!